VELIKA TAJNA

KONAČNI POPIS HRVATSKIHMASONA 20. STOLJEĆATito nije bio slobodni zidar

Možda je Tito bio pozvan da se pridruži, međutim nema dokaza da je to napravio, kako tvrde pojedini srpski autori. Ipak, potpuna istina bit će poznata kada se za 50 godina otvore britanski dokumenti, kaže Šömen

Slobodni zidari se nisu voljeli isticati i javno istupati, ali neosporno su utjecali na važne političke događaje na ovim prostorima. Jedan od najvažnijih prijeratnih događaja bilo je stvaranje Banovine Hrvatske iz 1939., a kada sam pomnije analizirao, uočio sam da su sporazum dogovorila po trojica hrvatskih i srpskih političara, koji su ujedno bili pripadnici slobodnozidarskih loža. Tako sam otkrio neke zanimljive podatke o slobodnom zidarstvu, koji su nepoznati i stručnjacima u ovom području”, rezimira Branko Šömen, dok opisuje drugi - po svemu sudeći najintrigantniji dio trilogije “Mudrost, Snaga, Ljepota” - koji na 800 stranica izlazi u izdavačkoj kući Profil i opisuje masonske utjecaje na političke procese u Kraljevini Jugoslaviji, teroru ustaškog režima i bijegu u izolaciju u socijalizmu.

Dok se u “Mudrosti” bavio početnom fazom slobodnog zidarstva, “Snaga” sadrži njihovu povijest tijekom dvadesetog stoljeća i, među ostalim, odgovara na dugogodišnje dileme jesu li Josip Broz Tito, Miroslav Krleža, Moša Pijade i Vladimir Velebit bili pripadnici slobodnozidarskih loža. “To treba demistificirati. Tito, Krleža i Velebit nisu bili slobodni zidari, ali je bio Moša Pijade. Kako se Velebit stalno družio sa slobodnim zidarima, Tito je izabrao baš Velebita i poslao ga kao izaslanika NOB-a u Veliku Britaniju, koja je kolijevka slobodnog zidarstva. S druge strane, Moša Pijade je pod pseudonimom ušao među slobodne zidare, a kasnije godinama bio blizak Titov suradnik”, pojašnjava Branko Šömen.

Ovaj poznati slovenski književnik, scenarist i novinar, koji od 1983. živi u Zagrebu, također je slobodni zidar od 1990. kada su ga prijatelji pozvali u bratstvo. Kada se prije dvadeset godina počeo interesirati za slobodnozidarsku povijest, naročitu na tlu Hrvatske i Slovenije, otvorila su se mu vrata u knjižnice i arhive europskih velikih loža.

Dok se u prvoj knjizi bavio dalekom prošlosti, drugi dio Šömenovog triptiha obrađuje uglavnom nepoznate događaje iz dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj. Koliko god se njihov utjecaj često mistificira, brojni slobodni zidari snažno su utjecali na hrvatsku politiku, kulturu i gospodarstvo. Pritom su se često nalazili u sukobima s Katoličkom Crkvom, ustaškom marionetskom državom, ali i komunističkim vlastima.

Slobodni zidari propovijedaju da treba vjerovati u Velikog graditelja svih svjetova, što je - prema ovakvom shvaćanju - puno više od pojma Boga, kao što propovijedaju kršćanstvo, islam ili judaizam. Razumljivo da su u dominantno katoličkoj Hrvatskoj, ovakva razmišljanja nailazila na snažne otpore iz crkvenih krugova. Dodatni sukob rasplamsale su duboke svjetonazorske razlike, primjerice, pred početak Drugog svjetskog rata osnovna načela zagrebačke Lože Maksimilijan Vrhovac nabrajala su “uvođenje civilnog braka, ukidanje celibata, slobodnu školu, slobodu misli i savjesti, ukinuće crkvenih redova i da hrvatska politika može biti isključivo slavenska politika...”.

Zbog toga su se slobodni zidari, zajedno sa Židovima i Srbima, našli u prvoj grupaciji nepoćudnih elemenata, koje je režim Ante Pavelića odlučio iskorijeniti.

Već u prvim mjesecima nakon osnivanja NDH, ustaške vlasti su u logor Jasenovac zatočile četrdesetak slobodnih zidara, među kojima i poznatog povjesničara umjetnosti Grgu Novaka, profesora Antuna Barca i odvjetnika Natka Katičića. Neki su ubrzo likvidirani, no ostali su premješteni u Staru Gradišku, a neizvjesnost u ovom logoru smrti, odlučili prekratiti tako što su organizirali stručna predavanja i o tome pravili zabilješke. Tako je u prosincu 1941., uz obrazloženje da se radi o “terapiji mozga” i “pola sata zaborava”, organizirano čak 60 predavanja, a zatim i zajedničkih meditacija. Tako je Barac 2. prosinca 1941. održao predavanje na temu “Moji pogledi na hrvatsku književnost”, a nešto ranije Mirko Deanović je održao izlaganje o Danteovom “Paklu”, što je, vjerojatno, bila aluzija na uvjete koji su vladali u jasenovačkom logoru.

Zabilježeno je Katičićevo predavanje o Dalmaciji, a 8. prosinca Grga Novak je govorio o neolitu u Dalmaciji. Krešimir Baranović, ravnatelj Opere u HNK pričao je “O hrvatskoj glazbi” i “Portretu balerine Ane Pavlove”, ekonomist Ivo Belin podučavao je na temu “Plus i minus u privredi” dok je pedijatar Branko Dragišić pričao na temu “Natalitet i mortalitet kod Hrvata”. Izgleda da su sve lošiji životni uvjeti počeli diktirati teme, tako da je početkom 1942. Dragišić govorio “O tifusu”, a Ivo Ivančević predavao “O posljedicama luesa i tuberkuloze”.

Prema zabilješkama iz Stare Gradiške, posljednje predavanje bilo je Belinovo koji je 20. 2. 1942. govorio na temu “Naše novčarstvo”. Na proljeće 1942. slobodni zidari su bili pušteni iz ustaškog logora ali nisu dobili zaposlenja. Potpisati su morali izjavu da o tome što su doživjeli u logoru u Staroj Gradiški nikome neće govoriti.

Jedna od zanimljivijih priča vezana je za Stanoja Mihaldžića, političara i slobodnog zidara u novosadskoj Loži Mitropolit Stratimirović, a kasnije člana zagrebačke Lože Pravednost. Mihaldžićeva karijera bila je izuzetno burna, u mladosti je bio jugoslavenski dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu, a kasnije je u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca postao načelnik zagrebačke policije, potom vršitelj dužnosti bana Savske banovine, pa ministar unutarnjih poslova u vladi Cvetković-Maček, i napokon, ban Dravske banovine sa sjedištem u Sarajevu do 17. travnja 1941. godine. Mihaldžić je bio anglofil i 1940. u Beogradu je pod krinkom gospodarskog ureda, zaposlio skupinu Slovenaca koji su špijunirali za Engleze. Nijemci su izvršili pritisak na jugoslavensku vladu uz obrazloženje kako u njoj “ima previše slobodnih zidara”, i Mihaldžić je premješten na bansku dužnost u Sarajevu. Ubijen je sredinom 1941. u Sarajevu kao engleski agent, iako je prema nekim pričama, odveden u Graz i preživio rat.

Mihaldžića se u svojm uspomenama prisjetio i Miroslav Krleža, koji je 1931. u policiji tražio izdavanje putovnice kako bi mogao otputovati u Češku i Poljsku. U Banskim dvorima, Krleža se prisjetio kako ga je Miheldžić “primio u istom kabinetu gdje sam bio kod Pavelića 1943. ili kod Bakarića 1945. Dao mi je rukom znak da sjednem. Otvorio je ladicu, izvadio pasoš, naklonio se i ja sam gotovo bez riječi napustio kabinet”, pisao je Krleža.

Upravo je Krležinom odnosu s masonima posvećen velik dio Šömenove knjige o slobodnim zidarima. Neki njegovi postupci izazvali su veliku pažnju. Kao urednik u Enciklopediji Jugoslavije slobodno zidarstvo nije ni spomenuo, dok je u Općoj enciklopediji ovom fenomenu posvećeno svega 56 redaka. U stvarnosti, Krleža nije bio sklon slobodnom zidarstvu, tako da je u romanu “Na rubu pameti” više puta u posprdnom kontekstu spomenuo “malograđanske slobodne zidare”. Pritom je paradoksalno da se o Krleži pisalo kao članu masonske Lože Libertas, koja je prestala raditi još 1938., a na popisu članova nikada se nije nalazilo ime ovog poznatog pisca.

Ali u privatnom životu, Miroslav Krleža se često družio i bio prijatelj sa slobodnim zidarima poput beogradskog slikara Petra Dobrovića, a u svojem stanu, na polici iznad knjiga, nalazila se mrtvačka glava, koju je kao poklon dobio od Drage Perovića, tadašnjeg šefa Anatomskog instituta, ujedno i slobodnog zidara. Krleža je među prijatelje ubrajao Julija Benešića, člana Lože Libertas. Krležin prijatelj bio je pjesnik Gustav Krklec, član Lože Šumadija, a kada se 1922. preselio u Beograd, ušao je u Ložu Preporođaj.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 22:55