Čitanje jest, ili bi barem trebalo biti, strast. Ljudima koji vole čitati književnost je potreba, i radost, ali i izvor snažnog afekta.
Taj afekt, međutim, ne mora nužno biti afirmativan. Bilo tko tko je strasno zainteresiran za neko polje kulture ili zabave dobro zna da “fanovske” emocije ne uključuju uvijek podršku, nego i strasno odbijanje. Ljudi koji strasno vole nogomet, jednako vole jednu momčad, kao što ne vole neku drugu. Fanovstvo u popularnoj glazbi uvijek uključuje nepomirljive antagonizme stilova, supkultura i glazbenih ukusa. Počevši od vječne dileme “ Beatlesi ili Rolling Stonesi”, preko punkerskog velikog pospremanja pa do danas, glazbena kultura puna je generacijskih križarskih vojni.
Oblikovanje averzije
I filmska kultura je kultura strasnog poricanja. Pedesetih godina, Cahiers du cinema oblikovao je sebe poricanjem onog što je Truffaut nazvao “izvjesnim tendencijama u francuskom filmu”. Osamdesetih, postmoderna je kritika oblikovala svoje averzije krilaticom “Rambo je za film važniji od Bergmana”. U svakom razdoblju - od Deep Purplea i Bergmana do Zacka Snydera - postojali su autori koji iritiraju cijeli jedan naraštaj ili školu, autori na koje se navlači negativna strast jer su kondenzat onog što u umjetnosti ne volimo.
Postoje li i u književnosti takve negativne strasti? Da li i čitanje - dakle, djelatnost koju vezujemo uz mir, samoću i kontemplaciju - može biti izvorište prijesne ljutnje, duboke iritacije? Postoje li pisci koji nas ne ostavljaju ravnodušnima, nego nas - štoviše - iz same srži nerviraju? Možemo li u takvim slučajevima govoriti o nečem poput “literarne alergije”?
Upravo taj termin - “literarna alergija” - skovao je britanski pisac Geoff Dyer u svom sjajnom eseju “My Literary Allergy: The Work of David Foster Wallace” objavljenom nedavno u otočkom časopisu Prospect. U svom eseju, Dyer tvrdi kako kod senzibilnog čitatelja neki pisac može izazvati iritaciju koju on uspoređuje s alergijom na hranu. Jagoda nije kriva što ste alergični na nju, niti je to čini manje finom hranom. Na isti način, tvrdi Dyer, mogu postojati pisci koji su vjerojatno dobri, vrijedni uvažavanja i nekom drugom mili, a opet kod mene ili vas proizvode reakciju iracionalnog gnušanja. Takvu “literarnu alergiju” Dyer prepoznaje kod samog sebe, i to prema djelu kontroverznog američkog eksperimentalnog pisca Davida Fostera Wallacea . Wallace, čovjek koji se ubio u 46. godini, postao je klasik američke proze 1100 stranica dugim romanom “Infinite Jest” (Beskonačna šala) .
Dyer, međutim, kod sebe prepoznaje “literarnu alergiju” prema Wallaceu. On mrzi njegovu rečenicu, mrzi prečesto “ipak”, mrzi Wallaceovo gomilanje neologizama, složenica, njegovo asindetonsko pretrpavanje i očito barokno prekomjerje. Kad čitate Dyerov strasno negativni esej, čini vam se kao da slušate nekog mladog, ogoljenog punkera koji oko 1978. pljuje po pompoznom, operski raspusnom zvuku glam-rocka: samo što ni jedan punker to ne bi znao tako dobro napisati.
Izrezane siluete
Dakako, u terminu “literarna alergija” i usporedbi s jagodama postoji i bitna rupa. Naime, ako je čovjek alergičan na jagode, te jagode odbija njegovo tijelo, no to ne govori o tome voli li on jagode i kakav je čovjek. “Literarna alergija” - s druge strane - govori o vama kao čitatelju i osobi. Ono što ne trpite, kao i ono što volite - vaš je autoportret.
Svaka “literarna alergija” - pogotovo ako je “alergičan” pisac - u neku je ruku poput izrezane siluete. Izrezujući iz svog kanona ono što jako ne volite, vi uvijek posredno govorite i o onom što volite. Potaknuti Dyerovim tekstom, odlučili smo pozvati nekoliko hrvatskih pisaca da nam ispovjede svoju “literarnu alergiju” i na taj način pred sebe sama stave literarno ogledalo. Da kroz pitanje “što i zašto ne volim?” odgovore na pitanje “što volim?”, pa u neku ruku i - “tko sam ja?”.
Ante Tomić: Držao sam 'Talentiranog gospodina Ripleya' uplašeno i zgađeno kao da držim zmiju u ruci.
Dvanaest dana u jednom hotelu prije spavanja sam uzimao jednu knjigu, nevelik roman od samo dvjestotinjak stranica, i nisam je završio. Vrijedno i strpljivo svake večeri sam se trudio s njom kao pučkoškolac s lektirom i naposljetku mislim da nisam ni do polovice došao, a da baš ništa toj knjizi nije nedostajalo. Dapače, ona je bila sjajna, odlično napisana i uzbudljiva, ali ja je jednostavno nisam mogao čitati. “Talentirani gospodin Ripley” Patricije Highsmith ostao mi je nepročitan, negdje u kućnoj biblioteci među gomilom nerazvrstanih knjiga, kao nekakav mračni, zli predmet od kojega me prolazi jeza.
Ponori duše
Ni tjeskoba Kafkina “Procesa”, ni životinjska bezobzirnost Camusova “Stranca”, ni strašni ponori duše koji se rastvaraju u Conradovu “Srcu tame”, ni sva čudovišta Stephena Kinga nisu me uznemirili kao triler ove lude i opake alkoholičarke. Nešto sam njezino čitao dok sam bio mlađi, u biblioteci Hit izašao je roman, mutno se sjećam da se zvao “Sovin huk” ili tako nešto, i ne pamtim ni da mi je to bilo osobito ugodno čitateljsko iskustvo, ali Ripley me sasvim uništio.
Jugo koje ne puše
A pritom je, ponovit ću, riječ o prvorazrednoj književnosti. Napokon, Hitchcock i Chabrol su je ekranizirali. Uzmete li za kriterij umijeće uvjerljivog posredovanja emocije, a u umjetnosti, barem ako mene pitate, nema ničega važnijeg od toga, Highsmith je čudesna.
Piše pametno, britko, ekonomično i bez viškova, najkraćim putem se probijajući kroz priču i ne baveći se mnogo unutrašnjim stanjima likova, ali negdje, nad njezinim pažljivo izabranim riječima, stalno, od prve stranice leži nekakva gotovo nevidljiva omaglica nelagode. Slutnja da će se dogoditi nešto užasno je kao jugo koje skoro i ne puše, nego ga osjećate kako vam lagano tuče u sljepočnicama i mic po mic raste prema neizdrživoj migreni.
Dakle, emocija je tu, jasna i uvjerljiva, i znam neke koji je zaista obožavaju, ljude kojima je Highsmith vrhunska čitateljska delicija, ali mene, koji se i inače teško nosim s teškim pričama i brzo mijenjam kanal kada na televiziji stradavaju nekakva djeca, to odbija do točke da povremeno, čudno će vam ovo sada možda zvučati, ne mogu držati knjigu u ruci.
Dragi skorojević
Kunem vam se da ne pretjerujem.
Pripovijest o uglađenom, zabavnom i naoko dragom skorojeviću Ripleyju, koji se negdje u idiličnoj talijanskoj provinciji uvuče u društvo bogatog vršnjaka, a zatim ga ubije i uzme njegov identitet, jednostavno nisam mogao završiti. Kraj znam samo iz onog filma s Leonardom DiCapriom. Već nakon pet ili sedam stranica trilera tako bih se uzrujao ponašanjem glavnog junaka, mračnim moralnim ništavilom iza lijepih manira toga sociopata, da bih naprosto morao prestati čitati. Nikad prije ni kasnije ništa slično nisam osjetio, bila je to gotovo fizička odvratnost. Držao sam “Talentiranog gospodina Ripleyja” uplašeno i zgađeno kao da držim zmiju u ruci.
I možda sam baš tada, od Patricie Higsmith, naučio koja su moja ograničenja kao pisca. Znam da mogu biti prilično dobar kada čitatelju valja učiniti ugodu, nasmijati ga i popraviti mu dan, ali istinsko zlo, jeza i užas su izvan mojih dosega. Mislim, da se stvarno potrudim, zacijelo bi ih umio dočarati, ali meni bi samome to bilo tako gadno da mi je bolje ne pokušavati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....