Kraj nemoguće misije Zorana Bohačeka?

Je li moguće da je on bio najpametniji među nama, posve ozbiljno pitao me moj školski kolega, diplomat s dugogodišnjim stažem u Bruxellesu i New Yorku. Čovjek o kojem je riječ, Zoran Bohaček, nedugo prije tog razgovora bio se vratio iz Kanade i Monaka i negdje u međuvremenu se na tom putu preobratio iz solidnog elektrotehničara - tako smo onda zvali ferovce - strastvenog kompjutoraša i zaljubljenika u brze automobile, u osobu koja je izgledala i ponašala se bankarskije od većine tadašnjih pravih hrvatskih bankara. Istovremeno, pratila ga je reputacija neizmjerno bogatog čovjeka (zato ono pitanje o pameti), a po nikad potvrđenoj legendi bio je i jedan od rijetkih domaćih poduzetnika koji je još u prošloj državi svoj bankovni račun držao u Monaku, iz poreznih razloga.

Počasni konzul

Priču ipak treba relativizirati, ako ni zbog čega drugog onda zato što je tih kasnih devedesetih u Hrvatskoj pojam “neizmjernog bogatstva” imao daleko drukčije značenje nego danas. Točno je, međutim, da je i danas počasni konzul Kneževine Monako Zagrebu.

Kada se nakon magisterija na Harvardu (1981.) i poduljeg boravka u inozemstvu, gdje je počeo karijeru prvo kao predavač na sveučilištu McGill i član znanstvenog tima Bell Northern Research u Montrealu, a onda, nešto bliže, u Monacu, kao operativni direktor podružnice tvrtke Fair Isaac International iz Silicijske doline, vratio u Hrvatsku, bio je od 1995. do 1999. konzultant u vlastitoj tvrtki Zoran Bohaček Consultants. U to je vrijeme i za Hrvatski institut za banke i osiguranja (HIBO) napravio studiju izvedivosti Registra hrvatskih obaveza po kreditima, na temelju koje je i osnovana tvrtka HROK d.o.o. gdje je posljednjih 11 godina jedan od članova Uprave. Tu je negdje već počeo njegov tihi rat s hrvatskom javnošću, jer HROK-ova je evidencija “opasnih dužnika”, koju ne treba miješati s kasnijim “crnim listama” Hrvatske udruge banaka (HUB), mnoge ostavila bez kredita, ali i spasila od kasnije beznadne prezaduženosti. U svakom slučaju, bankari su bili prvi koji su u Bohačeku, nakon njegova povratka u Hrvatsku, prepoznali čovjeka čiji im je portfelj znanja nedostajao.

Od 2000. je član saborskog Odbora za financije i državni proračun (vanjski, bez prava glasa), a od 2003. član Izvršnog odbora hrvatskog ogranka Međunarodne trgovinske komore (ICC), gdje je i hrvatski predstavnik u Komisiji za bankarske tehnike i praksu.

Bez obrazloženja

Član je izvršnog odbora Međunarodne bankarske federacije, predavač na FER-u... i, zbog čega danas o njemu pišemo, prvi i dosad jedini direktor Hrvatske udruge banaka na čijem se čelu zadržao šesnaest godina i dva mjeseca. Ukratko, na stranu sve, pa i antipatije koje je Bohaček u posljednje vrijeme izazvao u javnosti braneći s televizijskih ekrana banke od pritiska Udruge Franak, činjenica je da je riječ o čovjeku zavidnog obrazovanja, solidnih organizacijskih vještina s izrazitim talentom za profesionalno umrežavanje.

Zašto se onda bankari žele riješiti Zorana Bohačeka i zašto ga miču s pozicije šefa bankarske udruge koju je zajedno s njima osnovao i koju je vodio puna četiri mandata? Službenog obrazloženja zasad nema, štoviše, u Hrvatskoj udruzi banaka danas poručuju kako “gospodin Bohaček ne ide nikamo”. U ponedjeljak je redovna skupština HUB-a gdje će se, kažu, odlučiti i o budućnosti njegova mandata koji upravo istječe. Među bankarima, međutim, stavovi su daleko šareniji. Dok jedni tvrde da je riječ o čovjeku koji je cijeloj bankarskoj zajednici posljednje godine nanio ogromnu štetu, otežao poslovanje i kako je krajnje vrijeme da ga se riješe, kao što mi je, uz opasku da govori “strogo neslužbeno”, rekao član Uprave jedne od velikih banaka, drugi su skloni tezi da je dosadašnji direktor HUB-a prvo žrtva današnje teške situacije u bankarstvu, a onda i vlastitog teškog karaktera.

‘Preko koljena’

Kriza švicarskog franka i njeno političko rješavanje “preko koljena” veliki je poraz za sve u domaćoj bankarskoj industriji, to nikako nije samo Bohačekov poraz i logično je da se traže novi ljudi, novi načini komunikacije, kažu oni koji su s njim bliže surađivali. Nažalost, otkad se slučaj franak pretvorio u krizu opasnih razmjera, obrana banaka je za Bohačeka bila unaprijed izgubljen zadatak. Kao i od svih ostalih menadžera u financijskom sektoru, i od direktora HUB-a se na kraju očekivao jednoznačan rezultat. On je ipak vodeći lobist bankarske industrije u državi. Nitko ne može reći da se nije trudio, ali njegov izravan, “američki” pristup nikako nije odgovarao našoj javnosti. Kod njega nema socijalne osjetljivosti, a to je nešto što se u Hrvatskoj, pa ni drugdje u novoj Europi, danas još ne oprašta.

Bohaček će po svoj prilici morati otići jer je njegov osobni imidž postao kontraproduktivan bankama čiju je reputaciju trebao braniti. Činjenica je da nije rekao ništa što sami bankari ne bi potpisali unutar četiri zida vlastitih ureda, ali rekao je to na način koji ne priliči inače vrsnom lobistu kojemu je prvi i osnovni cilj stvoriti pozitivnu predodžbu o svojem klijentu u javnosti. Čak i ako su samo uspješno odglumjene, zbog jasnog i vrlo teškog zadatka pred kojim se našao, arogancija, otvoreno iskazivanje prijezira prema socijalno ugroženim dužnicima banaka, pa i nepoštivanje vlasti države u kojoj se posluje... samo su neke od najvećih pogrešaka koje mu u ime javnosti bankari ne žele oprostiti. Najveća pogreška od svih je njihova izgubljena bitka. Možda je sve što je radio, radio po nalogu, možda je bio unaprijed žrtvovan, a možda je jednostavno, nakon godina zasićenja nimalo jednostavnom funkcijom, i sam zaključio kako je vrijeme da promijeni posao. Njegovo obrazovanje, iskustvo i ogromna mreža kontakata sasvim sigurno neće ga ostaviti gladnim.