Ljudi koji su 'izmislili' 21. stoljeće

Margaret Thatcher bila je jedna od četvero ljudi koji su potkraj 20. stoljeća odredili daljnji hod povijesti i više-manje zacrtali 21. stoljeće kakvom danas svjedočimo. Ostala trojica bili su: Ronald Reagan, Mihail Gorbačov i Teng Hsiao-ping.

Thatcherica je u “visoku politiku” ušla početkom 70-ih godina kada je V. Britanija počela zaostajati u gospodarskim pokazateljima: bila je to jedna zapuštena ekonomija, sa zastarjelom gospodarskom strukturom, baziranom na rudarstvu, teškoj i automobilskoj industriji, ali s moćnim sindikatima, velikom administracijom i skupim javnim sektorom. Prvo što je napravila kao ministrica obrazovanja u konzervativnoj vladi Edwarda Heatha bilo je da ukine besplatno mlijeko za djecu u školama. Britanski građani, nenavikli na takve “korake unazad”, prvo su se zaprepastili, a zatim joj dali nadimak Kradljivica mlijeka.

Britaniju su 1973. jako pogodili svjetska naftna kriza, koja je nanijela znatne gubitke britanskim naftnim kompanijama i automobilskoj industriji, ali i ulazak u Europsku zajednicu nije prošao bezbolno: britansko tržište otvorilo se europskoj konkurenciji, a ona je odmah preplavila Britaniju jeftinijim europskim automobilima i prehrambenim proizvodima. Inflacija je narasla do 13 posto, a s njom i cijene, a nadnice su stagnirale. U takvom ozračju premijer Heath nije se znao nositi s jakim sindikatima i masovnim štrajkovima pa se stvorila “kritična masa” glasača za promjenu vlasti. Konzervativci su 1974. izbore izgubili, ali Margaret Thatcher osobno je profitirala jer je, povlačenjem Heatha, uskoro postala vođa oporbe. U tom razdoblju počela je ozbiljnije proučavati ekonomsku znanost, sudjelujući u raspravama na Institute of Economic Affairs, gdje je zalazio i Fridrich von Hayek s London School of Economics, uz M. Friedmana najveći ideolog liberalnog kapitalizma i protivnik Keynesijanske ekonomije, odnosno tzv. države blagostanja.

Topovi i putar

Na toj teorijsko-političkoj matrici Margaret Thatcher izgradila je i svoju strategiju, baziranu na tri aksioma: “skromnija država”, “niži porezi” i “više slobode za poduzetnike i potrošače”. U vanjskoj politici svoj credo objavila je 1976., govorom u Kensingtonu, kada je SSSR optužila da trkom u naoružanju pokušava ostvariti dominaciju nad čitavim svijetom: “Njihov Politbiro ne mora brinuti o javnom mnijenju, kao što moraju demokratske vlade. Njima su važniji topovi nego putar, a nama je sve drugo važnije od topova”. Na njezin govor odmah je odgovorila moskovska Krasnaja zvjezda, koja ju je prozvala Željeznom damom.

Istovremeno u Sjedinjenim Državama krajnje konzervativni, ali uspješni, dugogodišnji republikanski guverner Kalifornije Ronald Reagan profilirao se u vođu američke desnice. Njegovi politički slogani bili su frapantno slični onima Margareth Thatcher: “Osnivači američke nacije bili su svjesni da država ne može nadzirati ekonomiju ako ne nadzire i narod. Ali, oni su znali da ako želiš nadzirati narod, moraš koristiti prisilu i nasilje. I u današnje vrijeme kažu nam da se moramo odlučiti: lijevo ili desno! A ja kažem: nema ni lijevo ni desno, nego gore ili dolje: gore, prema maksimalnoj slobodi pojedinca, ili dolje, u mravinjak totalitarizma!” I Reaganove i Thatcheričine parole odražavale su interese krupnog zapadnog kapitala koji se nije mogao pomiriti s činjenicom da svoje operacije ne može proširiti na ogromno, ali željeznom zavjesom ograđeno tržište od Rijeke do Vladivostoka, odnosno Pekinga. Ali tada, sredinom 70-ih godina, za strategiju Reagana i Thatcherice vrijeme još nije bilo sazrelo, bolje rečeno trebalo je pričekati da i na drugoj strani željezne zavjese sazriju uvjeti za epohalne promjene, odnosno njihovi protagonisti.

I doista, u sovjetskoj hijerarhiji, od 1970. - kao najmlađi ikada izabrani partijski sekretar Stavropoljskog kraja - uzdizao se Mihail Gorbačov. On je 1978. bio imenovan rukovoditeljem politički prevažnog Sekretarijata za poljoprivredu Centralnog komiteta KPSS-a, a zatim je, uz podršku moćnih veterana Suslova i Andropova, godine 1980. postao najmlađi član Politbiroa CK KPSS. Ali, do preuzimanja vlasti u SSSR-u još će trebati pet godina lukavog političkog manevriranja i strpljivosti dok ne poumire “stara garda”: Suslov, Andropov i Černjenko. Na kraju - prema zapadnim obavještajnim spekulacijama - baš u trenutku kada su drugi pretendenti za najviše funkcije bili na putu u inozemstvu - teško bolesnom Černjenku je 1985. netko iskopčao uređaje za održavanje na životu. U samo 24 sata od njegove smrti Gorbačov je bio izabran i za predsjednika Prezidija i za genseka KPSS.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista