KRONIKA PADA Tragedija ili farsa profesorice Zlatar

Andrea Zlatar Violić, nekoć cijenjena profesorica na Filozofskom fakultetu, supruga uglednog redatelja Boška Violića, nakon tri godine na mjestu ministrice kulture dala je ostavku zbog skandala u kojem je državna revizija otkrila da je u Ministarstvu podigla ukupno 152.000 kuna za putovanja na koja nije išla, a kasnije ih u obrocima vraćala

Dok plitkoumni mediji provode auto da fe ministrice Andreje Zlatar Violić, osjećamo se, recimo, kao da promatramo pad Gerarda Depardieua. Zar je to onaj korpulentni mušketir koji je definirao jedno razdoblje francuske kinematografije? Zar je ovo on, zašto je to sebi učinio? Očito neka bolest volje i duha, nespremnost da se zaustavi u padu do dna, sađe s puta koji vodi ad absurdum? Dakako, svi to imamo u sebi, tu klicu autodestrukcije, jedino se kod većine to donekle izbalansira superegom, nekim kontrolnim mehanizmima ili samokontrolom - zato, uostalom, postoji građansko društvo; ono nas tjera da se obuzdamo kad pokušamo živjeti prepuštajući se niskim strastima i glupim porocima jer držimo do drugih ako nam i nije stalo de sebe… Ukratko, pad profesorice Zlatar Violić u aferi koja je iznova razotkrila sve slabosti hrvatskog društva i politike - a i neke njene slabosti - nalikuje na tragediju, ali kao i sva slična događanja na zagrebačkoj malograđanskoj sceni, zapravo se najbolje uklapa u definiciju farse.

Je li ministrica neodgovorno postupala sa službenom karticom s kojom je izvlačila novac koji joj nije pripadao, a zatim ga vraćala u neredovitim obrocima? Jest. Je li time, figurativno, zagrizla veći zalogaj nego što ga je čak i ona - kao ministrica - mogla progutati? Jest. I što govori činjenica da je sebi dopustila taj krimen? Da je neodgovorna, da je nesposobna da obavlja ministarsku dužnost koja ipak traži minimalnu koncentraciju i građansku formu. Osim toga, i da je neopisivo naivna i da je, čini se, pretrpjela slom, ne samo psihički nego i politički, što je dublje i važnije pitanje nego što se na prvi pogled čini.

Očito je naivna i uopće ne zna krasti, zlorabiti, isisavati, manipulirati, što se sve uči na puno nižim razinama karijere u državnoj upravi. Ako želiš priskrbiti više novca nego što ti pripada, ne ideš, naime, na blagajnu da uzimaš avanse za dnevnice za put na koji nećeš poći ostavljajući pisani trag, nego naručuješ ekspertize i stručne radove od povjerljivih ljudi koji ti, tehnikom kick-backa, vraćaju znatan dio dodijeljene svote. Ili potpomažeš pothvate istih tih povjerljivih, klanovski povezanih ljudi, koji novac disponiraju na račune drugih prikladnih osoba, koje će podmiriti tvoje potrebe i želje.

Za te pothvate moraš imati široku mrežu ljubavnika, ljubavnica, rođaka, dobrih pajdaša i zavičajaca, te privrženih karijeristički orijentiranih suradnika spremnih da hodaju po leševima, što je sve dosta teško naći krećeš li se cijeli život u komparativističkim krugovima na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Da se razumijemo - novac koji je institucionalno dijelila ministrica išao je dijelom osobama iz kruga njenih prijatelja, poznanika i dugogodišnjih kolega, ali to su po društvenom profilu pretežno plašljive kulturnjačke hijene koje neće sudjelovati u lovu i podijeli plijena, već se zadovoljavaju ostacima što im dopadnu kad se u bespućima hrvatske zbiljnosti nasite druge, puno opasnije zvjerke iz važnijih resora vladina konvoja.

Kako je Andrea uopće dospjela u svoju ministarsku stolicu? Važnu su ulogu u tome imali ljudi koji su, na svoju štetu i sramotu, savjetovali predsjednika Vlade Zorana Milanovića kad je osvojio vlast i počeo sastavljati kabinet. Ne bi bilo dobro, rekli su mu, da se onamo postavi Nenad Stazić. On na to reflektira budući da je kao neuspjeli glumac vodio stranačku referadu za kulturnopolitička pitanja, kojoj SDP nikad nije posvećivao pažnju, jer su to smatrali beznačajnim sektorom, pošto sami nisu ukorijenjeni u građanskim krugovima, nego su pretežno seljačine s periferije, a uz to i svjesni da se na “kulturnu djelatnost” troši neznatan dio budžeta.

Ugledna profesorica

Ipak, ”kultura” je važna za image društva i političke garniture. Imenovanje Nenada Stazića uvelo bi u priču Darka Stazića (riječ je o blizancima koje su na sličnim pozicijama zamijenili blizance iz hadezeovske nomenklature, braću Čutura). Darku Staziću kum je Duško Ljuština, a Ljuština je Bandićev zagrebački ministar kulture u sjeni i tako si se u dva poteza, volens-nolens, našao u gradonačelnikovu džepu... A to, razumije se, zaključivali su ti dobranamjerni nesretnici koji su Milanovića savjetovali, ne bi bilo dobro, jer će nepotrebno kompromitirati Vladu. Nego, uzmi ti, brate, Andreu, jednu uglednu profesoricu sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koja je, skupa s puno starijim mužem, uglednim i žovijalnim redateljem Božidarom Violićem, socijalno umrežena i, u svakom slučaju, nije dio SDP-a, pa će otkloniti percepciju o komunjarama kao o primitivnim i zadrtim doktrinarcima, a na hadezeovsku “tvrdu”, nacionalističku retoriku, ići će se “meko”, općim kulturtregerskim angažmanom modernoga tipa i multikulti žvakama, što će desničare deklasirati i poniziti… Lijepo zamišljeno, ali kao i u svakoj apstrakciji, toj je “političkoj analitici” nedostajala dimenzija “političke psihologije”.

U realnom svemiru, naime, Andrea Zlatar je dio haenesovske formacije. HNS je tada vodio Ratko Čačić, koji se bavio svojim, privrednim resorima, potpomognut nedostojnim najbližim suradnicima - to je njegov glavni problem, on prezire ljude s kojima radi jer je uobraženi alfa-male i ispravno osjeća da je pametniji od onih kojima se, budući da je takav, nerijetko okruži…

Naravno da Čačić nije imao vremena i interesa za taj beznačajni resor koji im je također dopao u krilo samo zato što su imali prikladnog kandidata - čak je u nj htio utjerati Vrdoljaka, jer ga je morao negdje smjestiti, ali onda je ipak došlo do kompromisa, pa su za osječkog “električara” izmislili novo ministarstvo, građevinski emporij, i tako je Andrea ipak dobila poziciju koja joj je bila i namijenjena.

Po građanskom backgroundu pak, našla se u polusferi svoje prijateljice, Ratkove doglavnice Vesne Pusić, s kojom dijeli povijest, ali ne i istu političku tešku kategoriju.

Alternativno podzemlje

Vesna je, rječnikom mafije, pezzonovante, naboj najkrupnije sačme, a Andrea je zaigrana suputnica realpolitike. Ona je, doduše, svojedobno mrvarila po gradskoj kulturi dok je HNS u Zagrebu bio u konjunkciji s Bandićem, ali tu su joj pomagali nepravomoćno osuđivani tajnik Srećko Ferenčak i Vladimir Stojsavljević Vaki, njen vječni Kaliban, oficir za vezu s alternativnim podzemljem. Tu se možda nije proslavila, ali nije ni osramotila - osobni je integritet svakako očuvala. Studenti je, uostalom, vole, naročito ambiciozni postdiplomci, jer uživa ugled u krugovima komparativističkih skolastičara, gdje se svakoga dana, što bi braća Srbi rekli,0 “cepa dlaka na dvanaest delova”.

Ljevicu među profesionalcima iz oblasti kulture (naziv “umjetnici” i “umjetnost” danas se tu, na žalost, sve više izostavlja, jer je stav postao važniji nego učinak) podržavaju uglavnom ultraljevičari, a to je za lijevu vlast veće zlo od desnice - desničari su zainteresirani jedino za pare, a ideologijom se bave u crkvi i kafani, dok su ultraljevičari revolucionari koji se stalno žele miješati u upravljanje, pa ometaju tehnokrate i ovi su na njih, normalno, alergični. Još je Tonči Vujić rastjerao te istomišljenike koji su mu grozno išli na živce, pogotovo stoga što ih je Račan uvažavao, budući da nije imao normalne građanske instinkte filozofski nastrojenog pijanca iz buffeta “Blato” gdje su hajdegerovci do jutra običavali bistriti najmutnije idejno-političke teme. Račan im je štoviše dopustio da formiraju jednu samoupravnu doktrinu upravljanja kulturom koja se pretvorila u mehanizam što i sad funkcionira s najstrašnijim posljedicama. Dobroćudni Ivica iza sebe je ostavio neke stravične idejno-birokratske konstrukte, no to zahtijeva posebnu pisaniju...

“Baza” koju je Andrea dovela u HNS bili su alternativci, antiglobalisti, pripadnici pokreta Akademska solidarnost, u jednu riječ, bezazleni metropolski subverzivci i adepti Slavoja Žižeka, verboznog hegelijanca i egzibicionista, nepuzdanog mesije njihove amorfne političke orijentacije. To su naša djeca - i biološki i politički - pa ne smijemo prema njima biti cinični, ali činjenica je da je uspon te postsocijalističke ideologije krajnje neoportun u društvu koje još uopće nije prešlo u produktivni kapitalizam da bi si moglo priuštiti luksuz izdržavanja dobronamjernih mladih idealista pomiješanih s ograničenim grebatorima.

Ovako, oni skupa sa zaluđenom braniteljskom populacijom, raznim polumoronskim pokretima očajnika i marginalaca (“Živi zid”) i fetišističkih kriptokomunista (OraH), dopunjavaju spektar obespravljenih i uništenih društvenih slojeva neuspjele tranzicije u kojoj se nitko ne laća jedinog dokazano korisnog alata - liberalne ekonomije i striktne racionalnosti, sveopće štednje (austeriteta) u funkciji privrednog i društvenog razvoja. Svima na ljevici dopada se ideja napretka iz razdoblja “obnove i izgradnje” pedesetih godina, ali pritom nitko ne pomišlja na strahovitu požrtvovnost koju je ta gradnja na ledinama zahtijevala od širokih slojeva bijedno plaćenih radnika, osiromašenih seljaka, majki i očeva, baki i djedova koje su žrtvovali egzistenciju da bi za nekoliko desetljeća svoju djecu - drugu generaciju - podignuli u građanski srednji sloj i pružili im obrazovanje. I Want it Now, kažu sada, a sada možeš dobiti samo neku siću na margini gdje si se smjestio, upravo posredstvom ministarstva koje je vodila Andrea Zlatar.

Proračunski ovisnici

S pragmatičnog real-političkog stajališta Kukuriku vlade, funkcija je njenog ministarstva da podijeli lovu vojsci NVO-udrugara, koji su glasačka rezerva institucionalne ljevice. Oni, doduše, uglavnom ne glasaju, ali stvaraju “društvenu klimu”, pa se poneko navuče, ali ionako sve to skupa malo košta, a i pare su narodne…

Znači, ideja je da Ministarstvo kulture uredno disponira novac proračunskim ovisnicima među mladima i nezaposlenima koji nešto priskrbe obrađujući tu škrtu “malu božju njivu”, a veći iznosi daju se krupnijim ribama, parafiskalnim nametnicima, zampovcima i ostalim “ugrađenim” strukturama institucionalne “nacionalne kulture”, jednom sterilnom pogonu koji ostvaruje senzacionalni neuspjeh u svim područjima produkcije - književne, kazališne, filmske i glazbene, dok nekog uspjeha ima jedino u regularnoj malograđanskoj disciplini muziciranja, reproduktivne glazbe.

Nadređena koalicijska stranka, uostalom, nije imala povjerenja u Andrein politički zor, pa su joj, za svaki slučaj, nametnuli svog čovjeka, Milana F. Živkovića, sitnog stranačkog birokrata, koji brani sve ultraljevičarske floskule jer u njih i vjeruje, što znači da ga njegov generalni sekretar, jedan paranormalni liberal, gleda s prezirom, ali cinično koristi kao oruđe.

Kad je došla u Ministarstvo, Andrea je imala iluzija, imale je i volje… Sve što je govorila, imalo je smisla. Rekla je da je “europska tekovina” praksa da Ministarstvo svojim fondovima samo asistira na kulturnim tržištima, umjesto da futra pretplaćene propalice i uvijek iste gnjavatore. Stoga je, u skladu sa svojim uvjerenjima, namjeravala dinamizirati izvaninstitucionalnu kulturu, koja se izdržava od projekata. To je sve moderno i ispravno, ali bilo je posve neprovedivo.

Brahijalna energija

Prvo, ona nije osoba koja bi mogla nametnuti takav zaokret. Za to bi trebao netko s brahijalnom energijom jednog Vrdoljaka, ali ne Ivana, nego Antuna, umnog poput Andree ali ne Zlatarice, nego Malrauxa. Drugo, nije imala ekipu. U Ministarstvu je previše neokupanih pijandura, traćerazrednih ulizica i “špijuna”... Ona ih nije mogla rastjerati, ni naći neke bolje ljude… I gdje da ih nađe? U kulturi? Pa tamo kad vide sto kuna, izgube razum i padnu na leđa zahvaćeni konvulzivnim grčevima.

Menadžeri u kulturi? Prvo, u Hrvatskoj nema menadžera, a drugo nema kulture, odnosno ima “kulturne djelatnosti”, ali nema verificiranih veličina na području umjetničke prakse. Ili ih nema dovoljno, a ako ih ima, oni sigurno ne žele gubiti vrijeme činovničenjem po Ministarstvu preko kojega su, uostalom, veće svote nestajale upućivane nevidljivim no dobro prokopanim kanalima - ali to nisu ove apanaže koje u vidu “poticaja” dobivaju razni efemerni pothvati.

Kad dođe trenutak da se dublje istraži, trebalo bi arheološki prokopati naslijeđe zaštite spomeničke baštine, zatim iznose od više stotina tisuća dolara potrošene na “obuku kulturnih djelatnika” i druge slične stvari koje su išle, rekao bih - inter-resorno, znači pod usporednim auspicijem Ministarstva vanjskih poslova. Posebno je poglavlje Hrvatski audiovizualni centar, ali s obzirom na to da sam tu u jednom dugotrajnom i sveobuhvatnom sudskom sporu, zasad ću oko toga sačuvati svoje mišljenje… Andreinim odlaskom, ništa od toga što se zbivalo u resoru, a ona nije znala, odnosno nije htjela znati pa nije uznastojala promijeniti, neće biti zauvijek stavljeno ad acta, ali oni koji su upravljali stvarima iz pozadine dobivaju priliku da malo predahnu i fortificiraju svoje položaje.

Bit će da je povera Andrea u jednom trenutku shvatila da ništa od onoga što je htjela nije mogla. Možda je stoga, na neki način, samu sebe prezrela i zatim, ne mogavši podnijeti svoju sliku u ogledalu, lajfstajl intelektualke posvećene znanosti koja se opija umjetnošću, zamijenila jeftinim užicima balkanskog političara koji naokolo putuje, bavi se besmislenim nagvaždanjem s lokalnim funkcionerima i s njima ubija vrijeme na terevenkama po provinciji. To isto radi njen premijer, samo što je on vješt demagog i blefer, nema dubljih preokupacija, a tu je i bella figura, pa mu to isprazno korteširanje prolazi u jednoj u osnovi patrijarhalnoj kulturi, gdje se od muškaraca i očekuje da se prave važni po birtijama.

Delikatno prijateljstvo

Zašto je HNS izveo cijelu paradu s Andreinom smjenom? Kad je vlada dobila nalaz revizije, mogla ju je smijeniti ako je zaključila da joj je to važno i da će malo zamazati oči biračima, ali HNS je oko toga izvodio neke manevre dogovaranja i pregovaranja, što nije imalo toliko veze s delikatnim prijateljskim odnosima stranačke šefice i njene posrnule ministrice, koliko s prioritetima stranke i stranačkog PR-a.

Teatar u Ministarstvu kulture koji je zaokupio miopičnu javnost i plitkoumne hrvatske medije, posve je pritom skrenuo pažnju s ključnog kompleksa plinskog biznisa, gdje je u nadležnosti resora Ivana Vrdoljaka, prononsiranog nasljednika Ratka Čačića i Vesne Pusić, za samo tri godine izrasla mamutska kompanija koju vodi bivši vlasnik jedne osječke picerije. Stekla je gotovo dominantnu poziciju u nacionalnoj trgovini energentima, kupila dio luke Ploče i najavila sudjelovanje u kupnji “Petrokemije”, sporazumno s “Inom”, koja krotko surađuje, i to otpisom dugova koje je kutinski industrijski gigant napravio u osječkom d.o.o. koji je počeo od ničega, a zatim stao pretjecati baš sve u doba kad je Čačić također osuđen za prebrzu vožnju. Zanimljivo je da firma ima poslove s ljudima koji politički pripadaju HDZ-u i to njegovoj poluatonomnoj desnoj struji, što govori da se sprema neko veliko “glajhšaltovanje” iz politike u ekonomiju, ali to, naravno, nitko nije zamijetio... Ogorčeni puk bio je zabavljen prizorom kako se kroz blato vuče ministricu Kulture!