Kumrovac: Nitko neće školu koja je stvorila naše političare

Te su godine Srđan Karanović i Rajko Grlić napisali scenarij serije o Branislavu Živkoviću zvanom Brane Bumbar i stvorili kultnu seriju “Grlom u jagode”. Iste godine film “Kuća” Bogdana Žižića u kojem glume Fabijan Šovagović i Jagoda Kaloper osvaja Veliku zlatnu Arenu, Pepel in kri odlaze na Euroviziju predstavljati Jugoslaviju, a Husein Hasanefendić Hus i Jurica Pađen osnivaju Parni valjak. Bijelo dugme te je godine objavilo album “Što bi dao da si na mom mjestu”, a u Kumrovcu je s radom počela politička škola. Jadranka Kosor te godine nije otišla u političku školu kao polaznica, komunistica koja bi htjela znati još. Nije ni poslije, nije nikada.

U stvari, danas djeluje kao da nitko nije bio u toj školi kao polaznik. Teško je naći one koji su u petnaestak godina, koliko je ta škola radila, bili njeni polaznici.

Potraga za članovima glasovite škole bez zvona i podvornika u rodnom mjestu dječaka sa Sutle potraga je za fantomskom grupom koja se u jednom trenutku sastala da bi učila o socijalizmu i komunizmu, a onda nestala kao da je nije ni bilo.

- To je zato što su ti ljudi ‘sasječeni’ prije vremena - objašnjava Milan Puljiz, radijski novinar koji je pratio politički život ondašnje Jugoslavije i često boravio u Kumrovcu.

Njegov kolega Vanja Sutlić pokrivao je izvještavanje za televiziju i danas je ravnatelj HRT-a, a Puljiz je u mirovini.

Zvonko Varošanec napravio je dvije emisije o političkoj školi i, po svemu sudeći, pratiti rad i život političke škole u Kumrovcu za političke je novinare tada bilo neizostavno.

Posjet predsjednika Mesića

- U školu su dolazili mladi, perspektivni kadrovi koji su trebali napraviti svoje političke karijere nakon Kumrovca, no nema nikoga tko je u tome i uspio. Jednostavno ih tadašnji sustav nije primao, a poslije se sustav raspao i politička škola nije imala onaj značaj kakav joj se pripisivao - objašnjava Puljiz.

Ivica Račan bio je jedan od njenih direktora, a i njemu su upravljanje školom često zamjerali, uvijek oni koji su htjeli školu prikazati kao bespotrebnu i suvišnu karijerističku stepenicu ondašnjeg političkog sustava.

- Većina zaposlenika koji su se našli u školi na samom kraju njezina postojanja, neposredno prije napada na Hrvatsku, loše je prošla - kaže jedan od sugovornika, bivši zaposlenik u političkoj školi.

- U Kumrovcu, u tamošnjim objektima, napravljen je prvi kamp za obuku hrvatskih vojnika - prisjeća se.

- Bili su to bivši pripadnici Legije stranaca, razni ljudi koji su dolazili boriti se za Hrvatsku iako nisu znali ništa o njoj, često čak ni jezik, a svojim su neprijateljima smatrali sve koji su na bilo koji način bili povezani s ondašnjim političkim životom, Savezom komunista i sustavom. Bilo je zastrašivanja i maltretiranja, a ljudi nisu imali kamo otići. Mnogi su ostajali bez posla - opisuje naš sugovornik prvu od tužnih epizoda kumrovečkog kompleksa.

Posljednja znamenita osoba koja se pojavila u školi je predsjednik Mesić, a i on je došao jer je predsjednik.

Kada su ga početkom listopada uveli u predvorje nekad elitnog obrazovnog centra za odabrane i perspektivne članove Saveza komunista, hrvatski je predsjednik, prepričavaju svjedoci, ostao osupnut onime što je vidio - zapuštenim ogromnim zdanjem.

Tko je nadležan za objekte?

- Ne znam što je to - naizgled je zbunjen općinski načelnik u Kumrovcu, Dragutin Ulama. - Svi kao da se boje da će odnekud izniknuti duh druga Tita. I zato se ovdje ništa ne događa - kaže razmišljajući o građevini koja čeka novog vlasnika.

Znanstveni studijski centar, kako se danas zove nekadašnji spomen-dom veličine oko 6500 četvornih metara, i politička škola na susjednom zagorskom bregu u kosoj kući površine 7500 četvornih metara sa 145 soba, blagovaonicom, kuhinjom, dvoranama za predavanja i svime ostalim što je pripadalo nekadašnjoj političkoj školi ponuđeni su u posljednjoj ponudi za 46 milijuna kuna. U stvari, ne prevelik novac za ogromne objekte i veliki popratni prostor sa sagrađenim amfiteatrom za 800 ljudi i nekoliko brežuljaka iznad Kumrovca. Nitko se nije javio na taj natječaj Fonda za privatizaciju.

Za političku školu je nadležan Središnji ured za državnu upravu, rekli su nam u Fondu za privatizaciju.

Konkretna osoba koja se, pak, tamo bavi zgradom političke škole je, rečeno nam je, Snježana Martinović. No, ta se državna zaposlenica tijekom cijeloga dana nije pojavila u blizini svog telefona, ako uopće postoji. Tek je tajnica državnog tajnika Joze Sarača tvrdila da je za tu zgradu milijunske vrijednosti koja pripada Republici Hrvatskoj nadležan Fond za privatizaciju, a u Fondu su tvrdili da je to Državni ured. U stvari, ne znaju i nije ih briga. Prihodi, pa tako i plaće u obje institucije ne ovise o uspješnosti rada, a onda ni uspješnost, očito, nije bitna.

Punili lokalne gostionice

- U toj se školi učilo o političkim sustavima, socijalizmu u svijetu, ekonomskoj politici, povijesti KPJ, općenarodnoj obrani i osnovama marksizma - kaže jedna od bivših zaposlenica.

Potpuno razočaranje za nekoga tko je očekivao da se tamo učilo, primjerice, kako svezati pionirsku maramu, koliko je medvjeda ubio drug Tito, tko je zapalio žito i kako je glasila lozinka iz filma “Valter brani Sarajevo”.

- Ocjene su bile opisne - objašnjava Milorad Pupovac, jedan od predavača u školi.

Uz njega, tamo su se u raznim trenucima kao predavači i mentori pojavljivali Žarko Puhovski, Davor Gjenero, Tomislav Jantol, Dušan Janjić, Branko Caratan, Ciril Ribičić, Slavoj Žižek, Lev Kraft, Radovan Vukadinović, Borut Pahor, Milan Kučan te, naravno, cijela ondašnja politička garnitura poput Stane Dolanca, Lazara Mojsova, Kire Gligorova i drugih koji su držali predavanja polaznicima škole. Čak se i Furio Radin pojavio tamo, ali su on i njegovi kolege sociolozi, psiholozi i politolozi u stvari samo koristili prostor u Kumrovcu, gdje su se bavili ondašnjim istraživanjem o položaju, svijesti i ponašanju mladih Jugoslavije. Bilo je to negdje 1985. godine.

- To su bile godine drukčijih razmišljanja, Kumrovec je bio ‘otvoren’, a atmosfera je bila opuštena, ničega prisilne naravi - sjeća se Radin.

- Nije se padalo, polaznici nisu dobivali ocjene kojima bi se pokazivalo da nisu zadovoljili, tako da je bilo samo nekoliko slučajeva da su polaznici krenuli u školu, a nisu je završili - prisjeća se Pupovac.

Dragutin Ulama kaže da je atmosfera koja je dolazila iz škole u selo Kumrovec bila pozitivna. - Polaznici su održavali na životu i lokalne gostionice - prisjeća se općinski načelnik Ulama i dodaje da je neki major učio zagorske klince karate.

Pupovac je, osim što je predavao filozofiju, političke partije i političke pokrete, organizirao i projekcije filmova koje socijalistički sustav nije mogao podnijeti na ulici. Tako je pustio film Živojina Pavlovića “Doviđenja u sljedećem ratu”.

- Organizirao sam i projekciju Gavrasova filma ‘Priznanje’. To je bio film koji je u većini socijalističkih zemalja bio zabranjen jer se u priči o iznuđivanju priznanja kritizira staljinistički poredak. Diskusija o filmu trajala je cijelu noć - sjeća se Pupovac.

Davor Gjenero pojavio se kao jednomjesečni mentor.

- To je bila super tezga za mjesec dana jer sam zaradio dvije plaće - kaže Gjenero.

Zapušten objekt

- Svi su tada vidjeli da promjene koje su počele u Hrvatskoj i Sloveniji nitko ne može zaustaviti, tako da je boravak u školi za većinu polaznika značio samo plaćenih godinu dana boravka u Kumrovcu. Tada se hapsilo Janšu i raspravljalo i razmišljalo o drugim stvarima - kaže Gjenero.

Tijekom rata, nakon što je škola služila kao kamp za obuku Hrvatske vojske, bila je dom za, ironično, izbjeglice iz Vukovara koji su do 2000. godine bili prisiljeni živjeti u okruženju simbola komunističkog sustava. Politička je škola danas zapuštena, a u spomen-domu i danas su zaposlenici koji održavaju objekt.