Leon Lučev: ‘Bez razmišljanja uložit ću vlastiti novac u projekt u koji vjerujem’

Vidjela Leona Lučeva u EPH ispred lifta. Uf uf:)) Ovaj Facebook grafit, koji je na virtualnom zidu našarala jedna superseksi Cosmo djevojka, uočila sam upravo dok sam dogovarala susret s Leonom, koji je sudjelovao, najčešće kao glavni glumac, u najboljim domaćim filmovima u posljednjih desetak godina. Samo prošle snimio je četiri filma, od toga, doduše, jedan u Sloveniji, i drugi, onaj od kojeg svi očekujemo Zlatnog medvjeda, u Bosni.

Glavni frajer

Odmah se razvila velika fejsovska diskusija između brojnih mladih, pametnih, zgodnih žena, kojima je Leon “mmm, tako dobar”: ni mlad ni star (uskoro 40, dakle mlađi od seksi ikona Brada Pitta i Javiera Bardema, u najboljoj dobi), nikako metro, nego samo seksualac, i to najčešće neobrijan. Curama se sviđa i njegova romantična, rijetka predanost obitelji i djeci (Ivan, Ela i Zoe, u rasponu od 9 do 3 godine).

Žao mi je, cure: svaka neodgovornost, frivolnost, ideja neobaveznog provoda, rekla bih, Leonu je bliska otprilike koliko i Kafki. Čim smo sjeli u Tinovu gostionicu Blato, ušao je David Maljković, u europskim razmjerima uspješan slikar Leonove generacije. Nakon što su izmijenili pozdrave (Leon dobro poznaje našu art scenu, njegova žena Ivana je akademska slikarica, točnije konceptualna umjetnica), na Davidovo pitanje o djeci Leon je ozbiljno odgovorio: “Dobro su. Još uvijek ih je troje. Za sada.”

Kako se osjeća kao “glavni frajer” o kojem žene pišu poeme po internetu? Je li svjesno radio na tom imidžu od rane adolescentske dobi? Može li glumac biti hladan na uspjeh kod žena? Je li to važno u životu “glavnog glumca”?

Vehabija Amar

- Mislim da sam u ranim dvadesetima dosta o tome razmišljao, koliko se sjećam. Nisam ni sam siguran koliko sam bio uspješan, iako se ne bih trebao žaliti, mislim. Možda da o tome pričaju žene, ne ja… Sve je to samo vanjska perspektiva, ono što drugi projiciraju u vezi sa mnom i ja to ne moram živjeti.

Zrelost za Leona, koji početkom četvrtog desetljeća izgleda puno bolje nego kao mladić, znači krajnju ozbiljnost i posvećenost radu, kreaciji, umjetničkom činu koji je za njega izuzetan i zbog toga što rađa zajedništvom. Leon je toliko blizak sa svojim prijateljima, pogotovo onima s kojima radi kultne reklame za Karlovačko, s redateljem Brunom Ankovićem, glumcem Krešom Mikićem i još nekolicinom, da smatra da bilo tko od njih u svakom trenutku može posuditi novac za život od onoga tko ga ima: “Mi tako živimo, vrlo smo bliski, tko ima, posuđuje drugome dok se ovaj ne snađe.” Zato je bez razmišljanja uložio i svoj novac u film “Na putu” te akciju “Kino u gostima”, odnosno promocije tog i politički važnog filma ne samo u Zagrebu, u dvorani Vatroslav Lisinski (27. veljače), nego i u malim mjestima bez kinodvorana.

O filmu “Na putu” Jasmile Žbanić, s kojom je Leon radio i na opjevanoj, nagrađivanoj “Grbavici”, već smo puno čuli, a čut ćemo i više. Ako najvažniji europski filmski festival ne odluči pokazati roge Amerikancima i nagraditi Polanskog, Leon će kao koproducent s Jasmilom vjerojatno držati Zlatnog medvjeda u rukama.

Kako mu se sviđa novootkriveni, “vehabijski” život njegova Amara, protagonista filma “Na putu”, koji se odriče zapadnih vrijednosti svoje djevojke da bi “živio islam”?

- Prestao sam piti, kaos u glavi prevorio sam u mir… Tko se ne bi složio s rečenicom ‘poradi malo na sebi, sakrij tu kosu, pa nije to najvažnije’.

Dok ga gledam u čudu pitajući se je li doista i on na Jablaničkom jezeru, gdje su tri mjeseca snimali život vehabija, “postao” Amar, Leon mi sa smiješkom objašnjava da on o tome može govoriti samo iz pozicije Amara, a ne Leona, jer je te ideje promišljao samo kao Amar. No, dodaje, da je ostao još mjesec dana, tko zna, možda bi poželio ostati zauvijek. Smatra da zapravo ne treba puno govoriti o vrijednostima islama izvan konteksta priče filma “Na putu”, koja je poput života, ne nudi nikakva instantna rješenja.

Divljak s Velebita

- Jasmila je mudra, u njezinoj priči nema ni osude, ni objašnjenja. Ona je brutalno iskrena. Takva je bila i prema meni i to mi je zapravo jako puno pomoglo.

Znači li to da se on doista pretvara u lik koji glumi? U najvećoj mogućoj mjeri. Gluma na filmu za Leona je intenzivan proces sa studioznim pripremama i nekom vrstom izolacije na terenu, prebacivanjem u neki sasvim drugi život koji s njegovim vlastitim nema puno veze. Recimo, prošle godine nije ga bilo doma više od šest mjeseci.

Koja mu je od njegovih brojnih uloga najdraža? Svećenik koji bolno otkriva ljubav za ženu ili general - zavodnik i ženskar iz najuspješnijeg domaćeg filma, “Što je muškarac bez brkova”? Ma, svećenik je bio divan, tako senzibilan, a i general je bio faca, odgovara Leon spremno jer voli svoje likove. Što misli o divljaku s Velebita koji proganja strane turiste u novom filmu Ognjena Sviličića “Raj na zemlji”, koji je snimao s nekad najvećom pohotnom ljepoticom Emannuelle, odnosno Sylvijom Kristel?

Bilo je sjajno raditi u toj nedirnutoj prirodi s tom internacionalnom ekipom vrhunskih profesionalaca (bilo je puno stranih glumaca), kaže Leon, koji s osmijehom opisuje ostarjelu Emannuelle kao “zanimljivu, otvorenu, simpatičnu, luckastu”. No, dodaje ozbiljno:

U ulozi producenta

- Uvijek mi je najdraža samo jedna uloga, ona koju upravo radim.

Kad radi filmove ili predstave, nije mu toliko važan finalni proizvod koliko samo stvaranje tog djela, užitak u stvaranju. Kad je radio kultnu kazališnu predstavu “Bez glume, molim!” s Tomijem Janežičem u Teatru &td, na kraju su improvizirali samo za sebe, zbog radosti stvaranja.

Smatra li finalni proizvod manje važnim čak i danas, kad je odlučio preuzeti kontrolu nad svojim radom i sudjelovati u svojim filmovima i predstavama i kao producent? Na određeni način vjeruje da stvari koje se rade predano, sa srcem, uvijek pronađu svoju publiku. Dok razmišlja o pet filmova koje namjerava u budućnosti producirati, što su za sada još uvijek samo projekti u naznakama, traži jaku priču…

- Ako dopre do mene, dotaknut će i druge. Čini mi se da bih bio najzadovoljniji da dobijem najlokalniju moguću zagrebačku priču s kojom se mogu poistovjetiti i u Šangaju. Što je priča dublja, ona komunicira s više ljudi. Zato je taj osjećaj dok radiš bitan. Ako se ti kao autor, onaj koji stvara tu priču, možeš do kraja identificirati, moći će i oni koji to gledaju.

Ljeta na Zlarinu

Dakle, rad Leon smatra najvažnijom stvari u životu, kao što kaže, “mene ispunjava proces rada”. To nenametljivo pokušava razviti kod svoje djece i drugih mladih sudionika ljetne kazališno-filmsko-likovne radionice koju organizira već godinama s Petrom Radin i drugim brojnim “mamama i tatama” na otoku Zlarinu. Djeca sama pišu scenarije za film, sama montiraju, prave kazališne predstave, traže po otoku sve što im je potrebno za scenografiju, pod stručnim vodstvom Leonove žene Ivane izrađuju kostime, a svi sudjeluju i u golemom bendu sa 30-ak članova, koji na kraju održi i nekoliko koncerata.

Inače, Leon je s obitelji nekad provodio na Zlarinu čitava ljeta, ne obazirući se na različite poslovne ponude jer Zlarin je njegov drugi, možda zapravo prvi dom, s kućom pradjedova i obiteljskom grobnicom. Sada je sretan što tamo može biti barem mjesec dana, za vrijeme njihova ljetnog festivala.

Je li oduvijek bio tako ozbiljan i posvećen kreativnom činu, stvaranju? Ne, to je ipak zahtijevalo dubinski rad na sebi. Prošao je brojne kazališne i psihoradionice s najrazličitijim tehnikama otkrivanja samog sebe i glume u sebi, a suštinsku, najdublju potrebu za umjetničkim činom otkrio je tek u dvadesetima, nakon strašne ratne traume u okruženju i potom rada s kazališnom i performans grupom Montažstroj Boruta Šeparovića. Prije toga nije točno znao tko je i što želi u životu, pa je Akademiju upisao tek u godinama kad je mnogi završavaju. Prije rata, kao što je već poznato, Leon je učio za automehaničara.

Umjetnost kao život

- Mislim da bih mogao danas popraviti svoj auto, no srećom, zapravo se ne kvari - nevoljko je odgovorio na moj pokušaj da razgovor za ručkom malo skrenemo s posljednjih i pretposljednih stvari o životu, umjetnosti i stvaranju.

Shvaća novinarski interes za svoju čudnovatu odluku - u vrijeme početka Domovinskog rata njegovi roditelji, brat i sestra preselili su se u Los Angeles, a Leon, danas glumac, ostao je kod kuće, u Šibeniku i prošao najgora ratišta. No, smatra da se o tome nema što reći, naprosto je osjetio da je njegovo mjesto tu i da će tu raditi važne stvari. Osim toga, kad se njegova obitelj selila u SAD, nije ni sanjao da će biti glumac, iako je zapravo dobio ime po Radi Šerbedžiji. Njegova teta, naime, gledala je Radu u “Glembajevima”, u ulozi Leonea, i odlučila prekinuti obiteljsku agoniju, gotovo tipičnu za njegov kraj: jedan djed navijao je za rusko ime, a drugi za Tomislava, Mislava ili Hrvoja. Tako je postao Leon i puno godina kasnije glumac. Detalje o njegovu životu između saznat ćemo iz biografske monodrame koju upravo piše

Olja Runjić, a on će je postaviti u vlastitoj produkciji. Valja se primiti posla i sam odlučivati o svom radu i životu kojeg je umjetnost integralni dio.