KLICINA UDOVICA 'Raspisujemo nagradu za otkrivanje ubojice moga muža. Sumnjamo da iza likvidacije stoji netko iz kruga najbližih'

Četiri mjeseca nakon što je u zagrebačkim Sesvetama grupa ubojica na ulici likvidirala Vinka Žuljevića Klicu - ratnog invalida kojega su sumnjičili za ratne zločine u BiH, a koji je stajao iza jedne od najmoćnijih zaštitarskih tvrtki u Hrvatskoj te su ga nazivali i jednim od šefova zagrebačkog podzemlja - njegova udovica Dragica, brat Ilija i najbliži suradnici iznose nove, nepoznate detalje o njegovu ubojstvu te najavljuju novčanu nagradu za informaciju koja bi policiji pomogla da dođe do izvršitelja i naručitelja.

Kako je i ministar policije Ranko Ostojić ustvrdio da je riječ o mafijaškom ubojstvu - samo posljednjem u nizu u zadnjih 20-ak godina koja nikad nisu riješena - uredništvo Nedjeljnog Jutarnjeg procijenilo je kako ispovijesti najbližih članova obitelji Vinka Žuljevića donose i niz dosad nepoznatih podataka koje mogu biti korisne u aktualnoj, ali i nekim drugim istragama...

- Mi ne znamo tko je to, što me jako boli i plaši. Bojimo se da je to netko tko se uvukao među nas, među obitelj, među uži krug Vinkovih poslovnih suradnika... Jer on je znao sve što se kod nas događa i gdje se i kada kreće. Vinko iz kuće ujutro nije izlazio svaki dan u isto vrijeme, a jedino je gotovo sigurno nedjeljom išao na jutarnju misu. Ubojica je to znao, a znao je i kojom cestom će krenuti kad izađe iz crkve. Zato sumnjam i strahujem da je to netko iz našeg najbližeg kruga. Mjesec dana uopće nisam spavala, sada ponekad i uspijem zaspati, jer tijelo naprosto traži odmor... Muči me bi li bilo bolje da sam toga jutra otišla s njim na misu, bih li nešto vidjela i na to mu ukazala. Ali uopće se ne bojim za sebe, bojim se za djecu. Da, bilo bi mi puno lakše kada bih znala tko je i zašto ubio Vinka, a kako od institucija dosad nismo dobili nikakve informacije, naša obitelj uz pomoć prijatelja pokušat će na svaki način pomoći policiji - nježnim i tihim glasom govori Dragica Žuljević, udovica Vinka Žuljevića Klice, kojeg je grupa naoružanih ubojica likvidirala na ulici 3. svibnja ove godine u zagrebačkim Sesvetama.

Nelagodne situacije i događaji

- Dok je Vinko bio živ, on me umirivao i nisam se bojala, a danas neke nelagodne situacije i događaje povezujem s ubojstvom - kazuje Dragica Žuljević.

Vinko Žuljević bio je ratni vojni invalid, stajao je iza jedne od najmoćnijih zaštitarskih tvrtki u zemlji, a odmah nakon njegove likvidacije ministar policije Ranko Ostojić ustvrdio je kako ‘ubojice treba tražiti u kriminalnom miljeu kojem je i ubijeni pripadao’.

Većina tekstova objavljenih u medijima u posljednjih 20-ak godina Žuljevića su prikazivali kao opasnog ratnika kojeg su međunarodne institucije istraživale zbog ratnih zločina, zakletog desničara bliskog obavještajnom podzemlju, zatim kao beskompromisnog vlasnika zaštitarske tvrtke koja okuplja bivše branitelje iz BiH, te naposljetku - i kao jednog od šefova hrvatskog podzemlja. Teška hipoteka Žuljeviću je bilo i ubojstvo Veselina Marinova iz 2002., po jednima također pripadnika krim miljea, a po drugima suradnika obavještajnih službi, za koje je pravomoćno oslobođen jer je sud utvrdio da se radilo o nužnoj samoobrani.

Njegova udovica Dragica Žuljević, stariji brat Ilija, te najbliži suradnici, nakon četiri mjeseca šutnje, ovim istupom u javnosti žele ukazati na, kako kažu, potpuno lažnu i iskrivljenu sliku koja se o Vinku Žuljeviću godinama stvarala u medijima i javnosti te potaknuti institucije da provedu istragu i otkriju tko stoji iza njegova ubojstva.

- O svemu postoje dvije priče, jedna ispričana i jedna neispričana. Mediji su ispričali jednu stranu priče zahvaljujući kojoj su ljudi izgubili pojam da se prvenstveno radilo o čovjeku, a nadalje ocu, suprugu, bratu, prijatelju te hrvatskom branitelju. O tome kakva je osoba bio ne treba puno govoriti, o tome svjedoči sve što je iza sebe ostavio, neutješna obitelj, brojni prijatelji i nesebična djela. Prema onome čemu nas je učio riječi ne nose težinu već djela, pa ćemo prepustiti da ona govore za njega jer ne postoje riječi koje bi mogle opisati njegovu veličinu. Za nas je bio i ostao veliki heroj, tekst je koji nam je pročitala Dragica Žuljević, a koji su sastavile njihove tri kćeri, od kojih su dvije studentice, a najmlađa je srednjoškolka.

Tata Vinko se, dodaje Dragica, najviše ponosio uspjesima svojih kćeri, s njima je znao satima razgovarati, savjetovati ih, učiti...

- Možete pasti kao studenti, ali kao ljudi nikad - govorio je svojim kćerima, koje su to shvatile i prihvatile, te su danas izvrsne i uspješne mlade osobe. Supruga Dragica odvažno uz pomoć najbližih sada sama nosi teret života koji su joj mešetari zla na leđa natovarili. To radi hrabro i odlučno jer zna da bi Vinko tako tražio i očekivao od nje - govori brat pokojnog Vinka, diplomirani pravnik i teolog Ilija Žuljević.

- Vinko naše cure ni na što nije nagovarao, puno je s njima pričao, no odluke o školovanju, studiju i životu uopće donosile su same. Danas vidim da je na njihove odluke jako utjecalo sve ono što je Vinko s njima pričao, učio ih, usmjeravao i objašnjavao. Zbog toga sam sretna i ponosna. Naravno da je svoju djecu ljubio i grlio, ali on nije bio otac koji je razmazio svoju djecu, on je htio da one budu svoje, samostalne, da znaju što hoće i da imaju svoj stav - priča Dragica Žuljević.

Vinko Žuljević 1997., godinu dana nakon dolaska iz Mostara u Zagreb

Odlazak u Švicarsku

Objašnjava kako je on po cijele dane radio, ali je volio da je obitelj navečer na okupu, da zajedno jedu, pomole se...

- Obožavao nam je kuhati, ali našim curama to baš i nije bilo drago jer su znale da će onda biti meso na roštilju s puno luka ili neki gulaši, što one ne vole. U posljednje dvije godine redovito smo zajedno išli na nedjeljne jutarnje mise, a tek ponekad bi on otišao sam, poslije bi zajedno jeli, a onda bi on odlazio od kuće i vraćao se popodne. Kao obitelj dosta vremena smo provodili zajedno. Planirali smo u dvorištu postaviti tobogan, ljuljačke i sve ono što svojoj djeci nismo mogli priuštiti – da imamo za unuke. Pričali smo kako ću im ja kuhati, a on sjediti na terasi i paziti unuke dok se igraju - otkriva djeliće njihove obiteljske intime Dragica Žuljević.

Vinko Žuljević rođen je 30. siječnja 1958. u Hrasnici u općini Gornji Vakuf - Uskoplje. Najstariji brat Ilija objašnjava kako su njihovi roditelji, Jozo i Ivka rođ. Petričević, imali desetoro djece te da su teško živjeli samo od očeve plaće šumarskog radnika. Odmalena su ih učili, naglašava brat Ilija, da moraju raditi i živjeti pošteno. Vinko je, prisjeća se, osnovnu školu završio u tri kilometara udaljenom Pavić Polju, potom je dvije godine išao u školu učenika u privredi u Gornjem Vakufu - Uskoplju, da bi se na trećoj godini preselio u Zagreb gdje je maturirao.

- Vinko je u Gornjem Vakufu uvrijedio neke profesore po političkoj liniji i fizički im se suprotstavio, pa mu oni nisu dozvolili da nastavi školovanje u Gornjem Vakufu, ni u cijeloj BiH. Zato je, unatoč teškim materijalnim uvjetima, bio primoran nastaviti školovanje u Zagrebu. Izvanredno bi u zagrebačkoj Prvomajskoj školi prijavljivao po dva ispita, a kada bi ih dolazio polagati, prespavao bi kod prijatelja u Studentskom domu na Savi. Nakon što je u Zagrebu maturirao, upisao je biologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, gdje je u roku došao do treće godine, otkriva brat Ilija koji je u to vrijeme i sam u Sarajevu studirao na Filozofsko-teološkom fakultetu.

- Ja sam živio u domu gdje sam imao svoju sobu, a on je bio u drugom domu kao ilegalac, no svaki dan smo bilo zajedno. Često bi i kod mene prespavao, a nerijetko nismo imali što za jesti. Znao sam mesti crkvu na Marin-dvoru kako bi se nas dvojica prehranili - govori brat te objašnjava kako je Vinko paralelno sa studijem jednako predano trenirao boks, pa se na trećoj godini studija iz Sarajeva na godinu dana preselio u Suboticu u Vojvodini, gdje je nastupao za tamošnji boksački klub Spartak. Studiju i Sarajevu vratio se kada je počeo nastupati za sarajevski Željezničar.

- U boksu je našao sebe, no bio je svjestan da sport i fakultet ne mogu zajedno - pa se preselio u Zagreb!, priča Ilija.
Tako je Žuljević u prvoj polovici 80-ih studij nastavio na PMF-u u Zagrebu, gdje je položio razliku ispita u odnosu na sarajevski fakultet i veliki broj novih ispita, te je brzo došao do apsolventskog statusa.

Prije ranjavanja obožavao je sve vrste sportova, volio je jahati, a posebno boksati

Kupnja naoružanja

- Vinko se u Zagrebu u potpunosti posvetio studiju, čak je prestao s boksom, no znao je da nema dovoljno novca za nastavak školovanja pa se odlučio za odlazak u inozemstvo. Preko prijatelja iz djetinjstva došao je u švicarski gradić Churu, gdje je živio i radio četiri-pet godina. Počeo je kao zaštitar u noćnim klubovima, zatim je radio u ugostiteljstvu, a relativno brzo s prijateljima je postao suvlasnik dobrog restorana. U Švicarskoj se ponovno vratio boksu. Boks mu je bila opsesija - priča Ilija.

U Švicarskoj je, priča nadalje brat Ilija, dosta zaradio, ali je početkom 90-ih jedan veliki dio toga imetka uložio u Domovinski rat, u kupnju oružja, opreme, pancirki... Godinu dana kasnije svojim novcem kupovao je opremu i naoružavao je i suborce u rodnoj BiH.

- U Švicarskoj je riješio egzistenciju i mogao je lagodno živjeti, no početkom 1991. sve je rasprodao, vratio se u Hrvatsku i uključio se u obranu zemlje: prvo, kraće vrijeme u postrojbama po Slavoniji, a 15. kolovoza 1991. priključio se 4. gardijskoj brigadi. Išao je u sve akcije, mogu istaknuti njegov angažman oko obrane Zadra, u gradskim predjelima Dračevac i Ploče, gdje je uništavao neprijateljske tenkove. Neke dijelove grada neprijatelj je već zauzeo i Zadar bi sasvim sigurno pao u njihove ruke da nije bilo Vinka i njegove postrojbe - govore njegovi najbliži suborci.

Nabrajaju mnoge akcije u kojima su sudjelovali u zoni djelovanja 4. gardijske brigade, od Zadra do Dubrovnika, od čega su 10 do 12 dana proveli i s Markom Perkovićem Thompsonom na prvoj crti obrane Čavoglava. Žuljević je, ističu, u 4. gardijskoj brigadi na Južnom bojištu jedno vrijeme kao zapovjednik bitnice 40 mm Bofors sudjelovao u protuzračnoj obrani (PZO) koja se istaknula velikim brojem srušenih neprijateljskih aviona.

Sa kćerima na ljetovanju

U travnju 1992., dok je bio na položajima iznad Dubrovnika, po zapovijedi zapovjednika 4. gardijske brigade generala Ive Jelića, s nekoliko suboraca poslan je u BiH kako bi ustrojio obranu područja oko Kupresa i grada Bugojna. Žuljević je organizirao obučno središte u planinskom dijelu u blizini Kupresa kroz koje je prošlo oko dvije tisuće vojnika. Selekcionirali su najsposobnije momke u obučnom centru i formirali postrojbu koju je narod nazvao Garavi.

- Vinka sam upoznala kada je sa svojom postrojbom došao u Uskoplje braniti svoj rodni kraj - priča supruga Dragica.

- Većina ljudi ostala je u svojim domovima, a oni su nas došli braniti. Nakon nekog vremena, preselili smo se u Split i vjenčali se, a Vinko mi je rekao kako namjerava ostati u Hrvatskoj vojsci, odnosno u 4. gardijskoj brigadi. No, vrlo brzo vratio se svojoj postrojbi u Bugojno - prisjeća se udovica Vinka Žuljevića.

- Vinko je tada zaista mislio ostati s Dragicom u Splitu, no tada se krenulo ‘kuhati’ u srednjoj Bosni... U Bugojnu je početkom 1993., u tijeku hrvatsko-muslimanskog rata, naša postrojba počela smetati gradskim vlastima. Oni su bili naivni, smatrali su da s cvijećem trebaju dočekati tenkove JNA i pristajali su na sve njihove uvjete. Dok je u Hrvatskoj i BiH bila opća mobilizacija ljudi rođenih u srednjoj Bosni, svi pripadnici postrojbe Garavi dobili su odluku o demobilizaciji. Toliko im je Vinko smetao da su svim silama radili da rasformiraju Garave, u čemu su nažalost djelomično i uspjeli. Tada počinju Vinkovi problemi, koji će se kasnije reflektirati i na sve ostalo - objašnjava brat Ilija s prijateljima i suborcima te nastavlja:

Sa svojom djecom 2003. u njihovu stanu na zagrebačkom Laništu

Kratko u Splitu

- Kada su uspjeli djelomično rasformirati našu postrojbu Garavi, Armija BiH više nije imala težak zadatak pa su u 21. srpnja 1993. osvojili Bugojno. Vinko je sa svojim momcima uspio zadržali Uskoplje, naše rodno selo Hrasnice i još nekoliko obližnjih mjesta, ali su ostali u potpunom okruženju. Tamo je gledao kako mu rodna kuća gori. No, u kolovozu 1993. s desetak momaka i transporterom uspio je probiti neprijateljski obruč i spasiti lokalno stanovništvo, mahom članove obitelji i prijatelje. Bio je to početak kontre muslimanima, svjedoči brat Ilija uz pomoć suboraca.

U srpnju 1994. preostali pripadnici Garavih na čelu s Vinkom Žuljevićem pripojeni su Kažnjeničkoj bojnoj Mladena Naletilića Tute pod zapovjedništvom generala Ivana Andabaka, a u studenome 1994. zajedno su priključeni 22. diverzantskom odredu HVO-a.

Kao ratni zapovjednik 1993.

Sudjelovali su u većini najtežih akcija koje su prethodili Oluji: Južni potez, Maestral...

U jednoj od takvih akcija, 1. studenoga 1994., dok su oslobađali Kupres, na dobro utvrđenim pozicijama u Malovanu Vinko Žuljević zagazio je na nagaznu minu, ona je eksplodirala, a on je ostao bez noge.

- Prva dva, tri dana uopće nismo znali gdje je i što je s njime. Rekli su nam da je jako teško ranjen, a ja sam strahovala da me ne lažu i pripremaju na ono najgore - prisjeća se Dragica Žuljević koja je tada živjela u Splitu s njihovom prvom kćeri koja je imala godinu dana i bila je u drugom stanju s drugom kćeri koju će roditi nekoliko mjeseci kasnije.

- Vinka su prvo prevezli u Tomislavgrad gdje mu je doktor Petričević sanirao ranu. Brzo sam iz Mostara stigao u Tomislavgrad, a Vinko mi je s bolničke postelje prvo kazao. ‘Buraz, molim te, dodaj mi pištolj’. Želio se ubiti. Rekao sam mu: ‘A ne, brate, mi ćemo tu tvoju nogu pozlatiti’. Još je bio u šoku i rekao mi je: ‘Neću ti ovo oprostiti’. Brzo nakon toga prebacili su ga u bolnicu u Zagreb, objašnjava brat Ilija, koji je tada bio ministar za socijalnu skrb u Vladi Herceg Bosne.

- Naravno da mi je teško ranjavanje i gubitak noge bio veliki šok, ali nakon slutnji u najgore, meni je jedino bilo važno da je on živ. Vinko se brzo oporavio od prvotnog šoka, dobio je protezu i već dva ili tri mjeseca nakon ranjavanja ponovno je bio sa svojom postrojbom, sada kod Glamoča - govori supruga Dragica.

U bolnici nakon ranjavanja krajem 1994.

Posao u Mostaru

- Nitko od nas ni po čemu nije osjetio da je on invalid, opet je bio iznimno koristan za postrojbu, bio je iskusniji i mudriji od svih nas i njegovi savjeti bili su od velike važnosti za uspjehe operacija. A nije sjedio u nekom uredu, jer ureda tada nije bilo, nego je bio na terenu zajedno sa svima nama, a često bi i sam uzeo oružje i otišao na prvu liniju fronte. Uspjesi naše postrojbe prvenstveno se vežu uz Vinka, njegovu energiju, snagu, čast, hrabrost... - kazuju najbliži suborci i prijatelji.

Nakon završetka rata, Vinko Žuljević došao je živjeti u Mostar, gdje su mu se u međuvremenu preselile supruga Dragica i njihove dvije kćeri. U Mostaru je osnovao boksački klub “Tihomir Mišić”, gdje je bio i trener, a nedugo potom i prvu zaštitarsku tvrtku u BiH “Ad Matricem”.

- Vinku nikad motiv nije bio novac. Još u Švicarskoj osigurao si je egzistenciju, pa je sve rasprodao i kupio oružje za Hrvatsku. Boksački klub osnovao je, osim zato što mu je bio zaljubljen u boks, da bi mlade momke maknuo s ulice. I to je doslovce radio, pa im onda pomagao, trenirao ih, usmjeravao, učio... Zaštitarsku tvrtku osnovao je prvenstveno zato da bi zaposlio svoje prijatelje i suborce, od kojih je većina ranjena u ratu, ostali su bez posla, na cesti, teško su se uklapali u civilni način života... Vinko nikad nije megalomanski razmišljao, motiv mu je uvijek bio pomaganje, tvrde najbliži suborci i prijatelji koji objašnjavaju kako je Vinko Žuljević već u to vrijeme, 1995., postajao sve nezadovoljniji položajem Hrvata u BiH, i to je javno iznosio. Stoga je po nekoliko mjeseci napuštao obitelj i civilni život u Mostaru te odlazio pomagati Hrvatima u Drvaru. Vinko Žuljević 1996. seli se u Zagreb, gdje je ubrzo svoja iskustva iz zaštitarskog posla u BiH prenio u tada osnovanu zašitarsku tvrtku u Zagrebu, kojoj nikad nije bio formalni vlasnik, ali je bilo poznato da on stoji iza nje. Obitelj, supruga Dragica s dvije kćeri, došle su za njim iz Mostara u Zagreb 1998.

- Svi znaju da je Vinko tvrtki Bilić Erić pomagao savjetodavno, iskustvom, usmjeravanjem te menadžerskim i svojim inovativnim vizijama. Istodobno, sve što je zaradio, a dijelom i posuđenim novcem, investirao je u povoljne kupnje zapuštenog poljoprivrednog zemljišta oko Zagreba, koji je počeo obrađivati. Smatrao je da je u poljoprivredi budućnost i uživao je u proizvodnji zdrave hrane. Imao je urođene menadžerske sposobnosti, a svoje vizije je ostvarivao, iznosi brat Ilija.

Riječ je bila svetinja

Supruga Dragica jako je ponosna na to što su njezinu Vinku najvažnije životne odrednice bile osjećaj za pravednost, želja za pomoć drugima, posebno hrvatskim braniteljima, kao i slabima i ugroženima.

- Vjera u Boga i pravdu, osjećaj pripadnosti svome narodu i služenje njemu, te obitelj bile su glavne sastavnice njegova moralnog habitusa. Za njega je riječ bila svetinja, uvijek je održao svoju riječ, po cijenu bilo čega. To potvrđuje i više tisuća ljudi na njegovu sprovodu, među kojima je veliki broj onih kojima je pomogao - dodaje brat Ilija.

Vinka Žuljevića ubila je grupa naoružanih kriminalaca u nedjelju 3. svibnja 2015. oko osam sati u maloj ulici u Sesvetama, dok se vraćao kući s jutarnje mise.

- Mediji od početka nisu usmjeravali priču na pitanja tko su izvršitelji i tko je naručitelj ili naručioci, već je li Vinko bio naoružan, pa su počeli tvrditi da je imao pištolj i da se branio nekakvom pancirnom dekicom. Sve to nije istina, Vinko to jutro nije imao oružje ni pancirku. To stoji i u policijskom zapisniku - govori brat Ilija.

- On tako nešto nije očekivao, nije bio u nikakvim prijeporima, izgladio je sve sporne stvari i sve repove iz vremena rata i vremena Vjeke Sliška. Nije mogao ni pomisliti da je bilo tko imao razlog da bi mu nešto tako spremao i uradio, jer se inače sigurno ne bi tako opušteno kretao - dodaje brat Ilija.

U brojnim spornim okolnostima oko ubojstva njegova brata i policijske istrage, on posebno ukazuje na sljedeće činjenice: na mjesto - mala uličica koja vodi do crkve, na puno svjedoka očevidaca, na način izvršenja ubojstva i maltene nonšalantno ponašanje ubojica - prema tvrdnjama svjedoka, na sudionike koji su viđeni na mjestu događaja, na vrijeme i mjesto - u rano jutro nakon mise...

- Naša obitelj želi odgovore o nalogodavcu ili nalogodavcima, zanima nas rad policije na ovom slučaju: očevid, izuzimanje tragova, izuzimanje videonadzora, blokada grada, obavijesni razgovori... Izjave pojedinaca iz vrha policije da je ubojstvo posljedica kruga u kojem se i Vinko kretao, a i vrijeme proteklo od ubojstva ne daju baš prevelike nade u otkrivanje zločinaca. Ne sluti na dobro policijska šutnja, uz izuzetke fotorobota jednog od izvršitelja, te najave gospodina Dominića da surađuju s istražiteljima i policijom u BiH. Iz dosadašnjeg policijskog postupanja, mogla bi se iščitati sljedeća poruka: Mi radimo, a ako nema rezultata, što možemo - govori Ilija Žuljević i nastavlja:

Nacionalna sigurnost

- Vinkovo ubojstvo veoma je opasno i po hrvatsku nacionalnu sigurnost. Naime, potpuno je sigurno da je Vinko bio pod mjerama policijskog nadzora, što je u policijskom poslu ekvivalent razine štićene osobe. Nacionalna sigurnost ima veliki problem ako ne zna baš ništa o ubojstvu osobe koja je pod mjerama, a u kojoj je sudjelovalo više osoba, i ako su ubojice iz Hrvatske, a posebno je žalosno ako su došli iz inozemstva. Kako bi takva grupa kriminalaca mogla ući u državu i ubiti štićenu osobu, a da nacionalna sigurnost o tome ništa ne zna?

- Želimo i kao građani moramo vjerovati u institucije, ali imamo pravo ne vjerovati pojedincima u tim institucijama. Zato će obitelj i najbliži krug prijatelja raspisati novčanu nagradu za informacije koje mogu dovesti do izvršitelja i naručitelja ubojstva Vinka Žuljevića - zaključuje Ilija Žuljević.