SATIRIČNI FILM KOJI POZIVA NA RUŠENJE RUKOVODSTVA CK SKJ

Kritičar Magazina u borgesovskom slučaju: U izgubljenom filmu pronašao izgubljeni film

Napokon što je razriješena velika zagonetka hrvatske kinematografije. Sredinom sedamdesetih godina, kao mlad kritičar, sudjelovao sam u opsežnom razgovoru s Oktavijanom Miletićem za časopis Film i tom prigodom nam je on otkrio da je 1949. godine zajedno s Brankom Marjanovićem režirao kratki igrani film iz jednog jedinog kadra koji je trajao šest-sedam minuta.

Nazvao ga je “Profesor Budalastov”, po naslovnom liku zadrtog sovjetskog pseudoznanstvenika koji tumači da su Francuzi potekli od Rusa (o čemu svjedoči prezime Rousseau) te da su Englezi krajem 16. stoljeća potukli španjolsku armadu samo zato što su im bojni brodovi bili sagrađeni od ruskih materijala.

Miletić je potanko opisivao kako su radili s glumcem Emilom Kutijarom, kako su uvježbavali mise-en-scene u prostorima današnjeg Studentskog centra i mazali objektive glicerinom da izbjegnu zamagljivanje.

Htjeli su napraviti nešto slično “Konopcu” Alfreda Hitchcocka, snimljenom godinu dana ranije, i brzo naučili kako kontinuirano kretanje kamere omogućava izmjenu krupnih planova i totala.

Koliko se god trudili, nikako nismo uspijevali pogledati “Profesora Budalastova”. Film nikad nije dobio dozvolu za prikazivanje, pretpostavljali smo da čami negdje u arhivima zagrebačkog Jadran film koji ga je proizveo, možda i pod promijenjenim naslovom.

‘Vedro kazalište’

Početkom novog milenija doznao sam nešto više o kontekstu u kojem je nastao “Profesor Budalastov”. Kolege iz beogradske Jugoslovenske kinoteke upozorili su me na baletnu političku satiru “Tajna dvorca I. B.”, koja također nikad nije dobila dozvolu za prikazivanje, a snimljena je očito u isto vrijeme kad i “Profesor Budalastov”: zahvaljujući njoj otkrio sam fenomen Kerempuhova vedrog kazališta, jedne od brojnih akcija poduzetnog Fadila Hadžića, svojevrsnog produžetka njegova satiričnog lista Kerempuh. U tom su se kazalištu bez stalnog glumačkog ansambla, koje je mijenjalo pozornice u Zagrebu i gostovalo po čitavoj Hrvatskoj, izvodili satirični skečevi s prigodnim političkim nabojem, najčešće na račun Informbiroa i svih mogućih zastranjenja sovjetskog komunizma, a uz glumce često su nastupali i baletani. Pokazalo se da je točka s nastupom profesora Budalastova bila vrlo popularna (puni joj je naslov bio “Predavanje sovjetskog učenjaka prof. P.K. Budalastova”), u njoj je smijeh gledatelja izmamljivao Kutijaro, a autor teksta bio je mladi Vatroslav Mimica, tadašnji direktor Jadran filma. Vjerojatno je od njega potekla i ideja da se po skečevima iz Kerempuhova vedrog kazališta snime kratki igrani filmovi, tzv. “vipuski” (koliko god se ograđivali od Sovjetskog Saveza, naši su filmaši još dugo koristili njihovu terminologiju). Jedan od njih je bio “Budalastov” (budući da je prva predstava tog kazališta održana početkom prosinca 1949., snimanje filma odigralo se po svoj prilici nešto kasnije nego što je tvrdio Miletić), drugi “Tajna dvorca I. B.” (po baletnom skeču “Druga rezolucija”), a spominjao se i treći film, “Kerempuh” u režiji Bogdana Maračića.

Potonjeg sam upoznao nedugo nakon razgovora s Miletićem, kada smo za časopis Film pripremali filmografije svih hrvatskih redatelja koji su djelovali u razdoblju od 1945. do 1954. godine. Bio je tada ugledan radijski redatelj (u zapaženija ostvarenja ubraja mu se rana radiodrama Veselka Tenžere “Atrejev povratak”) i nije htio puno govoriti o filmu: za njega je to bila neugodna prošlost i “Kerempuha” se sjećao s gorčinom, jer mu ga nikad nisu javno prikazali.

Budući da sam u međuvremenu ustanovio da i Hrvatska kinoteka posjeduje kopiju “Tajne dvorca I. B.”, dao sam se u potragu za “Profesorom Budalastovom” i “Kerempuhom”, no kartice s nazivima filmova nisu ništa otkrivale. Samo sam u prijavi koju je Aleksandar Saša Lotka, jedan od tehničkih stupova Jadran filma, dao Zavodu za zaštitu autorskih prava za korištenje glazbe pronašao da se spominje naslov “Dnevnik Kerempuha”. I ništa dalje od toga, jer film takvog naslova nije bio zaveden u Hrvatskoj kinoteci. Tada im još arhiv nije bio kompjutoriziran, tako da pretraživanje po pojmovima nije dolazilo u obzir.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 05:42