Lucian Freud: Brutalna istina o ljudskom tijelu

U seriji fotografija Luciana Freuda u vlastitom studiju jedna je najupečatljivija; Freud, već u poodmakloj dobi, leži u krevetu držeći u zagrljaju Kate Moss. Oboje su pokriveni bijelim pokrivačem, Freudov vrat obrubljen je prepoznatljivim šalom, a poznata londonska partijanerica i najplaćeniji britanski supermodel svih vremena Kate Moss izgleda ranjivo držeći se za njega poput ljubavnice željne pažnje. Fotografija je istovremeno intimna i apsurdna, dirljiva i kontroverzna. Svojevrsno je ogledalo umjetnikova karaktera, baš kao što su, uostalom, i njegova platna, koja nipošto ne imponiraju modelu.

Brutalna iskrenost

Freudov doživljaj osobe koju bi slikao, često odabrane među poznanicima, prijateljima i članovima brojne obitelji, bio je brutalno iskren; nepravilnosti tijela - bore, salo, nespretne grimase - uočavao je oštrinom povećala, preslikavajući ih na platno bez uljepšavanja. Pritom nije štedio čak ni britansku kraljicu Elizabetu II. “Nikada ne bih mogao naslikati nešto što nije u stvarnosti bilo ispred mene. Sve je autobiografsko i sve je portret, i u slučaju kada se radi samo o stolici”, jednom je rekao Freud. Ipak, u umjetnosti nedavno preminulog umjetnika rijetko bi se radilo samo o stolici - u središtu Freudova djela uvijek je bio čovjek.

Promatrajući portrete na dugo iščekivanoj izložbi u London Portrait Gallery, ne mogu a da se ne pitam je li modelima bilo neugodnije pozirati satima, danima, mjesecima, često bez odjeće, ispred Freudova budnog pogleda ili naposljetku promatrati dovršeni prizor svoga tijela na platnu. Andrew Parker-Bowles, uglednik britanske vojske, široj javnosti poznatiji kao bivši suprug Camille Parker-Bowles, danas supruge princa Charlesa, prisjeća se: “Lucian me je želio slikati u uniformi koju sam nosio dok sam bio komandant kraljičine konjice. No, prošlo je dvadeset godina otkad sam nosio tu unifromu i udebljao sam se, tako da sam raskopčao odijelo uniforme, zbog čega mi je iskočio trbuh”, rekao je. Pogađate, trbuh je itekako vidljiv na Freudovu prikazu Parker-Bowlesa “Brigadir”. Zlatno-crveni detalji uniforme, medalje i bjelina košulje u nezaobilaznom su kontrastu s raskopčanom uniformom i umornim licem osobe koja ju nosi. Simboliku propasti Britanskog Carstva nemoguće je ne zamijetiti.

“Freud nije bio ni realist, ni ekspresionist, iako je u njegovu djelu prisutan realizam u jednakoj mjeri koliko i ekspresija. On je prikazivao psihološku tenziju između sebe i svojih subjekata. Njegove slike su pune života. Atmosfera je uvijek opipljiva, iako je često stvorena iz mrtvog vremena u studiju te iscrpljenosti ili pažnje, osjećaja da netko čeka da beskrajno poziranje uskoro završi”, komentirao je Adrian Searle, Guardianov likovni kritičar.

Punašna gospođa

Neke umjetnike publika prepozna tek kada ih više nema; slijedeći latinsku poslovicu De mortuis nil nisi bonum - o mrtvima sve najbolje, prigovori kao da iščeznu u trenutku kada subjekt postane samo sjećanje. S Lucianom Freudom to nije slučaj. U proljeće 2008. za njegov akt punašne gospođe ruski oligarh s londonskom adresom Roman Abramovič izdvojio je nevjerojatnih 33,641.000 dolara, što je najviša cijena ikad postignuta za djelo jednog živućeg autora. Iako se priča da Freud nije mnogo mario za novac, kolekcionari, čini se, mare za njega. Kako inače objasniti činjenicu da čak tri Freudova djela pripadaju među osam najskupljih na svijetu - s još jednim aktom koji je postigao cijenu od gotovo 24 milijuna dolara i portretom “Ib i njezin suprug” prodanog anonimnom kupcu za više od 19 milijuna dolara. Osoba na platnu najvrednijeg portreta koji krasi jedan od brojnih Abramovičevih salona je Sue Tilley, punašna zaposlenica u jednom državnom uredu. “Kada gledam sliku, ne čini mi se da sam to ja”, izjavila je Tilley. Gotovo svakog dana tijekom osam mjeseci Tilley je dolazila u Freudov studio. Na svoje golo tijelo na platnu privikavala se postupno, kasnije je rekla, jer je Freud običavao slikati s platnom usmjerenim prema svojim modelima. Slikajući, istodobno je čavrljao o svakodnevnim novostima, životu i anegdotama iz prošlosti. Britanski slikar David Hockney jednom je izjavio: “Bio sam fasciniran njegovim procesom. Bio je spor. Vrlo spor. Zbog toga što bi uzimao puno, puno vremena za svaku sliku, stalno smo razgovarali: o našim životima, ljudima koje smo znali, zločestim umjetničkim tračevima. Želio je da govoriš tako da bi mogao promatrati kako ti se pomiče lice. Imao je te nevjerojatne oči koje bi te probadale i točno sam znao kada bi radio na specifičnom dijelu moga lica, mom lijevom obrazu ili takvo što. Jer te su oči buljile i promatrale”, rekao je. Ipak, neugodno buljenje i višemjesečno poziranje (ponekad je na jednoj slici radio više od godinu dana) doživljavano je kao mala cijena druženja s ekscentričnim Freudom.

Moj djed Sigmund

Razgovori na kojima je inzistirao tijekom slikanja, kao i njegov otvoreni, gotovo kirurški prikaz tijela, prirodno su izazivali usporedbe s autorovim djedom Sigmundom Freudom. “Reci mi nešto o svome djetinjstvu”, razgovor bi zaopočinjao Lucian Freud i sate provodio u analizi tijela, govora i pokreta, svojih sugovornika modela, baš poput njegova djeda više od pola stoljeća prije.

Kao jedno od troje djece Sigmundova sina Ernsta, Lucian se, kao desetogodišnji dječak, s obitelji iz rodnog Berlina preselio u Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje je vrlo brzo napustio formalno obrazovanje zaključivši da se želi baviti slikarstvom. Svojim modelima rado je govorio o djedu Sigmundu s kojim je proveo osobito intenzivnih godinu dana kada se otac psihoanalize pridružio obitelji u Engleskoj, bježeći od nacističkog režima. Ipak, njegovu romantiziranu vezu s obitelji neki nazivaju licemjernom; dok je veličao sjećanje na slavnog djeda, besramno je zanemarivao vlastite potomke. Njihov je broj službeno trinaest, a urbane legende spominju da ih je mnogo više - čak četrdeset. Taj je broj vjerojatniji, rekao je njegov prijatelj Brian Sewell.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista