Lederer: Moja i Sanaderova kći išle su zajedno u razred, ali ja i Mirjana nismo prijateljice

Snježana Banović sa stranica ovih vas je novina nedavno napala oštrim otvorenim pismom. Kako to komentirate?

- Nije to bio prvi tekst što ga je spomenuta osoba objavila, i opet s egidom “polemike”, iako nisam ulazila s njom u javne rasprave. Vrijeđala je u mnogim tekstovima i HNK i mene, i poslovnu ravnateljicu i članove naše obitelji, pa usput i brojne druge ljude, pišući uvredljivo i ispod svake civilizirane razine. S takvim je diskurzom nemoguće i nedostojno ući u polemiku: naprosto ne govorimo istim jezikom.

Veći su problem i brojne iznesene neistine o načinu poslovanja kazališta, o obvezama i financiranju, o radu Kazališnog vijeća, planu i programu. Iz svega navedenog i više je nego očito da ne zna kako funkcionira nacionalno kazalište i naše zakonodavstvo. A u nedostatku argumenata i podmeće. Laži se u javnost ne mogu iznositi nesmetano, u nedogled, i kako komu padne na pamet, pa zato u ime kazališta i svoje osobno pokrećem postupke za zaštitu naših interesa.

Na sudu?

- Da.

Pred vratima je 150. obljetnica HNK. Kako je planirate proslaviti?

- Program ćemo uskoro objaviti, nakon usuglašavanja s osnivačima i vlasnicima.

Kako biste opisali svojih prvih pet godina na čelu HNK?

- Sad sam u prvoj godini drugoga mandata. Kad sam dolazila 2005., pokojni Zvonimir Berković duhovito mi je rekao kako sigurno ne bih išla u HNK kad bih znala što me tamo čeka i da moram samo upotrijebiti zdrav razum. Tako jednostavno i tako mudro, znao je što mi govori. A ja sam, pak, znala da dolazim u teatar s polupraznim gledalištem, lošim međuljudskim odnosima, u rasulo poslovanja, bez čvrstoga repertoara. Koncentrirala sam se na stvari unutar kuće i uporno gurala svoje umjetničke kriterije.

Gotovo u potpunosti sam promijenila način poslovanja, izabrala sam ozbiljan i kreativan umjetnički i poslovni tim, HNK više nije slučaj, nego kazalište u koje godišnje dolazi 140.000 gledatelja.

Čime sam zaslužila mandat

HNK je kuća opterećena hipotekom višedesetljetnih problema. Možete li objasniti za koje od njih smatrate da najviše ometaju rad? Zašto? Jeste li pridonijeli rješavanju nekih od njih?

- Ključni problemi HNK su zastarjeli ustroj, nedostatak druge scene za Dramu, beneficirani staž za plesače, a to su problemi koje nijedna uprava sama ne može riješiti bez tijesne suradnje s osnivačima i vlasnicima. Nigdje više ne postoji taj neprirodan brak Drame, Opere i Baleta. Nijedan se ansambl u tim uvjetima ne može prirodno razvijati, nijednu predstavu ne možemo “izigrati” koliko god je publika traži. Umjetnici rade u nemogućim uvjetima i ne vidim nekoga velikog pomaka za HNK dok se ti problemi ozbiljno ne riješe. Još je prisutan duh socijalizma o vlastitoj nepromjenjivosti. Kad jednom uđeš u angažman, to je skoro pa zauvijek. Za umjetnost je to neproduktivno, a sigurno nije u suprotnosti s idejom ansambla. Nadam se pomacima, jer čini mi se da državna tajnica Nina Obuljen ima sluha za naše prijedloge.

Koji su to prijedlozi?

- Upravo ono što sam vam u prethodnom pitanju nabrojala: druga scena, beneficirani staž, ustroj.

Dobili ste i drugi mandat, čime ste ga zaslužili?

- Nadam se da je to zbog ostvarenja umjetničkog programa, zbog niza velikih predstava i u Drami i Operi i Baletu: s ravnateljima Sanjom Ivić, Brankom Mihanovićem i Irenom Pasarić uspjela sam profilirati jedan očiti umjetničko-estetski smjer. Neodgovorno je izrugivati se i činjenici uspješnog financijskog poslovanja - da smo u plusu, iako četiri godine zaredom nisam dobila ni kune veći iznos za program, a protekle 2009. dobila sam i manji. To je temeljni preduvjet za funkciju intendanta, pogotovo nakon Tarbukova slučaja; za minus se leti s tog mjesta, u tomu su Grad i Ministarstvo usuglašeni. I napokon, mnogo publike.

Kulturna sramota

Što mislite da je bilo osobito dobro u proteklih pet godina?

- Niz predstava, neke možda i nehotice preskočim: u Drami “Elektri pristaje crnina”, “I konje ubijaju, zar ne”, “Građanin plemić”, “Bjesovi”, u Operi “Don Giovanni”, “Karmelićanke”, Puccinijev “Triptih”, “Carmen”, “Orfej”, “La Boheme”, “Falstaff”. U Baletu uz klasičnu “Trnoružicu”, “Pepeljugu”, svjetska praizvedba “Dame s kamelijama”, Clugova “4 razloga”, Baletna večer (Leo Mujić, Nacho Duato, V. Wellenkamp).

A što je moglo biti i bolje?

- Sigurno mnogo toga.

Mislite li da su neke od predstava bile promašaji?

- Umjetnički iznimna predstava ne mora imati previše publike, ali zato se ne mora proglasiti promašajem. Ne gledam predstave kao promašaj ili uspjeh, ne koristim takve etikete.

Mnogo ljudi misli da repertoar koji stvarate nije na razini središnje nacionalne kuće?

- Mnogo ljudi misli da je repertoar napokon na razini središnje nacionalne kuće.

Prema mojem mišljenju, ovogodišnji “Hamlet” neka je vrsta kulturne sramote. Što vi mislite o tome? Bilo je svega nekoliko izvedbi, zašto i dalje nije na programu?

- Trebate imati ozbiljne argumente za tvrdnju da je nešto kulturna sramota, a to na žalost nisam uspjela iščitati u vašoj kritici. Za mene je, primjerice, kulturna sramota bio način na koji se “Hamleta” unaprijed proglasilo lošim. Usput, kritike u prosjeku i nisu bile tako loše. Tu su predstavu stvarali eminentni umjetnici - Alma Prica, Goran Grgić i mladi Luka Dragić, pa je li baš onda primjereno o njima govoriti kao o “nekoj vrsti sramote”? Ali može se i treba razgovarati po čemu je ta predstava dobra, a po čemu nije, o konceptu, glumcima, tretmanu prostora, stilu igre…

Što se pak broja izvedbi tiče, svi su nam naslovi premalo na programu jer Drama dijeli jednu scenu s Operom i Baletom, pa nismo više mogli izvoditi ni “Hamleta”: na Igrama, kako je uobičajeno, pet puta, a u HNK sedam puta, uvijek pred punim gledalištem. Izvodit ćemo ga, naravno, i sljedeće sezone.

Petar Selem mi nije sklon

Mislite li da je “Hamlet” dobra predstava?

- “Hamlet” je predstava u standardu hrvatskoga glumišta.

Može li kuća ovoga formata podnijeti premijernu predstavu koja se izvede sedam puta?

- Svaka predstava u prvoj sezoni izvede se u prosjeku desetak puta, pa isto toliko i u idućoj. Drama HNK u sezoni ima uvijek 70 termina na velikoj sceni, četiri premijere i najmanje 12 repriznih naslova. Mnogo i gostujemo.

Kako primate negativnu novinsku kritiku?

- Činjenica je da kazališna kritika u nas sasvim sigurno ni ne dovodi, a ni ne odvodi publiku.

Zašto na internetskim stranicama objavljujete samo izrazito pozitivne kritike?

- Više uopće ne objavljujemo kritike.

U umjetnosti je promašaj legitiman, ali meni se čini da promašaji u HNK proizlaze iz nevoljkosti da se istražuje.

- Itekako se istražuje, svaki je rad na predstavi proces istraživanja. Trebali bi se složiti i oko toga što je definicija polemičnosti: estetska polemika sigurno je sofisticiranija od one neke referentnosti na, recimo, političku svakodnevicu. Estetskih je provokacija u HNK bilo.

U HNK uglavnom režiraju redatelji starije ili srednje generacije, i to gotovo isključivo klasične tekstove. Zašto nema mlađih redatelja i suvremenih, novih tekstova?

- Da imamo drugu scenu, sigurno bismo više izvodili i suvremenu dramatiku, njome sam se kao teatrologinja intenzivno bavila. Svejedno mislim da suvremeni pisci imaju prostora u drugim dramskih teatrima. Redatelji su pak dobri ili ne, ne biramo ih prema tome koliko imaju godina.

Koje je mjesto zagrebačkog HNK na kulturnoj mapi Hrvatske?

- Upravo ono na kojem se danas sama pozicionira - kao središnja u neprestanoj reinterpretaciji tradicije i suvremenosti.

Je li onda problem u meni, kad s većine predstava HNK izađem s dubokim nezadovoljstvom jer ili imam dojam da je posao samo napola odrađen, ili me se to što sam vidjela ne tiče?

- Žao mi je. Vaš se ukus ne podudara s ukusom 140 tisuća gledatelja koji petu sezonu zaredom gledaju naše predstave. S pozicije intendanta HNK moram reći da su mi oni važniji.

Kuloari vaše postavljanje na čelo HNK povezuju s prijateljstvom s Mirjanom Sanader. Jeste li prijateljice? Je li to poznanstvo pomoglo u postavljanju? Odmaže li sada?

- Poznajem profesoricu dr. sc. Sanader , kćeri su nam zajedno išle u prvi razred osnovne škole, nakon čega smo se preselile s Pantovčaka i promijenile školu. Sretale smo se i dok sam radila na Filozofskom fakultetu, do 1999., kad sam prešla na HAZU. Moja mama gospođu Sanader uopće ne poznaje pa teško da mogu biti prijateljice, kako je nedavno negdje pisalo. Da mi je prijateljica, ne bih to skrivala, posebno u ovim danima medijske hajke na nju. U takvim okolnostima prijatelji se ne izdaju. Godinama je nisam susretala, jer nemamo isti krug prijatelja, proteklih pet godina u HNK je sa suprugom bila samo tri puta, i to ne na premijerama: jednom na “Trilogiji o ljetovanju”, “Dundu Maroju” i “Operi za tri groša”, u kojoj im je ulogu imala kći.

Što se mojeg postavljanja tiče, vrijeme je da se kaže kako je priča išla. Poznato je da se nakon Tarbukove smjene kao o mogućem intendantu govorilo i pisalo o akademiku Nedjeljku Fabriju. Akademik Fabrio zvao me i predlagao u Ministarstvu kulture za svoju ravnateljicu Drame. Ne znam što je pravi razlog tome da nije postao intendant, ali pretpostavljam da je on moje ime tada i nehotice predložio. Poznanstvo za tu funkciju ne pomaže mnogo, prije svega morate imati umjetničku ili intelektualnu biografiju na temelju koje prolazite.

Pozvana sam kao izvanstranačka osoba, a to je bilo dosta hrabro, jer sam protiv sebe imala stranačke ljude, kao npr. profesora Petra Selema, što je općepoznato. Za drugi mandat prošla sam još težu, ozbiljnu proceduru, prema novom kazališnom zakonu - nakon javnog natječaja kazališno vijeće predlaže kandidata, zatim prijedlog ide na usuglašavanje ministra i gradonačelnika, te se njihov zajednički prijedlog upućuje Vladi koja intendanta imenuje.

Nema nepotizma

Optužuju vas i za nepotizam jer vaš partner, nevjenčani suprug, režira u “vašem” kazalištu.

- Moj partner ili nevjenčani suprug zove se Ozren Prohić, a afirmirani operni i dramski redatelj bio je mnogo prije mojeg dolaska na čelo HNK. Nije HNK moje kazalište, nego kazalište u kojem, prema vlastitoj koncepciji i umjetničkim kriterijima, ostvarujem program. Od 44 premijere za moga mandata, režirao je triput. U Drami HNK radio je i prije mene, a za moga mandata dva njemu bliska autora - Držićev “Dundo Maroje” i Krležino “Kraljevo”. Uz Krešu Dolenčića, najozbiljniji je naš operni redatelj trenutačno, Monteverdijev “Orfej” u njegovoj režiji dobio je nagradu Hrvatskoga glumišta kao najbolja predstava u cjelini u protekle dvije godine. Ne moram mu pisati umjetničke ispričnice što radi kao redatelj. Inače, u našem glumištu brojni su parovi koji rade zajedno, i danas i nekad. Da je to stalna tema tračanja, sasvim je sigurno. Na kraju, važno je samo kakva je predstava, ona jedino brani vaš izbor redatelja.

Optužuju vas za dovođenje minornih inozemnih redatelja (pri tome ne mislim na Janusza Kicu, on je “udomaćen”).

- Neugodno mi je kad za velika imena koja smo doveli netko kaže da su minorna. Idemo redom. U Drami je radio Janosz Szikora, ugledni mađarski redatelj, i sjajno je surađivao s ansamblom, kao i na Hansgünther Heyme, veliki njemački redatelj, o kojemu možete čitati i u Lehmannovom Postdramskom kazalištu ili o njegovim slavnim predstavama razovarati, recimo, s profesorom Viktorom Žmegačem.

I slovenska redateljica Mateja Koležnik udomaćena je kao i Janusz Kica. U Operi su režirali Olivier Tambosi, Arnaud Bernard i Phillip Himellman, redom europske biografije. U Baletu Derek Dean, Youri Vamos, Edvard Clug, V. Wellencamp, Nacho Duato... Jedino u čemu bih se možda mogla složiti jest činjenica da u nas ima premalo dobrih redatelja.