Kako je Tonka ženama otkrila ljepotu tijela

Profesionalna fotografkinja Antonija Vajda (1887.-1971.), udana Kulčar i kasnije Prut, a poznatija kao Tonka, u razdoblju između dva svjetska rata uživala je status majstorice zanata i vrsne umjetnice te vodila jedan od najpopularnijih fotografskih ateliera u Kraljevini SHS/Jugoslaviji. Školovala se u Münchenu i ostalim metropolama poput Beča i Berlina te dobro poznavala tendencije koje su obilježavale suvremenu fotografsku produkciju. Bila je jedna od glavnih kroničarki društvenog, kulturnog i kazališnog života te istaknuta portretistica građanstva s titulom kraljevske dvorske fotografkinje. Snimala je u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji, a svojim je fotografijama, poput suvremenih fotografkinja u Beču, Berlinu ili Parizu, pridonijela kreiranju imagea epohe, stvorila je vizualnu kroniku razdoblja obilježenog novim slobodama i ženskom samosviješću, kultom i estetikom tijela i oslobođenog pokreta te glamurom Hollywooda.

Ženski atelieri

U prvim desetljećima 20. stoljeća diljem Europe otvarali su se ženski fotografski atelieri koji su uskoro postali sjecišta društvenog života, a njihove su vlasnice poput Tonke bile istaknute umjetnice i uspješne poduzetnice koje su vlastitim primjerom demonstrirale pravo žena na obrazovanje, ekonomsku i socijalnu neovisnost te fotografijama publiciranim u mondenim ilustriranim revijama pridonijele afirmaciji nove žene i estetizaciji svakodnevnog života.

Okupljalište elite

Iako u Tonkinu opusu dominiraju portretna i kazališna fotografija, snimala je širok dijapazon tema - od brojnih obljetnica i manifestacija do elegantnih balova, reduta i različitih zabava ili reportaža, a prilog kultu tijela i oslobođenog pokreta koji su se našli u centru interesa 1920-ih dala je svojim aktovima i snimkama plesačica. Njezin atelier na Trgu kralja Tomislava (od 1917.) i u Ilici 8 (od 1932.) desetljećima je bio okupljalište građanske elite i protagonista kazališnog milieua, ali i mjesto gdje je Tonka kamerom bilježila duh vremena i snimala brojne građane koji su dolazili kako bi zabilježili najvažnije trenutke u životu ili dobili pojedinačne i obiteljske portrete sa žigom/natpisom Foto Tonka.

Nove duhovne slobode i svijest o ljepoti nagoga ljudskog tijela manifestirali su se 1920-ih na različitim razinama te pridonijeli afirmiranju akta u fotografiji i njegovoj popularnosti među pripadnicama građanskog sloja. One su tih godina, poput svojih europskih suvremenica, sve veću pažnju počele posvećivati zdravom načinu života i brizi za duhovni i fizički boljitak, a važnu ulogu u promoviranju novoga kulta i kulture tijela imali su masovni mediji. Fascinacija aktivnim tijelom simbolizirala je moderni pristup životu i u Zagrebu su se po uzoru na ostale europske centre od druge polovice 1920-ih počele otvarati škole za kulturu tijela i ritmičku gimnastiku, a u popularnoj reviji Kulisa 1934. isticalo se da svaka dama koja "makar malo drži do sebe" pohađa neku od brojnih škola.

U ilustriranim časopisima Svijet i Kulisa krajem 1920-ih i tijekom 1930-ih povećao se broj reklama za proizvode namijenjene ljepoti i njezi tijela i objavljivali prilozi o različitim aspektima modernog stila života, te povremeno aktovi domaćih profesionalnih fotografa (Tonke, Gjure Reputina, Franje Mosingera i drugih) i ateliera iz Beča, Pariza, Budimpešte ili Hollywooda koji su prikazivali aktualne tendencije u umjetničkom tretmanu nagog tijela.

Snimanje aktova za intimnu uspomenu ili reprezentaciju vlastite mladosti i estetike tijela postalo je u 1920-ima moda među mladim Zagrepčankama i njihovim muževima. O onodobnom trendu snimanja akta najbolje govore sjećanja protagonista vremena koji svjedoče o različitim motivacijama zagrebačkih dama koje su se u pratnji supruga djelomično ili u potpunosti razodijevale pred Tonkinim objektivom.

Manja nelagoda

Činjenica da ih snima žena zasigurno je pridonijela smanjivanju nelagode te rezultirala brojnim fotografijama u kojima do izražaja dolazi neposrednost trenutka ili koreografirana igra pred kamerom. Nekima je fotografsko bilježenje ljepote vlastitoga nagog tijela predstavljalo intimnu uspomenu rezerviranu samo za supruga te težnju da slikom ovjekovječe svoju mladost. Nije međutim bilo neuobičajeno da se akt koristi i u reprezentacijske svrhe te je istaknuti fotograf Đuro Griesbach, jedan od Tonkinih suvremenika, 1980-ih govorio o modi ukrašavanja uglednih zagrebačkih međuratnih građanskih interijera fotografijama domaćice obnažene “do pasa ili čak i više”.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista