KAKO ŽIVE STRANCI U HRVATSKOJ 'Toliko sam zaljubljen u ovu zemlju da mi ne smeta ni vaša birokracija, niska produktivnost i neprofesionalizam'

Maritere Berberena, Portoriko, živi u Zagrebu: Fascinirali su me bicikli po gradovima, reciklaža, kolica za šoping, kuhinjski ručnici...

Išla sam u prvi razred osnovne škole kada je moj otac otišao na seminar tijekom kojeg smo učili o Europljanima u Americi. Nakon tog predavanja počela sam se šaliti s izrazom 'europeo' (Europljanin na španjolskom), neprestano ga ponavljajući i pritom se smijući. Nisam niti sanjala da ću godinama kasnije upoznati jednog šarmantnog Europljanina, nakon manje od godinu dana poznanstva udati se za njega i preseliti se u jednu lijepu europsku zemlju – Hrvatsku. Nikolina ljubav promijenila me na puno načina: pomogla mi je da se ponovno otkrijem kao djevojka i kao žena, pomogla mi je da počnem opet vjerovati u sebe. Iz mnogo razloga čini se kao smo bili suđeni jedno drugome i da je našu vezu blagoslovio sam Bog. Zato će mi naša ljubav zauvijek značiti jako puno.

Maritere Berberena i suprug Nikola

Nakon iznimno brzog vjenčanja u kasno ljeto 2007., po prvi put sam sletjela na europsko tlo zajedno sa suprugom Nikolom, fizičarem iz Međimurja, koji je radio kao asistent profesora na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Njegova obitelj i prijatelji odmah su me prihvatili. Bezuvjetno su mi pružili svoju ljubav, a ja sam pokušala uzvratiti istom mjerom iako sam u domovini ostavila toliko dragih osoba i stvari koje sam iskreno voljela.

Kako je vrijeme prolazilo, u Hrvatskoj sam primijetila puno drugačijih običaja od onih na koje sam bila naučena. Sve te stvari su me fascinirale: reciklaža, vraćanje boca, bicikliranje u gradovima, kolica za kupovanje u šoping centrima koja se iznajmljuju s kovanicama, bezbrojni očaravajući povrtni vrtovi na sjeveru zemlje s kompostiranjem, vrlo bogata jela u specijalnim prigodama koja se uvijek jedu u društvu obitelji, prekrasna obala, kuhinjski ručnici koji se mogu upotrijebiti više puta umjesto salveta i maramica, pekare i kiosci na svakom uglu, snijeg zimi, planinarenje, sjajan javni prijevoz i, između brojnih drugih stvari, moj dragi plavi tramvaj u Zagrebu, gradu u kojem smo odlučili živjeti.

Kao što sam i očekivala, morala sam naučiti hrvatski, pa sam krenula na satove. Nije bilo lako, nije lako ni danas, ali sada se ipak mogu solidno sporazumijevati na vašem jeziku. Nešto kasnije pronašla sam i posao – s obzirom da se u Hrvatskoj izuzetno cijeni poznavanje stranih jezika, u nekoliko privatnih škola u Zagrebu predavala sam španjolski, a poslije sam se u Čakovcu zaposlila kao učiteljica engleskog. Zauvijek ću biti zahvalna svojim nadređenima koji su mu omogućili da djecu i odrasle ovdje podučavam svojem voljenom materinjem jeziku, kao i engleskom. To je za mene bilo veliko novo iskustvo tijekom kojeg sam jako puno naučila. Paralelno s tim saznala sam za tečaj kroatistike na Filozofskom fakultetu i odmah se upisala na njega. Imala sam izvanrednu učiteljicu, kojoj ću uvijek biti zahvalna (kao i svima iz moje obitelji, prijateljima i poznanicima) i s kojom sam brzo napredovala.

No, i nakon nekoliko godina bilo mi se teško pomiriti s činjenicom da su moja domovina i moja rodbina tako daleko od mene. To je bio i jedan od razloga zašto sam odgodila ideju o tome da postanem majka. Nakon šest godina braka, ipak sam pristala na dijete. Dobili smo prekrasnu curicu koja sada ima četiri mjeseca. Nazvali smo je Gea, što je starogrčke ime za planetu Zemlju. Gea mi je otkrila sve ljepote majčinstva i jedinstvenu ljubav koju možeš pružiti samo djetetu. Jednom kada beba stigne u vaše živote više nema natrag i stoga, uz sve gore navedeno, nikada neću moći zaboraviti činjenicu što mi sve Hrvatska, moja druga domovina, znači i što će mi zauvijek značiti.

Sheen Ayukawa (33), Japanac, živi u Zagrebu: Hrvatska me nikad ne prestaje zabavljati

Prvi put sam u Hrvatsku došao u kolovozu 2007. na dvotjedni godišnji odmor. Antonio Jerković, kojeg sam upoznao u New Yorku i gdje sam počeo svoju karijeru kao investicijski bankar, nagovorio me na posjet vašoj zemlji. Uživao sam u svakoj sekundi mog prvog posjeta Hrvatskoj i već sam tada počeo razmišljati o preseljenju. Ali, to se nije dogodilo odmah – u međuvremenu sam se iz New Yorka vratio u Tokio i nastavio raditi za istu tvrtku u Japanu. Nakon sedam godina bankarskog posla, dogodio se obrat – odlučio sam napustiti svoju kompaniju. Osjetio sam da je pravi trenutak za tako nešto, bilo je sad ili nikad.

Sheen Ayukawa u svojem dućanu u Zagrebu

U Hrvatsku sam se doselio 2012. Odmah sam se posvetio učenju hrvatskog, a svo slobodno vrijeme koristio sam za pokretanje poslovanja jer to nije nešto što se može učiniti preko noći. Što je najbitnije, nisam želio biti čovjek koji u Hrvatskoj živi dugo, a ne zna niti riječ hrvatskog. U ovoj zemlji stekao sam brojne prijatelje, i Hrvate i strance. Druženje s hrvatskim prijateljima značajno mi je pomoglo u boljem razumijevanju društvenih specifičnosti u Hrvatskoj, ali i u ovom dijelu svijeta. Za prosječnog Japanca, kulturno okruženje jugoistočne Europe može biti egzotično, ali i kaotično. Imao sam i prije iskustava živeći izvan Japana, pa nisam doživio kulturni šok. Obrazovan sam u američkoj školi u Aziji, proživio sam tranzicijsko razdoblje tijekom velike ekonomske ekspanzije u Kini s obzirom da sam srednjoškolske dane proveo u Šangaju. Fakultet sam upisao u Japanu, a završio u Sjedinjenim Državama.

U Hrvatskoj sam se, vjerujem, našao u jeku jedne od najvažnijih promjena, u trenutku kada je Hrvatska postala članica Europske unije. Sada pokušavam biti dobar član hrvatskog društva. Zajedno sa svojim partnerom Antonijem Jerkovićem otvorio sam prvu japansku trgovinu u Zagrebu. Zapošljavamo domaće stanovništvo i snažno promoviramo hrvatske kulturne vrijednosti Japancima, kako turistima, tako i onima u Japanu. Naravno, imam i nove poslovne planove, vjerujem da ima mogućnosti za to u Hrvatskoj, uostalom, i Japan i Hrvatska uvijek su imali dobre odnose.

Također, puno sam putovao po Hrvatskoj kako bi upoznao i razumio njezinu kulturu, kuhinju i umjetnost. Posjetio sam neka tužna mjesta poput Vukovara i Jasenovca, jeo sam sjajnu hranu u Međimurju, uživao sam u srednjevjekovnim istarskim gradovima i na umjetničkom festivalu u Rovinju, pio sam espresso u Splitu i jeo žabe i jegulje u dolini Neretve. Obilazak Dubrovnika ili plivanje u u lijepom kristalno čistom moru fantastični su doživljaji. Prekrasni su mi i Lika te Gorski kotar. Nije mi strano ni upoznavanje s predstavama zagrebačkih kazališta… Osjećam da ovdje provodim vrijeme na stvarno dobar način.

Što se biznisa tiče, naravno da je teško izbjeći birokraciju, nisku produktivnost i neprofesionalnost u mnogim životnim područjima, ali s tim se dobro nosim. Mnogi stranci će se složiti s mojim prethodnim tvrdnjama, osobito oni koji dolaze iz razvijenih zemalja. Često čujem da ovdašnji mediji zazivaju inozemne investitore, ali imam dojam da im Hrvatska ne pomaže dovoljno kako bi ih privukla. Države koje uspješno privlače strane investicije ulažu puno novca u poslovnu infrastrukturu kako bi ulagači mogli svoje poslove voditi glatko i s pozitivnim iskustvima. Nažalost, u Hrvatskoj su stvari prilično drugačije. Primjerice, ako imate sreće mogli biste dobiti popis s dokumentima koji su vam potrebni kako bi riješili neki administrativni problem, ali će vam na kraju vrlo vjerojatno nedostajati još neki dokument. To je vrlo neobično, pa se pitam koja je uopće svrha postojanja tih nepotpunih popisa. Tko na ovom svijetu želi uložiti svoj novac kako bi zauzvrat doživio takvo iskustvo?

Mnogi stranci koji su se zaljubili u ovu zemlje i njezine ljude, uključujući i mene, osjećaju se tužno kada Hrvatska gubi novac i poslove na račun susjednih zemalja. Sve u svemu, sada sam se prilično navikao na život ovdje i kada sam tu radim sve što rade i drugi Hrvati… Iskreno rečeno, takve stvari me čine čvršćim, svaki dan sam bogatiji za neko novo iskustvo. Na određeni način, Hrvatska me nikad ne prestaje zabavljati…