KOMENTAR JUTARNJEG Raskol ‘tko je pravi, a tko krivi Hrvat’ ne može sretno završiti

Nije povijest za Hrvate. Ona njima služi u predizborno-političke svrhe. I svi događaji su toliko svježi da je ulazak partizana u Zagreb urezan u pamćenje kao i nedavne utakmice Dinama i Hajduka s norveškim klubovima. Daj im malo povijesti, kakvu obljetnicu i odmah će naći tmu i tmušu ne prebolnih ideoloških, političkih, stranačkih i naprosto zlobnih razloga za podmetanja i natezanja. Teško se sjetiti nekog važnog datuma iz novije hrvatske povijesti na kojem se ne slamamo, ne svađamo i dnevnopolitički razračunavamo kao da se sve dogodilo jučer i važnije je od bilo čega što nas mori. Već smo godinama navikli da datume iz Drugog svjetskog rata obilježavamo posebno, svaka polovica Hrvatske ima tu svoj zavjetni dan koji će obilježiti kao najvažniji, odnosno puno važniji od datuma onih drugih.

Volimo se mi tu nadmudrivati, pa čak i nad događajima koji imaju ne samo veliku nacionalnu, nego i civilizacijsku vrijednost. Svatko prilazi nekom događaju iz prošlosti iz vlastitih ideoloških razloga i pobuda. No, zanimljivo, uvijek ćemo spominjati “potrebu za jedinstvom”. No, kod nas pod jedinstvom smatraju da se jedna strana mora prilagoditi ili podrediti onoj drugoj, pa to onda nazivaju “nacionalnom harmonijom”. Već smo, dakle, navikli da zbog ideološkog pristupa imamo svaki svoje obljetnice, tumačenja i objašnjenja za događaje iz Drugog svjetskog rata ili koji se tiču života i opstojanja u bivšoj Jugoslaviji i nećemo se obazirati ni na kontekst, ni na razloge zašto se nešto dogodilo, ni kakav je meritum stvari. No, takvi smo. Sve gledamo isključivo kroz trenutni politički angažman i debelu naknadnu pamet. No, sada se nacija dosta uzbudila jer imamo svatko svoj praznik i za nešto što je naizgled nedjeljivo općehrvatsko dobro - Oluju. Vojna operacija kojom je, prije točno 20 godina, Hrvatska, nakon četiri mučne, depresivne i iscrpljujuće godine rata, u zadnji čas, vratila vlastito dostojanstvo, porazila velikosrpske sanuovsko-miloševićevske osvajačke planove i pozicionirala se kao zemlja s nadom i perspektivom. Poigravamo se s jednim od najvećih dana hrvatske povijesti, jer bez Oluje hrvatska država nikada ne bi bila punokrvna.

Zamislimo samo da je plan Z-4 proradio, pa imali bismo i danas Abhaziju ili Donjeck usred Hrvatske. Oluja se, kada sve ogolimo, ostvarila na toj državno-pravnoj formalnoj razini, a o detaljima - kako je izvedena, kakve su se nepodopštine (na žalost, jesu) i tamo događale - pitanje je za raspravu povjesničara i historijsko-faktografsko proučavanje te suočavanje s tim bez skrivanja i optuživanja za antihrvatsko djelovanje. Oluja je spriječila da Hrvatska bude amputirana, hendikepirana i nepotpuna država. Ona je obezvrijedila planove Slobodana Miloševića i njegovih ideologa iz SANU-a. Upravo je to ono što obilježavamo kad je Oluja u pitanju. Pobjedu nad tom nakaradnom osvajačkom idejom i ostvarenje Hrvatske bez “abhazijskih” scenarija i repova. No, Oluja se u političkoj interpretaciji željela predstaviti kao pobjeda, ne nad miloševićevskim kvaziimperijalim strašilom, ne kao “državna” pobjeda i oslobođenje odmetnitih krajeva, nego isključivo kao nacionalna pobjeda Hrvata, dapače, HDZ-a, nad Srbima kao takvima.

Nijedna stranka ni populacija ne može hermetizirati jedan tako važan događaj u životu jedne države. Baš kao što je Oluja spasila budućnost Hrvatske kao punopravne države, tako je bilo i sa 22. lipnja 1941., Hrvatskim proljećem, Bljeskom.Raskol na osnovama “tko je pravi, a tko krivi Hrvat” može završiti samo ružno, i to sada kada su osnovne nacionalne stvari ostvarene. “Jedinstvo” na “našim” osnovama, a ne na “njihovim” također ne miriše na dobro, kao što nije poželjno da se obilježavanje jednog ovako krucijalnog datuma za Hrvatsku koristi za ideološke i predizborne farse. Vukovar se već podijelio na “dvije kolone”, a oni koji to rade politikantski su manipulatori nečim čime se ne trguje. A sada imamo dvije proslave Oluje.

Problem je nastao kada se sadašnja Vlada, koju desni dio naše populacije prokazuje kao anacionalnu, odlučila organizirati svečani mimohod, kao neki “svoj” zasebni praznik. HDZ je skočio na sve četiri. Naime, nije stvar u raskolu. Pa, Oluja je dugo bila i nametana kao samo hadezeovski praznik. Sjetimo se da je do raskola već došlo one godine kada je zbog Stipe Mesića održana paralelna, prilično dernečka i kompromitirana proslava u Čavoglavama. Ona je bila tradicija do danas, kada se “čavoglavizira” Knin. Tada to nije nikome smetalo, mada je bilo jasno zašto se to radi (osim da se okrene poprilična zarada). Obilježavanje Oluje naprosto je nešto što je HDZ oduvijek svojatao i želio da bude njegov praznik i potvrda “njegove pobjede”. To je bila njihova prćija, a sada “mrski” SDP ulijeće s nekim svojim udjelom u “njihovu” obljetnicu.

Kakav crni mimohod, pogotovo u organizaciji druge, konkurentske strane. No, zamislimo na trenutak suprotnu situaciju - da je HDZ inicirao vojni mimohod, a da se SDP uzjogunio i protivi se jednoj takvoj retrogradnoj manifestaciji. Mislim da nije teško zamisliti kakvi bi to bili “atomski zdesna” na SDP te kako bi se na hrvatsku ljevicu “koja nikada nije željela neovisnu Hrvatsku” obrušio šaroliki asortiman optužbi za protuhrvatsko, jugoslavensko i prosrpsko djelovanje.

Došlo je čak do toga da se poginulima u Oluji te svima koji su dali svoje živote u Domovinskom ratu ni cvijeće neće polagati zajedno. Premijer i predsjednica položit će vijence odvojeno, u dvjema različitim ceremonijama. Kad se govori o jedinstvu, onda je to mjesto i vrijeme kada bi ga trebali i mogli izraziti, iz pijeteta prema mrtvima. Na pozornicama u Zagrebu i Kninu politički vrh ponašat će se kao navijači suparničkih klubova na gostovanju. I braniteljska populacija se na svoj najveći praznik raskolila. No, tako je to odavno. Odavno se propituje junaštvo i dragovoljstvo onih branitelja koji nisu uz HDZ. No, zanimljivo je da HDZ želi minoriziranje i blamiranje mimohoda, kako je rekao general Pavao Miljavac, isto kao i sadašnja vlast u Beogradu. Tko bi rekao da će se, doduše svatko iz svojih pobuda, HDZ i Vučić/Dačić/Nikolić naći na istoj strani. No, na mimohod će doći i predstavnici mnogih veleposlanstva i stranih delegacija, pa i jedan od ključnih tadašnjih aktera - bivši američki ambasador Peter Galbriath, čime Oluja definitivno dobiva na legitimnosti kao operacija u kojoj se Hrvatska zaokružila i koja joj je omogućila da prodiše.