Dok su stotine britanskih sportaša razdragano hodale londonskim olimpijskim stadionom uz zvuke pjesme Davida Bowieja koja je poručivala: “Možemo biti junaci, makar na jedan dan”, pogled na svečanu ložu nudio je posve drugi prizor. Umjesto da ustane, digne ruke u zrak poput većine svjetskih političara koji su pozdravljali svoje nacionalne reprezentacije ili se bar nasmiješi, kraljica Elizabeta II. smrknuto je zurila ispred sebe, a njezin suprug princ Philip, vojvoda od Edinbourgha, odsutno je listao nekakvu publikaciju, možda katalog večerašnje priredbe iz koje bi mogao naslutiti kada će čitav taj cirkus završiti.
Velika Britanija te se večeri u Londonu predstavila kao vrlo neobična monarhija. Danny Boyle, redatelj otvorenja Olimpijskih igara , drznuo se u samom uvodu iskoristiti uvodne stihove iz svojedobno zabranjivane pjesme Sex Pistolsa “God Save the Queen”, ali se nije usudio pustiti nastavak (“she ain’t no human being” i tome slično), pola sata kasnije kraljica je pristala sudjelovati u nevjerojatnom filmiću s Danielom Craigom, novim Jamesom Bondom kao partnerom (nagovorio ju je lord Seb Coe, predsjednik olimpijskog organizacijskog odbora) i posredovala iluziju da je skočila iz helikoptera na olimpijski stadion (umjesto nje pothvat je izveo preodjeveni Gary Connery, prvi čovjek koji se u svibnju ove godine iz zrakoplova spustio bez padobrana), poslije je sa svim prisutnima ukočeno slušala svečanu himnu “Bože čuvaj kraljicu”, a do kraja je još jednom morala slušati Sex Pistolse, u depresivnoj, ali ne tako blasfemičnoj pjesmi “Pretty Vacant”. Zašto je čitavo vrijeme bila tako loše raspoložena? Zlobnici na internetskim forumima su komentirali da se ona smiješi jedino na priredbama koje se održavaju isključivo u njezinu čast, no u cjelini bio je to dosta precizan portret zemlje koja ne drži osobito do svojih okrunjenih glava (jer ionako više ništa ne predstavljaju u upravljanju zemljom), ali se ne želi odreći tradicije, tako drage tabloidima i umirovljenicima diljem svijeta.
Himna američkih Iraca
Britanski mediji pozdravili su svečanost otvorenja kao velik uspjeh njihovih majstora spektakala . “Oh, Danny Boyle, svijet je gledao zadivljeno Britaniju”, kliktao je The Sunday Times, parafrazirajući stihove poznate balade “Danny Boy”, himne američkih Iraca, koju je redatelj priredbe bez imalo srama upotrijebio u uvodu (uostalom, kao i ulomke iz svojih filmova u dijelu posvećenom čudesima britanske kinematografije). Neki su dijelovi tog showa zbilja izgledali spektakularno, pogotovo oni koji su uključivali sve vrste vatrometa i poigravanja vizualnim atrakcijama, međutim, jesmo li zbilja te večeri svi zadivljeno gledali Britaniju? Ne baš. Nije to bio cjeloviti, konzistentni spektakl poput onoga od prije četiri godine u Beijingu, znatno prije varijetetska priredba koja se od točke do točke pratila s različitim stupnjem zanimanja.
Skeč s kraljicom
Prvi dio bavio se prerastanjem zemlje iz ruralne pastorale u industrijsku silu (znakovito, kolonijalna osvajanja koja su Velikoj Britaniji u jednom razdoblju osigurala status najmoćnije sile svijeta uopće nisu spomenuta), posuđivalo se tu od koga se god stiglo, od Stanleyja Kubricka pa do Pink Floyda, zatim je uslijedio efektan skeč s kraljicom, da bi se nakon toga čitav spektakl počeo pomalo raspadati (osobito je blijed bio mjuzikl o romansi dvoje tinejdžera), iako ne vlastitom krivnjom: što može ta zemlja danas svijetu ponuditi osim dječje književnosti i Harryja Pottera? Njezin nekoć najutjecajniji proizvod, rock i pop glazba, danas je ozbiljno poljuljan ilegalnim skidanjem albuma s interneta, a premali naglasak stavljen je na uistinu značajne pomake: sir Tim Berners-Lee, zaslužan za uspostavljanje World Wide Weba, pojavio se samo nakratko, a da se još ustrajalo na tome po čemu su Britanci značajni za svjetsku sadašnjost i budućnost, možda bismo dobili poticajniju priredbu. Ovako smo dobili kolaž podsjećanja na povijesne prevrate, na nekadašnje vrhunce estrade i filma (ostarjeli Paul McCartney primjereno je “zatvorio” svečanost evergreenom “Hey Jude”, no tada smo već provjeravali što se nudi na drugim kanalima), ali svatko tko je gledao londonski show mogao je zaključiti da domaćini više nisu nikakva velika svjetska sila, nego zemlja koja se nostalgično prisjeća nekadašnjih uspjeha.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....