KOMENTAR ANTE TOMIĆA Voli li Hrvatsku itko više od Karamarka? Što bismo mi s tom ljubavi?

Za nešto više od godinu dana Tomislav Karamarko će pobijediti na izborima. Dosta je da samo raširi ruke, vlast mu razdragano trči ususret. Pa ipak, za nekoga tko mora napraviti nešto tako jednostavno, opušteno i bezbrižno, on se čini čudno nervozan i zapanjuje javnost izjavama koje su naprosto slaboumne.

Premda ga prazni, nebranjeni gol Zorana Milanovića mami da mu zabije pod rašlje nezaposlenošću, ili mu samo lagano, kotrljajući po zemlji uvali pad BDP-a, upiše se u listu strijelaca jadnim obrazovnim ili katastrofalnim zdravstvenim sustavom, Tomislav Karamarko uporno kao junac, svom snagom šiba visoko preko grede ludostima poput “državu vode ljudi koji je nikada nisu željeli” ili “mi ćemo naučiti SDP kako se voli domovina”. Ne znam za vas, ali meni je to vrlo sumorno i onespokojavajuće. Kraj svih gospodarskih i socijalnih nevolja koje su nas pogodile, vođa opozicije nalazi potrebnim istaknuti samo da on voli Hrvatsku. Čitav bi se politički program Tomislava Karamarka ustvari mogao staviti u dva stiha starog svatovskog hita Dalibora Bruna:

“Neka, neka, nek’ se zna. Volio sam samo ja”.

Nezrelo razmetanje

Zašto on to govori? Što bismo mi, za početak, s beskrajnom ljubavi Tomislava Karamarka za Lijepu Našu? Kako bi ga to, za početak, moglo učiniti dobrim vladarom, ako znamo da zaljubljeni ljudi često iracionalno griješe. Nije li se, osim toga, nešto i neumjesno i nezrelo razmetati emocijama? Zaboga, pa riječ je o državnim poslovima, a ne o srednjoškolskoj lirici. Napokon, koji bi nam dokaz Tomislav Karamarko mogao pružiti da on voli Hrvatsku, a naročito da je voli više od ijednog esdepeovca? Kako je on to utvrdio? Natalnim horoskopom?

U ovome se osobitom ljuvenom slučaju mjerodavnim uzima samo jedno, domovini je nesumnjivo privrženiji onaj koji je spreman dati život za nju, a sadašnja hrvatska Vlada s time stoji neočekivano solidno, bolje nego i s čim drugim. Čak su tri ministra, više nego i u jednoj Vladi do sada, bila u ratu s puškama u ruci, u rovovima se borili za našu stvar. Ministar unutrašnjih poslova Ranko Ostojić bio je hrvatski branitelj, a ministar obrane Ante Kotromanović čak i visoki zapovjednik, zapovijedao tisućama vojnika. Zašto se Tomislav Karamarko smatra boljim Hrvatom od njih dvojice? Dobro, znam da i on ima braniteljski status, ali njegove neizmjerne zasluge za hrvatsku slobodu i nezavisnost dok je 1992. radio kao šef kabineta Josipa Manolića nekako mi se ipak čine manjima od stradanja vukovarskog ratnika Freda Matića, kojega su u to doba batinali u srpskom logoru u Banatu.

Zdrava pamet

Velika je zaista drskost da se Tomislav Karamarko hrvatstvom stavlja ispred ljudi čije su biografije, u rodoljubnom smislu, objektivno, uzornije nego što je njegova, ali u tome nipošto nije usamljen. On se tek neodgovorno i lakomisleno pustio niz struju mišljenja kakva danas prevladava na desnici, gdje se kao bjelodano i samorazumljivo uzima da je vlast izdajnička, jugoslavenska ili čak četnička, a i inače, u medijima, privredi, kamo se god okreneš, rovare i mute nekakvi petokolonaši iz notorne Uprave državne bezbednosti. Strahovitu histeriju dižu oko toga i nema baš nikakvog načina da ih itko razuvjeri, niti bi oni željeli da ih netko razuvjerava, kako njihova teorija jednostavno nema veze sa zdravom pameću.

Mogli bi im, recimo, kazati kako Ivo Sanader, nedvojbeno najočitiji krivac za naše teško stanje, potječe iz nesvakidašnje pobožne obitelji, kako ga je školovala Crkva, jedan mu je brat svećenik, a jedna sestra redovnica, i kako se čini prilično nevjerojatno da je netko s tako besprijekorno hrvatskim i katoličkom rodoslovom agent Udbe, no uzaludno je to pričati.

Umjesto toga, ispričat ću vam nešto drugo. Znate li koliko je bilo Židova u Njemačkoj tridesetih godina prošlog stoljeća? Mnogo ljudi to ne zna, nisam ni ja do prije nekoliko dana. Zdravo za gotovo uzimao sam, kao i svi, da ih je bilo desetak, možda i petnaest posto. Zašto bi inače krenula hajka na njih?

Međutim, čvrsti je demografski podatak bitno drugačiji. U zemlji od 67 milijuna ljudi živjelo je 523 tisuće, manje od 0,75 posto Židova. I brojem i utjecajem i ekonomskom moći oni su bili beznačajna manjina u ukupnom stanovništvu, manjina koja nikako nije mogla biti kriva za sva čudovišna zla za koja su ih dobri Nijemci okrivljavali.

Čudotvorni madraci

I to nije sve, kako bi kazali prodavači čudotvornih madraca i ribeža. Židova, koje je bilo popularno optuživati za izdaju u Prvom svjetskom ratu i sramotan Versajski mir, čak je osamdeset tisuća u galicijskom i flandrijskom blatu s puškom služilo na njemačkoj strani. Dvanaest tisuća je poginulo, u postotku više nego pripadnika ijedne druge etničke skupine. Židovi, koji, eto, nisu znali kako se voli domovina, da se poslužim izrazom Tomislava Karamarka, za Njemačku su u Prvom svjetskom ratu umirali spremnije i od Nijemaca. Židov je, naposljetku, bio i poručnik Hugo Gutmann, junak odlikovan Željeznim križem prve klase, zapovjednik austrijskog kaplara Adolfa Hitlera.

Sve su se ove činjenice 1933. znale, ali Nijemci nisu marili za njih. Da ih je tkogod i pokušao uvjeriti kako nacistička propaganda laže, oni ga ne bi slušali. Oni naprosto nisu željeli da ih itko razuvjeri. Više im se sviđalo nositi smeđe košulje i uglancane crne jahaće čizme i ispruženom desnicom i povicima “Sieg Heil!” pozdravljati zajapurenog pajaca s vodoinstalaterskim brčićima.

Poražavajuće ja kad shvatite kako se ništa nije promijenilo. Onda kao i danas, sve je isto. Kad je desničarima pamet smetala.