Zora ne zna kad je točno rođena. U rodnom joj listu, u rubrici “datum rođenja”, stoji 1. siječnja 1937., ali pretpostavlja se da je upisan naknadno, prema procjeni. Pronađena je u vihoru II. svjetskog rata, kao djevojčica, evidentno s teškoćama u razvoju, bez roditelja. Više od 70 godina živi po institucijama, od čega 61 godinu u Centru za rehabilitaciju Stančić.
Sljedeće će godine, ako je vjerovati rodnom listu, proslaviti 80-tu - prema njezinu se licu to ne može zaključiti, izgleda 20-tak godina mlađe. Dok sjedi u svojoj fotelji i čavrlja s najboljom prijateljicom Ditom, sitnom ženicom koja obavezno odijeva najmanje četiri-pet pulovera bez obzira na temperaturu, uvjerava nas da je u cvijetu mladosti, na pragu 20-tih, i da će se uskoro udati. Zaljubljena je. U Miljenka. On je njezin fizioterapeut, ali već neko vrijeme umjesto njega dolazi joj neka ženska, kaže. To ju malo zabrinjava.
Bivša grofovija
Medicinska sestra Jasminka Funtek, voditeljica Odjela za intenzivnu njegu, utješno je miluje po kosi.
Foto: Marko Todorov / EPH
- Kad bi Miljenko dolazio raditi s našom Zorom, ona bi se toliko uzbudila da bi se tresla, srce bi joj nabijalo, tlak joj je skakao. Bojali smo se, ipak je ona već u godinama, da ne dobije infarkt. Tako da ju Miljenko više ne vježba. Krivo nam je, stvarno, jer mu se toliko veselila, ali postalo nas je strah - ispričala je kasnije.
Zora je stanarka Stančića s najdužim stažem u toj ustanovi: stigla je u prvoj garnituri stanara 1955. godine, kad je na izoliranom imanju od sedam hektara obrubljenih šumom u blizini Dugog Sela, na bivšoj grofoviji na kojoj je bila smještena ergela grofa Draškovića, bez ozbiljne adaptacije imanja otvoren Centar za rehabilitaciju Stančić, mastodontska ustanova za osobe s intelektualnim teškoćama, koja je u pojedinim razdobljima brinula i za 600 štićenika. Koncept i lokacija ustanove odražavali su općeprihvaćeni stav onog vremena: osobe s težim i teškim invaliditetom ili mentalnom retardacijom treba zbrinuti i skloniti negdje daleko od očiju građana, maknuti ih od svijeta.
Danas u Stančiću stanuju 194 osobe, najmanje otkad ustanova postoji. Od ogromnih spavaonica sa po osam, deset i više kreveta, bez ikakvih dekoracija koje bi prostoru dale toplinu, bez ikakvih osobnih stvari stanara, čak i bez ormara koji nisu stali u skučene sobe, kakvim smo svjedočili još prije koju godinu, danas više nema. Još uvijek je to kompleks starih, derutnih zgrada izoliranih od svijeta, ali zgrada sa zavjesama na prozorima, spavaonicama s tri ili četiri kreveta, popunjenih osobnim stvarima, igračkama, slikovnicama, policama, garderobnim ormarima, tepisima, televizorima. I prisnom atmosferom među štićenicima, zaposlenicima i rijetkom rodbinom koja dolazi u posjete.
Novo okruženje
Broj stanara smanjio se samo u posljednje tri godine za stotinjak ljudi. Centar Stančić je, naime, u intenzivnom procesu deinstitucionalizacije.
Radi se o procesu koji je u Hrvatskoj počeo 1997. godine, ali se kretao ekstremno sporo - tek toliko da se ne može reći da je potpuno paraliziran. Svrha procesa, koji su prošle gotovo sve zapadnoeuropske države, jest ukidanje ili maksimalno smanjivanje institucija i stvaranje okruženja u kojima osobe ostaju unutar vlastite obitelji, u udomiteljskim obiteljima ili žive samostalno, u stanovima u zajednici, uz pomoć i podršku stručnih ljudi.
Proces se, ugrubo, provodi dvosmjerno: sprečava se daljnje smještavanje osoba u institucije osiguravanjem drugih, obiteljskih oblika smještaja, a postojeće stanovnike ustanova postupno se preseljava u stambene zajednice ili udomiteljske obitelji. Krajnji je cilj iseliti iz ustanova sve korisnike za koje je to moguće.
U pravilu sve su države - a takav je bio i prvotni plan za Hrvatsku - proces započele s djecom bez odgovarajuće roditeljske skrbi. To je populacija koju je objektivno najlakše izmjestiti iz ustanova. Međutim, u Hrvatskoj se dogodilo upravo suprotno: najveći je zamah doživjela deinstitucionalizacija korisnika kojima je najteže naći alternativni smještaj, i to s ustanovom koja zbrinjava najteže od najtežih korisnika.
Trovanje iz 2003.
Prijelomni trenutak dogodio se 2003. godine, kad se u Stančiću više od stotinu štićenika otrovalo pokvarenom jetricom serviranom za ručak, a troje ih je od posljedica umrlo. U to je vrijeme situacija u tom domu doista bila ispod svake ljudske razine, štićenici su živjeli u katastrofalnim uvjetima, a najglasnije je odjeknula spoznaja da se tog dana, kad se otrovalo stotinu štićenika, od kojih većina zbog zdravstvenog stanja nije ni smjela jesti iznutrice, nije otrovao nitko od 300-tinjak zaposlenika: u domskoj kuhinji svakodnevno su se pripremala dva jelovnika. Spornog dana, kad je troje ljudi umrlo zbog pokvarene jetrice, zaposlenici su jeli kotlete.
Foto: Marko Todorov / EPH
Kampanja za deinstitucionaliziranje Stančića od tada se ekstremno zahuktava, a Udruga za promicanje inkluzije inzistira da se ta ustanova, očigledni relikt prošlosti, u potpunosti zatvori. Tijekom 2006. godine Udruga je uspjela od Instituta Otvoreno društvo dobiti 2,8 milijuna dolara za početak deinstitucionalizacije Stančića.
Međutim, nisu naišli na podršku niti jedne strane: zaposlenika, roditelja ni resornog Ministarstva socijalne skrbi.
Zaposlenici su prijetili štrajkom i potpunim bojkotom bilo kakve deinstitucionalizacije, braneći, s jedne strane, svoja radna mjesta te, s druge, tvrdeći da ni u jednom drugom smještaju njihovi stanari - osobe s najtežim oštećenjima koje zahtijevaju 24-satnu skrb neće imati skrb kakvu imaju u Stančiću. Isto su, bojeći se promjene i neizvjesnosti, tvrdili i roditelji i skrbnici korisnika, a Ministarstvo je odlučilo da u takvoj atmosferi, unatoč zavidnoj svoti novca, neće pokretati tako složen proces. Novac Otvorenog društva otišao je u Makedoniju.
Ministarstvo socijalne skrbi, osim protivljenja zaposlenika i roditelja, kao argument za svoju odluku navodilo je još jedan, iznimno važan razlog: deinstitucionalizacija, osobito u početku, iznimno mnogo košta. Što će se dogoditi kad se potroši novac Otvorenog društva, koji je, zapravo, tek kap u moru potrebnih sredstava?
Potpuno je jasno da će dugi niz godina biti potrebno istovremeno održavati i ustanovu - jer se neće moći izmjestiti svi štićenici - i veći broj stambenih zajednica koje su iznimno skupe: treba iznajmiti stan, plaćati režije te zaposliti dodatne radnike jer za svaka četiri stanara koji su došli iz Stančića i koji trebaju 24-satnu podršku (a u Stančiću su svi takvi) mora brinuti 4,5 zaposlenika da bi se mogle organizirati noćne smjene, vikendi, popodneva i ostalo.
Ono čega se Ministarstvo bojalo 2006. godine te ustrajalo na svojoj odluci unatoč gubitku 2,8 milijuna dolara, Stančiću se događa danas. Naime, krajem 2012. godine ponovila se priča s Udrugom za promicanje inkluzije i institutom Otvoreno društvo. Ponovno je zatražen - i odobren - novac za deinstitucionalizaciju. Ponovno su zaposlenici prijetili štrajkom, ponovno su roditelji bili u strahu, no ovaj je put Ministarstvo socijalne politike, na čelu s ministricom Milankom Opačić, odlučilo ući u rizik.
Druga faza
Na proljeće 2013. godine sklopljen je sporazum s Otvorenim društvom koje je u naredne tri godine, zaključno s veljačom 2016. godine, za deinstitucionalizaciju te dvije ustanove obećalo uplatiti ukupno oko 3,35 milijuna kuna, a zauzvrat Centar Stančić obvezuje se u istom terminu - dakle, do sada - organizirati stambene zajednice za najmanje 164 korisnika u Dugom Selu i Zagrebu, osigurati tri dnevna centra, preseliti 90 korisnika u program stanovanja s podrškom u lokalnoj zajednici iz koje su došli te istovremeno transformirati svoju ustanovu u dom za pružanje dugotrajne skrbi onima čije preseljenje, zbog dobi i zdravstvenog stanja, nije moguće te organizirati centre za pružanje usluga (logopedskih, fizioterapeutskih i drugih) za djecu s teškoćama u lokalnoj zajednici.
Međutim, do danas, nije ispunjena ni polovica plana.
- Uspjeli smo iz Centra izmjestiti 85 korisnika u ukupno 21 stan u Dugom Selu i zagrebačkom Jelkovcu, organizirali smo jedan dnevni centar, drugi je u fazi organizacije te smo osnovali dva centra za pružanje usluga u zajednici, u Dugom Selu i Vrbovcu - kaže Sanjica Grbavac, ravnateljica Centra Stančić. U lokalne sredine uspjeli su udomiti tek 17 korisnika: ljudima koji su 30 i više godina u Stančiću lokalna sredina više ne predstavlja ništa, mnogi nemaju nikoga svoga, a i sredine u kojima stanuju nemaju udruge koje bi im pružale podršku. Jednostavan je razlog zašto su uspjeli ostvariti tek polovicu zacrtanog: budžet Stančića u razdoblju deinstitucionalizacije nije povećan ni za kunu, niti je zaposlen ijedan jedini dodatni radnik. Čak štoviše, Centar Stančić zapošljavao je 263 osobe prije potpisivanja sporazuma, a danas - 254.
Manjak zaposlenih
- Na snazi je odluka o nezapošljavanju, i mi jednostavno nismo imali mogućnost zaposliti još kadra - objašnjava Zvjezdana Bogdanović, načelnica Sektora za politike za osobe s invaliditetom i odrasle osobe u Ministarstvu socijalne politike i mladih.
Budući da je bilo nemoguće organizirati rad s jednakim brojem zaposlenika Ministarstvo se dosjetilo što bi moglo učiniti: odlučilo je zapošljavati osobe preko javnih radova! Radi se o mjeri aktivne politike zapošljavanja, kojom se nastoje aktivirati dugotrajno nezaposlene osobe prijavljene na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, obično nižeg obrazovanja i radnih sposobnosti - najčešće kroz komunalne radove. Mogu raditi najduže do dvanaest mjeseci, uz naknadu u visini minimalne plaće.
Odlučeno je da se za podršku osobama s intelektualnim poteškoćama odabiru žene starije od 45 godina koje su, kaže Bogdanović, empatičnije i imaju znanja potrebna u podršci osobama i svakodnevnim kućanskim poslovima, te mlade osobe do 29 godina.
Foto: Marko Todorov / EPH
U početku je bilo planirano da osobe iz javnih radova služe samo kao dodatna pomoć educiranim, verziranim asistentima - da budu druga osoba u podršci, prošeću s korisnicima ili im pomognu u kućanstvu. Međutim, zbog ekstremnog manjka ljudstva, oni su obavljali posao kao i redovni zaposlenici, i rotirali su se svakih dvanaest mjeseci - nekad i ranije.
- Takvo što nije se uopće smjelo dogoditi. Znali su dolaziti kandidati koji su po svojim sposobnostima bili tek stepenicu iznad štićenika o kojima su trebali brinuti; bili smo u strahu. Bilo je i nezgoda i poziva usred noći i ozljeđivanja, ali o tome se šuti. Bilo je i krasnih ljudi, za koje bismo bili zahvalni da su zadržani, a koji su morali otići nakon dvanaest mjeseci - priča nam jedan roditelj čije je odraslo dijete izmješteno iz Stančića i uključeno u organizirano stanovanje.
A onda je u nadzor stigla i inspekcija rada. Ustanovila je da ljudi preko javnih radova za minimalac rade s najtežim skupinama osoba, po noći, vikendima, blagdanima - nešto što nikako nije dozvoljeno. Zbog toga je HZZ odlučio sa zadnjim danom ožujka ove godine prestati slati osobe preko javnih radova u Stančić.
- Evo, uspjeli smo dogovoriti produženje mjere za još šest mjeseci. Nismo imali drugog izbora. Planiramo do kraja godine zaposliti barem 60 osoba u Stančiću, sredstvima iz velikog Europskog socijalnog fonda - kaže Zvjezdana Bogdanović.
Loši kandidati
Međutim, natječaj za projekte za deinstitucionalizaciju još nisu ni raspisani.
Bogdanović ističe kako nijedna osoba nije radila noću ili vikendom ako za to nije dala pisani pristanak. Također ističe kako su svi prošli i potrebnu edukaciju. Naime, Udruga za promicanje inkluzije, odnosno Centar za obrazovanje odraslih Validus koji je Udruga osnovala, također je sklopio sporazum s Otvorenim društvom, za edukaciju i tehničku podršku u deinstitucionalizaciji. Inicijalni sporazum, za edukaciju 64 djelatnika Stančića i Centra Zagreb, iznosio je nešto više od 180.000 dolara. Međutim, kroz edukaciju je prošlo daleko više ljudi - uključujući sve ljude angažirane preko javnih radova svakih 12 mjeseci.
- Ne znam koliko je ukupno novca dobio Validus, iz proračuna Ministarstva nije dobio ništa. Sklapali su dodatne sporazume s Otvorenim društvom - kaže Bogdanović.
Posao samo sa zaposlenicima Stančića, dodaje ravnateljica, nemoguće je organizirati: 85 korisnika u 21 stanu zahtijeva 21 djelatnika koji radi noćnu smjenu, 21 djelatnika popodne, 21 djelatnika u nedjelju. Isti broj korisnika u ustanovi, primjerice, zahtijeva petero zaposlenih u noćnoj smjeni.
- Ali organizirat ćemo se nekako, moramo - kaže ravnateljica Grbavac. Povratak u ustanovu, kaže, nije opcija: nema sumnje da je organizirano stanovanje humanije i bolje za sve koji su na njega spremni. I uvjeti u samoj ustanovi bitno su se poboljšali otkad je trećina korisnika otišla u stanove. Zora i Dita, na primjer, sada imaju svoju sobu, s vlastitim trosjedom, stolom, foteljama, televizorom i kupaonicom.
- Na kraju su hodnika, već su malo starije, vole svoj mir i svoju rutinu, ne odgovara im kad ih ima puno, kad je glasno i aktivno - priča sestra Funtek.
Zbog kašnjenja plana aktivnosti deinstitucionalizacije, ni novac Otvorenog društva nije povlačen onako kako je bilo planirano.
- Uspjeli smo produžiti rok za povlačenje novca do 2018. Nakon toga Ministarstvo mora preuzeti sve troškove. Naći ćemo načina - kaže Bogdanović iz Ministarstva. Do tada Stančić mora napustiti još onoliko osoba koliko ih je već napustilo.
Mnogi, kaže ravnateljica Stančića, nikada neće biti za samostalno stanovanje. Na Odjelu intenzivne skrbi pokazuje nam svoje korisnike: Irena, 36-godišnjakinja s licem tinejdžerke, visoka jedva 150 centimetara, potpuno je nepokretna, ne govori, ima jedan bubreg, stomu, jede preko sonde. Njezina je majka 1980. godine nosila trojke, preživjela je samo Irena. Voli Mickeyja Mousea, a nekoliko plišanaca poznatog Disneyjevog lika okružuje ju u kinderbetu. Jedna je od rjeđih u Stančiću koje posjećuju roditelji.
- Oko petine naših korisnika ima posjete. Stara je to populacija, prosječno oko 60 godina. Mnogi nemaju više nikoga svoga, na neke je, pak, rodbina zaboravila - kaže ravnateljica.
Odlazak na piće
Na strunjači u sobi za terapiju sjedi 30-godišnji Goran. Kad je stigao prije tri-četiri godine, bili su uvjereni da će završiti u kolicima. Danas se sam diže. Uz to, ima tešku epilepsiju i česte promjene ponašanja. Frustrira ga kad nešto ne može, brzo mu je dosta. Ipak, marljivo je vježbao tog popodneva - jedan, dva, pet. Kate je u nedjelju proslavila 63. rođendan. Još uvijek slavi: u kosu je stavila šljokičastu ukosnicu s mašnom, a oko vrata tešku nisku plastičnih bisera. Ona je recitatorica, ponosno je odrecitirala “Antuna Tuna”. Darko, 41-godišnjak, nedavno je prebolio karcinom.
Krunoslav, 44-godišnjak, trenutno je u kolicima: stigao je nedavno, nakon što ostarjela majka više nije mogla brinuti o njemu. Imao je slomljene obje noge. Odjelni je veseljak, ne skida osmijeh s lica, šalje poljupce i voli zafrkanciju.
- Otkad smo u procesu deinstitucionalizacije, ne primamo više nove korisnike, primili smo ih tek desetak, jer se radilo o doista hitnim potrebama. Zahtjevi za smještaj ipak i dalje stižu. Samo smo lani odbili 50 zahtjeva - kaže ravnateljica.
To je, saznajemo, praksa u dobrom dijelu domova: iako centri za socijalnu skrb zahtjev za smještaj šalju ustanovama isključivo kad nemaju drugog rješenja (Hrvatska ima kronični manjak udomitelja te je nemoguće osigurati drugačiji smještaj), domovi ne primaju nove korisnike jer se, kažu, deinstitucionaliziraju.
Gdje završavaju svi ti korisnici - i odrasli i djeca?
- Naši podaci pokazuju da se još uvijek prima više osoba nego što ih izlazi iz ustanova, što se ne smije događati. Oni koji su odbijeni ostaju nešto duže u obitelji, dok im se ne nađe smještaj - kaže Bogdanović iz Ministarstva socijalne politike.
Korisnici koji su iz Stančića preseljeni u stanove, kaže ravnateljica, mahom su sretni - ipak nekoliko ih se vratilo u Stančić zbog značajnog pogoršanja zdravstvenog stanja.
- Lijepo nam je ovdje, jako lijepo - priča Jelena, koja s još četvero osoba živi u prostranom stanu u zagrebačkom Jelkovcu. Voli pjevati, šetati po kvartu, pomagati pri ručku.
- Danas sam gulila krumpire. Imali smo sarmu. Bila je jako fina - priča nam. Njezina starija cimerica Đuka, koja već godinama majčinski brine o Jeleni koja je u invalidskim kolicima, čim je ugledala ravnateljicu, otrčala je presvući se. Usput nam je pokazala hrpu svojih bilježnica, u kojima marljivo bilježi kad tko od njenih poznatih ima rođendan.
- Danas nema nikoga u kalendaru. Baš šteta - priča Đuka, navlačeći jaknu.
- Pa gdje ćete, Đuka? - pitamo.
- Na piće - odgovara začuđeno. Dok je bila u Stančiću, bila je zadužena za raznošenje pošte. Tako se sprijateljila s ravnateljicom, s kojom bi znala otići na piće u obližnji kafić.
I sad je spremna. Ide na piće.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....