KOME SMETA PAPA FRANJO? Ima ih koji su za nj srcem i dušom a drugi u njemu vide ne samo pokoru, nego prijetnju kršćanstvu

Iako će se sutra navršiti dvije i pô godine otkako je kardinal Bergoglio postao papa Frane, Vatikan se još nije posve priviknuo na to da i dalje nosi svoj jeftini plastični sat i nipošto elegantne crne ortopedske cipele, umjesto crvenih Pradinih njegova prethodnika (ali i papa Wojtyła je, kad god je mogao, skidao papinske cipele, nasljednice poslovičnih “papuča”, i nazuvao svoje bakandže, koje je uporno naručivao od istog postolara iz Krakówa). Nije se priviknuo ni na njegov smisao za humor, ne zato što je mediteranski, nego stoga što je pučki, u raskoraku s feudalnom hijerarhijom ondje.

Ulični šetač

Papa koji je u Buenos Airesu bio callejero, ulični šetač, u svojoj vatikanskoj konfinaciji (na koju se žalio i sv. Ivan Pavao II) koristi ono malo mogućnosti za kretanje poput normalna čovjeka. Osvjedočio se i nešto mlađi kardinal, koji je ušao u dizalo i u njemu zatekao Papu pa pristojno rekao: “Sveti Oče!”. “Sveti sine!”, uzvratio mu je Frane. Nadbiskup Claudio Maria Celli, predsjednik Papinskog vijeća za socijalne komunikacije, prepričava kako ga je Papa, s kojim se dugo i dobro znao, svakako htio ispratiti sve do dizala poslije audijencije. “Što je? Hoćeš biti siguran da sam otišao?”, podbô ga je Celli, a Papa je smjesta uzvratio: “I da nisi ništa odnio sa sobom!”

Papa Frane, onako dobrodušan i sklon dobroćudnoj šali, onako druželjubiv, ipak nije kamilica. Nije propovjednik koji sedira, nego koji polarizira. Njegova blaga ruka zna imati željezan stisak.

I u Vatikanu i u Katoličkoj crkvi općenito malo koga ostavlja ravnodušnim: ima ih koji su za nj srcem i dušom, smatraju da ga je Bog poslao, čak u zadnji čas, ili da naprosto rekonstruira Crkvu s ljudskim licem, a drugi u njemu vide ne samo pokoru, nego prijetnju kršćanstvu, čak otpadnika.

Upravo je “Apóstata”, dakle: “Otpadnik”, bio naslov u argentinskome katoličkom listu Cabildu, kada se tadašnji nadbiskup Buenos Airesa kardinal Bergoglio usudio kleknuti i pomoliti Bogu za jedinstvo kršćana na skupu koji su u glavnom gradu Argentine 2006 organizirali protestantski kršćani. “Oče, podijeljeni smo. Ujedini nas!”, zavapio je Bergoglio, a za njim su klekli, jedan po jedan, i evangelici. Eto, tako je simboliku prianjanja tadašnjeg kardinala nadbiskupa a sadašnjeg Pape, uz koncilsku logiku ekumenizma (davno prije nego se našao suočen s prigovorima kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca), reagirao onaj krug katolika koji sebe smatra paladinima čiste vjere. Naravno da je otpadnik onima koji vjeru vide ne kao izraz svoje čežnje za spasenjem i onostranim, nego kao šanac preko kojega ispaljuju otrovne strelice mržnje na iole drukčije, čak i kad ih zovu svojom braćom u Kristu. Biblija je fenomen bratoubilaštva, uostalom, locirala već u prvoj obitelji (Post 4,8), pa bi se moglo mirno reći da je i taj fenomen “u ime obitelji”.

Reklo bi se da je on impulzivan čovjek i papa, da djeluje vođen više intuicijom nego čvrstim planom, ali pri toj ocjeni treba biti oprezan, iako je o sebi nudi sam papa isusovac - ili baš zato što je on gura, možda kao “pilu naopako”.

‘Ti nisi onaj isti’

Već smo pisali kako je jedan od starijih latinskoameričkih kardinala papi Frani prijateljski rekao: “Ti nisi onaj isti koga sam upoznao u Buenos Airesu. Što ti se dogodilo?” A Papa mu je odgovorio: “U noći mog izbora imao sam osjećaj zbliženosti s Bogom koji mi je dao snažno čuvstvo unutrašnje slobode i mira, i to me čuvstvo nikada nije napustilo.” Još ranije, sastavši se u lipnju 2013 s vodstvom latinskoameričkih redovnika, Papa im je usput rekao o svom izboru za biskupa rimskoga: “Nisam se uznemirio ni u jednom trenutku. A to nije moje, ja se često brinem, postajem nervozan. A ipak nisam izgubio mir ni u jednom trenutku. To me uvjerava da je [izbor bio] od Boga.”

Rekao im je da ni odluka da se ne useli u Apostolsku palaču nego da ostane u Domu sv. Marte nije došla od njega: “Ne znam što mi se dogodilo. Nije da sam imao plan, niti sam ga načinio kad su me izabrali. Učinio sam tako jer sam osjetio da to Gospodin zahtijeva od mene. Ali te geste nisu moje, tu je netko Drugi... I to mi ulijeva povjerenje. Došao sam taman s onoliko rublja koliko mi je trebalo, prao sam ga po noći, pa odjednom to… Pa ja nisam imao nikakvih šansi! Na kladionici u Londonu stajao sam 1:44, zamislite to, tko se kladio na me zaradio je veoma mnogo, naravno! Nije to od mene [da sam izabran]”, objašnjava Papa svoje uvjerenje da je to bio Božji prst.

A je li baš sve bilo tako?

Neki njegov prijatelj u Argentini, prenosi National Geographic, tvrdi da je, dok su zajedno prolazili pored Case Rosade, argentinske predsjedničke palače, tadašnji kardinal nadbiskup Bergoglio naglas razmišljao: “Kako mogu znati što običan narod hoće kad su sagradili ogradu oko sebe?” A Apostolska palača je dodatna ograda unutar ograde koju čine vatikanske zidine.

Nasmijani Dolan

Federico Wals, koji je nekoliko godina bio predstavnik za javnost Nadbiskupije buenosaireske dok je Bergoglio bio nadbiskup, tvrdi da je kardinal mogao biti sve prije nego iznenađen i zatečen kad je izabran za papu. Otputovao je u konklav, prenosi mjesečnik njegove riječi, “dovršivši sva pisma, sredivši sve račune, ostavivši sve u savršenu redu. Te večeri prije negoli je otputovao pozvao me da sa mnom pretrese sve detalje posla i da mi dâ i neke savjete za moju budućnost, kao netko tko zna da odlazi zadugo.” Na londonskoj kladionici su mogli misliti da nema nikakvih šansi, i među nama vatikanistima se činilo da je njegov kairos prošao. Kurijalci su htjeli da se ponovo izabere Talijan, vješt odnosima snaga u birokratskim meandrima, te su u prvi plan gurali kardinala Scolu - a pastoralci su mahom smatrali da im je puna purpurna kapa i Talijana i Evropljana, pa su skakale dionice kardinala iz Sjedinjenih Država, poput nasmijanog Dolana. Pokazalo se da se konsensus ipak složio oko Bergoglia, da je doba da se neki papa nazove po Assiškom Siromašku, pa sam to i rekao pred kamerama malo prije negoli je kardinal Tauran obznanio tko je novi papa i kako će se zvati - čime je počeo zbunjivati više Vatikan nego javnost.

Lani je Wals doputovao u Vatikan naći se malo s bivšim šefom i sadašnjim vrhovnim šefom. Prije odlaska Papi posjetio je isusovca o. Federica Lombardija, koji je kao ravnatelj Ureda za novinstvo Svete Stolice u neku ruku njezin predstavnik za javnost. “Onda, oče, kako se osjećate s mojim bivšim šefom?”, upitao je Wals. “Zbunjeno!”, odgovorio je Lombardi, koga je neopisivo teško zbuniti.

Vjerujem da je papa Bergoglio dobrodušan - ali to nipošto ne znači da nije promišljen i, po potrebi, lukav isusovac. Ako i djeluje lepršavo - u suštini je oporo temeljit. “On je blag, ali zna biti veoma tvrdoglav”, okarakterizirao je svog prijatelja Bergoglia Abraham Skorka, rabin u Buenos Airesu i sudionik nekih veoma zanimljivih argentinskih televizijskih rasprava s tadašnjim kardinalom nadbiskupom (te su rasprave i danas vidljive na YouTubeu).

Kao buldožer

Papa Frane ipak nije u ovih 30 mjeseci pontifikata samo zbunjivao. Promjene je gurao uporno i temeljito, kao buldožer.

“O kako bih želio Crkvu siromašnu, za siromahe”, više je uzdahnuo nego obećao papa Frane obraćajući se 16 ožujka 2013, na drugoj svojoj audijenciji, novinarima i poslenicima sredstava masovnog obavještavanja, stalno akreditiranima pri Svetoj Stolici ili prispjelima za konklav u kojemu je izabran za poglavara Katoličke crkve.

Dan prije Papa je, vraćajući se iz liberijanske bazilike Sv. Marije Velike na Eskvilinu, zaustavio vozila u Krmačinoj ulici, gdje je Svećenički dom u kojemu je spavao za generalnih kongregacija uoči konklava u kojemu je izabran. Otišao je pokupiti svoj prtljag i - na zaprepaštenje i opće divljenje okupljenih - platiti račun.

“Crkva čistih računa” - odmah su se požurili zaključiti u mnogim novinama koje i plaćanje vlastita hotelskog računa smatraju inovatorskim simbolom spram Crkve koja očekuje da drugi (njoj) plaćaju.

Pokazalo se da je taj potez zaista bio početak inovacija i da je papa Frane odlučio u Katoličku crkvu uvesti čiste i transparentne račune, nastavljajući reforme koje je u tom pogledu započeo Benedikt XVI.

Papa Frane je “elitni menedžer koji reformira poremećene vatikanske financije” - tvrdio je Fortune u opsežnome članku Shawna Tullyja “Ovaj papa znači biznis”, uvrštenome u rujanski broj 2014.

Kompaktan otpor

Ni “siromašna crkva za siromašne” ne može funkcionirati bez novca, to Papa zna. On je novac, doduše, nazvao “Vragovim izmetom” - citirajući dakako sv. Franu Assiškoga. Ali ne uvijek, nego kada novac postaje obogotvoreni idol - a Mamona i Zlatno Tele kritizira još Stari zavjet. Papa nema ništa protiv novca koji služi ljudima, ali prezire novac kojemu služe ljudi.

Franina financijska revolucija započela je revolucionarnim potezom: odlukom da odlučujuću riječ u vatikanskim financijama više nemaju klerici, nego stručnjaci. Doduše, to je do neke mjere pokušao i Benedikt XVI, ali je naišao na užasan i kompaktan otpor u vrhovima Kurije, pa je njegove pokušaje otvoreno i odlučno minirao sam njegov kardinal državni tajnik Tarcisio Bertone.

Kada primijeti, ili osjeti, da ga koči kurijalni mulj, da mu podmeću klipove oni koji su skloni starom načinu vođenja poslova - papa Bergoglio ne gubi vrijeme istražujući tko ga kajla, nego siječe širokim potezom. Nezadovoljan i brzinom i opsegom akcije Agencije za financijsko informiranje (AIF), papa Frane je jednim potezom smijenio kompletno vodstvo koje je Benedikt XVI doveo godinu i pô ranije, ne čekajući da im “iscuri” mandat.

Doduše, i papa Frane je u vrhove svoje organizacijske sheme morao postaviti kardinale. U tom slučaju je optirao za autsajdere, na primjer za australskog kardinala Georgea Pella.

Pell je postavljen za predsjednika Tajništva za ekonomiju - dakle organizma koji prije nije postojao među vatikanskim kurijalnim dikasterijima, i koji je po nazivu paralelan s Državnim tajništvom.

Opasni modernizator

Time su istodobno oduzete ekonomske prerogative Državnom tajništvu. Oduzete su mu još neke, faktički čak i više nego formalno, jer kontakte s drugim dikasterijima Frane drži izravno, a ne preko Državnog tajništva, kako je to činio Benedikt XVI (pa su mu prigovarali da je “kontroliran”).

Za državnog tajnika papa Bergoglio je postavio iskusnog diplomata Pietra Parolina, kojemu je prednost i to što nije osobno ambiciozan (isusovci su izrana poučeni da djelaju ne za svoju slavu nego “za veću slavu Božju”, kako glasi njihovo geslo).

Prostor jednog članka nije dovoljan da se nabroji što je sve papa Bergoglio premetnuo u ovih 30 mjeseci - ali nije ni za jotu mijenjao crkveni nauk, iako to insinuira neslužbeni “vođa vatikanske opozicije” kardinal Raymond Burke. Štoviše, na čelu Kongregacije za nauk vjere potvrdio je kardinala Gerharda Ludwiga Müllera koga je tu postavio papa Ratzinger i koji je javno rezerviran spram nekih Franinih inicijativa.

Jedan dio opozicije čine oni kojima je i Drugi vatikanski koncil bio presmion i koji Bergogliov povratak na “liniju” sv. Ivana XXIII i bl. Pavla VI već vide kao opasan modernistički izazov.

Drugi, tiši i podmukliji, čine oni koji s pravom osjećaju da njih ide to što Papa na razne načine neumorno opetuje još jednu od Isusovih opomena imenovanim apostolima koje je netom imenovao i ovlastio da liječe u njegovo ime: “Badava ste primili, badava i dajte!” (Mt 10,8).

U Hrvatskoj, doduše, javnog gunđanja nema među prelatima, iako se čuje da Papa “ne razumije naše odnose” (ali to sam čuo i na račun sv. pape Wojtyłe, a daleko oštrije na račun bl. pape Montinija). Grube kritike, zapravo napadi, nađu se u nekim listovima i specijaliziranim prilozima, iz perâ branitelja čistoće vjere i nacije, spojenih u amalgam nepoznat i Kristu i sv. Pavlu.

Doduše, nema pape koji nije negdje smetao nekoj politici, zašto bi Bergoglio bio iznimka?