Kako je Angela Merkel postala najmoćnija žena svijeta

Angela Merkel je 22. studenog 2005. sa 397 od 611 glasova izabrana za njemačku kancelarku. Kao prva žena u povijesti i s 51 godinom, najmlađa je osoba koja je dotad zasjela u kancelarsku fotelju Njemačke, i jedina koja je svojedobno posjedovala putovnicu DDR-a. Predstavljajući program svoje vlade formirane u koaliciji kršćanskih demokrata (CDU), bavarskih kršćanskih socijalista (CSU) i socijaldemokrata (SPD), obećala je tada njemačkim građanima “politiku malih koraka”. S njima je Njemačka u 10 godina ere Merkel dogurala daleko, a Angela Merkel na prvo mjesto liste najmoćnijih žena svijeta.

Njemačko ljetovalište Heiligendamm u blizini Rostocka na sjeveru zemlje, lipanj 2007. godine. Sastanak skupine G8. Na grupnom portretu s damom okupljeni su svjetski moćnici: Vladimir Putin, George W. Bush, Nicolas Sarkozy, Tony Blair, Romano Prodi... Među njima je jedna žena. Jedna jedina žena. Domaćica ovog druženja. Angela Merkel. Slika koja će se u raznim varijacijama ponoviti nebrojeno puno puta idućih godina na raznoraznim summitima, konferencijama, kriznim sastancima. Slika koja simbolizira 10 godina njezinog vladanja Njemačkom, Europom i svjetskom političkom pozornicom. Slika koja u onima koji poznaju put Angele Merkel izaziva poštovanje, čak i kada ono nije popraćeno simpatijama. I to ne samom činjenicom što se Angela Merkel uspjela “progurati” u ovaj “muški klub” i rezervirala si mjesto na fotografiji na kojoj se obično šepure paketi testosterona umotani u tamna odijela, već zato što je njemačka kancelarka u taj klub uvela jedan potpuno novi politički duktus, što svoje mjesto u društvu “kokota” nije izborila kriješteći jače od njih, nego kokodačući samo onda kada zatreba. I to ne glasno.

Osvajanje vrha

O Angeli Merkel napisano je već milijardu tekstova - to ide zajedno s činjenicom da se radi o predsjednici vlade velike i moćne zemlje kakva je Njemačka. Brdo njih sam pročitala, a nekolicinu njih i sama napisala pa mi se stoga, možda još malo više nego drugima, čini da je o ovoj političarki rečeno već sve što se moglo reći. Ali teško je prestati govoriti o njoj, pogotovo sada kada se s jedne strane navršava 10. obljetnica otkako se uselila u njemački kancelarski ured, a kada su, s druge strane, oči čitave Europe zbog izbjegličke krize uprte u nju - s mješavinom nade, ljutnje i čuđenja. U osvajanje samoga vrha njemačke demokršćanske - a time i čitave njemačke politike - Angela Merkel je, moglo bi se reći, formalno krenula onih dana kada sam se ja doselila u Njemačku. 1998. godine, naime, postaje glavna tajnica Kršćansko-demokratske stranke. Ni ja, baš kao ni njezini stranački i izvanstranački protivnici, tada u prilično sivoj i neupadljivoj političarki CDU-a nisam prepoznala buduću suverenu šeficu Njemačke, ženu s velikom političkom budućnošću. To što ja, koja sam doduše u 1990-ima neko vrijeme studirala u Njemačkoj i kao germanistica, germanofilka i novinarka više od prosječnog Hrvata, ali još uvijek prilično površno pratila događanja u ovoj zemlji, previdjela potencijal dame koja je prvi dio svog života provela u Istočnoj Njemačkoj, svakako nije preveliko čudo, ali to što su taj potencijal previdjeli njezini politički protivnici - pa čak i mentori - mnogi smatraju ključem njezinog dolaska na vlast. Angelu Merkel su svi “kokoti” u CDU, a i šire, da se vratimo onoj slici iz Heiligendamma - jednostavno podcijenili.

Kaotične prilike

A razlozi za to su višestruki. Jedan se svakako može naći u biografiji njemačke kancelarke. Angela Dorothea Kasner, rođena 1954. u Hamburgu, s roditeljima se samo nekoliko tjedana kasnije preselila u DDR. Njezin otac bio je evangelički pastor, a majka nastavnica engleskog i latinskog, koja u komunističkoj Njemačkoj nije smjela raditi kao učiteljica pa je ostala domaćica. Danas najmoćnija žena na svijetu bila je odlična učenica koja se, kako kažu njezini učitelji i školski kolege, osim školskim uspjehom, ničim nije posebno isticala. Mlada Angela Kasner, kasnije Merkel, nije bila politički aktivna, nije bila članica vladajuće partije (SED), nije bila aktivna oporbi niti je bila među prosvjednicima protiv komunističkog režima koji su vikali “Mi smo narod!” Biografi i analitičari koji se bave njezinim likom i djelom u tome iščitavaju zametke strategije koja ju je dovela do vrha, prvo stranke pa i države. Gertrud Höhler, autorica knjige o Angeli Merkel pod naslovom “Kuma” koja je svojedobno podigla puno prašine, izdvaja citat kancelarke iz 2009., u kojemu ona kaže kako bi, da je odrasla u prilikama koje su vladale u Zapadnoj Njemačkoj “bila učiteljica ili prevoditeljica”: “Za moju odluku da odem u politiku krive su kaotične prilike.” Kaotične prilike koje su vladale u Istočnoj Njemačkoj prije ujedinjenja i na istoku Njemačke nakon ujedinjenja. Gertrud Höhler tvrdi, a s njome se slažu i mnogi drugi autori, da je iskustvo života u DDR-u Angelu Merkel naučilo oprezu i distanci prema svim doktrinama, lojalnostima i savezima. Da je od nje stvorilo političarku koja se ne oslanja na politička prijateljstva jer se ona mogu ispostaviti kao neprijateljstva ili, u najmanju ruku, slabe točke. Za Merkel je sloboda svetinja, sloboda na različitim razinama - osobnoj, političkoj, ideološkoj. Niti jedna druga vrijednost, tvrdi ova njezina biografkinja, nije joj toliko sveta da se ne bi odrekla nje, ako bi to u danom trenutku bilo potrebno. U negativnoj interpretaciji to se iščitava kao nedostatak sustava vrijednosti, vizija i morala - sve je zamjenjivo, sve što danas vrijedi, sutra može postati bezvrijedno, oni koji su do jučer bili suputnici, od danas mogu postati nepodobne osobe. Kao primjer Höhler navodi nekoliko Merkeličinih izjava za koje je, kad su je kasnije pitali da ih komentira, jednostavno odgovorila: “Jesam li to ja zaista rekla?” Ili “Jesam li na tom skupu zaista bila?”

Filozof Peter Sloterdijk u jednom tekstu o 10 godina vladavine Angele Merkel postavlja jednu, možda malo nategnutu, ali svakako intrigantnu paralelu između njemačke kancelarke i - lady Chatterley, naravno bez erotske komponente. Nju vidi u maksimi koju D. H. Lawrence ovako opisuje: živjeti se mora, bez obzira koliko se neba za to moralo urušiti. Pragmatizam Angele Merkel se, pritom, smatra Sloterdijk, može usporediti s pragmatizmom lady Chaterley, koja se mora snaći nakon što joj se muž iz rata vratio kao olupina. Lady Chatterley je za to poslužio lugar, Angeli Merkel CDU. Njegovo objašnjenje njezine popularnosti i omiljenosti među Nijemcima - barem do izbjegličke krize - počiva na teoriji o Angeli Merkel kao o osobnosti s obrisima kontejnera u koji svatko može spremiti malo svojih strahova, briga, snova, ljutnji i poraza. Sloterdijk koristi za njezinu politiku ne baš laskavi izraz - letargokratija. Letargokratiju koja vlada u Njemačkoj izmislio je, tvrdi on, Kohl, a od njega ju je preuzela njegova učenica. I jedan i drugi su, zaključuje, prepoznali čežnju njemačkih građana za normalnošću.

Mrkva i bič

Ono što se Angeli Merkel često spočitavalo jest nedostatak jasne linije, političke hrabrosti, dosljednosti, vizije. Milijardama paketa pomoći Grčkoj je Europska unija pod dirigentskom palicom njemačke kancelarke, ukazuju njezini kritičari, samo produžila agoniju, kupila vrijeme, ali ne i riješila problem. Tu taktiku Merkel primjenjuje u svim krizama, tvrde. Gomila diplomatskih razgovora, sastanaka, malo mrkve, koji udarac bičem pa opet mrkva. Tako funkcionira komunikacija i s Atenom i s Washingtonom i s Moskvom. U 10 godina na kormilu Njemačke Angela Merkel prošla je kroz mnoge oluje. Jedna od najvećih je sigurno bila financijska i gospodarska kriza koja je uzdrmala temelje Europske unije. “Postali smo jači zahvaljujući politici reformi proteklih godina, koja se velikim dijelom može zahvaliti stavu Njemačke. Danas se 18 ostalih članica eurozone više ne mora bojati ekonomske katastrofe zbog turbulencija u Grčkoj. Mi smo donijeli preventivne mjere koje u veljači 2010. još nisu bile ni na vidiku”, izjavila je njemačka kancelarka u srpnju ove godine. Ali je li to doista tako? Je li eurozona spašena? I je li to Merkeličina zasluga? Mnogi vjeruju da Merkel s Bruxellesom samo gradi kule od karata koje će se, kad-tad, urušiti.

Njezini prethodnici ušli su u povijest s velikim djelima i odlukama: Konrad Adenauer uveo je Njemačku u NATO, Willy Brandt je Zapadnu Njemačku pomirio s Istokom, Kohl je zaslužan za njemačko jedinstvo i rađanje zajedničke europske valute, Gerhard Schröder za reformu njemačkog tržišta rada koja je vjerojatno spasila Njemačku od gospodarske krize u koju je uklizao ostatak Europe. A što je napravila Angela Merkel? Po čemu će se ona pamtiti?

Po puno malih i nekoliko velikih koraka. Jedan od tih velikih koraka povezan je s njezinim dolaskom na vlast. Angela Merkel je okončala eru Helmuta Kohla i tako otvorila put novom CDU. Političarka kojoj se često predbacuje politički “kukavičluk”, jedina je u stranci imala hrabrosti raskrstiti s nedodirljivim patrijarhom demokršćanske stranke. Mogla je to učiniti upravo zahvaljujući svojoj neovisnosti i ignoriranju veza i vezica, mreža i mrežica na kojima je počivao “sustav Kohl”. Sve ostale je “Stari” na ovaj ili na onaj način držao u šaci. Kohl je CDU uvukao u aferu neproknjiženih stranačkih donacija, iz koje bi se ova stranka morala jako dugo izvlačiti da nekadašnji “Kohlov curetak” - kako su današnju kancelarku zvali u redovima demokršćana - nije okrenuo leđa svom nekadašnjem mentoru i distancirao se od njega.

Rubovi društva

Angela Merkel će se bez sumnje pamtiti i po umijeću nečujnog eliminiranja svojih političkih protivnika u stranci. Svatko tko je mogao ugroziti njezinu poziciju, s vremenom je nestao iz prvih redova stranke - često iz politike. Najbolji primjer za to je Friedrich Merz, jedan od najperspektivnijih političara CDU-a. On se vratio svojoj odvjetničkoj profesiji i poručio kako se ne misli vratiti u politiku dok je tamo Angela Merkel.

Među licima koja su nestala iz CDU-a su i mnoga koja su kršćanske demokrate opasno vukla u desno. Angela Merkel to, mora joj se priznati, nikada nije činila. Ona je od CDU-a učinila stranku koja ima puno više zajedničkog sa socijaldemokratima nego s bilo kojom strankom desnoga spektra. Kršćanski demokrati pod Angelom Merkel postali su najljevije pozicionirana stranka desnoga centra u povijesti Njemačke. Iz kampanja Merkeličinog CDU-a nestali su ksenofobni plakati “Više djece umjesto Indijaca”, neprijateljstvo prema strancima ne koristi se za osvajanje jeftinih političkih bodova. Angela Merkel je, odgovorno tvrdim, velikim dijelom zaslužna za to što je Njemačka, od kada sam ja došla u ovu zemlju, postala otvorenija prema strancima - možda ne na rubovima društva, ali u njegovom centru. Kada je nekadašnji berlinski senator Thilo Sarazzin objavio knjigu u kojoj je upozorio na opasnost od stranaca koja prijeti Njemačkoj, iznoseći u njoj teze o genetikom određenoj nižoj inteligenciji migranata, jasno je i glasno rekla kako su te teze “uvredljive i polemične” i “potpuno kontraproduktivne”.

Izvrstan ‘njuh’

I njemačkom papi Benediktu XVI. javno je zamjerila što je 2009. poništio ekskomunikaciju biskupa Williamsona koji postojano tvrdi da je holokaust izmišljotina i da plinskih komora nije nikada bilo. Oštre riječi iz usta šefice jedne kršćanske stranke upućene Vatikanu mnoge su osupnuli, no Angeli Merkel to nije naškodilo.

Angela Merkel će ostati sinonim za način vladanja koji je oslobođen svakog patosa, showa, šepurenja i razbacivanja poreznim novcem i za premijerku koja sebe vidi kao službenicu, a ne vladaricu - iako joj je vlast bez sumnje itekako draga. Doktorica fizike svih je ovih godina, naime, ostala dosljedna svom stilu - javne komunikacije, odijevanja, života. Time je osvojila i simpatije onih koji nikada prije nisu glasali za CDU. A i onih koji nikada prije nisu glasali. Marketinški psiholozi svojedobno su konstatirali da se Volkswagenov Golf tako dobro prodaje jer ga voze i mladi i stari, i lijepi i ružni, i bogati i siromašni, i obrazovani i neobrazovani. Kada bi se Angela Merkel uspoređivala s nekim automobilom, onda bi to sigurno bio Golf, a ne Mercedes. Ona je, na taj način, bez patosa i proklamiranog cilja doista postala kancelarka nacionalnog jedinstva, premijerka koja ujedinjuje, a ne polarizira. O njezinom privatnom životu se ne piše, ne govori, on ne igra nikakvu ulogu u javnom prostoru Njemačke. To sve Njemačkoj, smatraju mnogi, čini dobro.

Angela Merkel, u tome se slažu i njezini kritičari i njezini simpatizeri, ima izvrstan “njuh” za politiku, nepogrešiv instinkt kada treba što reći ili učiniti. Taj isti instinkt ju je 2006. na Svjetskom prvenstvu u nogometu koje se održavalo u Njemačkoj, odveo u svlačionicu njemačke nogometne reprezentacije u kojoj se slikala s igračima “elfa”, čime je osvojila velike simpatije. I doveo, tvrdi novinar njemačkog tjednika Spiegel Horand Knaup, do odluke da početkom rujna ove godine otvori granice Njemačke za izbjeglice. Postoje situacije - doduše rijetke - u kojima se čini da Angela Merkel doista reagira “iz trbuha”, vođena instinktom. Jedna od takvih situacija datira iz 2011. godine. Devedeset dana nakon nuklearne tragedije u Japanu njemačka kancelarka rekla je: “Fukushima je promijenila moj stav o atomskoj energiji”, najavivši da će Njemačka do 2022. potpuno okrenuti leđa toj vrsti energije. “Ne možemo tek tako prijeći na uobičajeni dnevni red”, voli reći Angela Merkel kada opravdava radikalne zaokrete u svojoj politici inicirane nekim aktualnim događajima. Manje od godinu dana ranije je, naime, objašnjavala javnosti da bez atomskih elektrana njemačko gospodarstvo ne može opstati. Neki će ovaj zaokret opet nazvati tipičnim “merkjavelizmom” i kameleonstvom, neki fleksibilnošću i osjećajem za prave odluke u pravom trenutku.

Nijemci se boje

Prvi put otkad je Angela Merkel došla na vlast Nijemci, međutim, ozbiljno sumnjaju u nepogrešivost svoje kancelarke. U izbjegličkoj krizi Angela Merkel se pozicionirala iznenađujuće decidirano, iznenađujuće otvoreno i za nju neobično emocionalno. “Azil ne poznaje gornju granicu” i “Ako se sada moramo ispričavati za to što ljude u nevolji dočekujemo srdačnog lica, onda ovo više nije moja zemlja”, rečenice su s kojima će Angela Merkel ući u povijest - a možda i otići u povijest.

Jer iako Njemačka danas ima 4 milijuna manje nezaposlenih nego 2005. kada je došla na vlast, iako je bruto domaći proizvod Njemačke u tih 10 godina porastao 14,5 posto, volumen vanjske trgovine se napuhao, a minus u državnoj blagajni smanjio, popularnost Angele Merkel i njezinog CDU-a trenutno iz tjedna u tjedan pada. Nijemci se boje. Boje se da su stvari izmakle kontroli njihovoj kancelarki i da je ovaj put njezin instinkt bio pogrešan. Boje se da će sigurnost u koju ih je uljuljkala nestati odnesena nezaustavljivim valom izbjeglica. Izbjeglička kriza je učinila ono što se još do prije koji mjesec činilo nemogućim: da Nijemci počnu sumnjati u Angelu Merkel. “Angeli Houdini”, kako je neki zovu, aludirajući na njezinu sposobnost da se izvuče i iz najbezizglednijih situacija, ovaj će put trebati sve vještine kojima raspolaže za osvajanje četvrtog premijerskog mandata na izborima 2017. A možda ni to neće biti dovoljno.