MANIFEST NENADA BAKIĆA Hrvati, dosta je krize! Imamo rast BDP-a, uopće nam nije tako loše. Još samo da nemamo taj depresivni mentalitet!

Svjedočimo značajno življem blagdanskom raspoloženju u Zagrebu nego prethodnih godina. Adventske gužve u centru su u potpuno drugoj kategoriji. Značajno je više poslovnih božićnih partyja i mnogi su veći od prošlogodišnjih. Jedan vozač taksija mi je iznio zanimljivu tezu: Možda su ljudi gledajući sve izbjeglice koje su prošle kroz našu zemlju shvatili koliko im je u stvari dobro!

Jedan dio odgovora je sigurno u rastu BDP-a. Ne ulazeći u to kolika je to zasluga Vlade, pogotovo u ovo politički osjetljivo vrijeme, činjenica je da je BDP u trećem kvartalu rastao skoro 3%, a da će godišnji rast biti malo veći od 1,5%. Rast je došao ponajviše od turizma, cijene nafte i malo boljeg poslovanja onih izvoznih biznisa koji su ožilavili u krizi i koriste članstvo u EU za lakše poslovanje. Svi ti utjecaji relativno lako dovode do pretakanja u potrošnju i profitabilnost, pa onda i optimizam. Za Hrvatsku iscrpljenu šestogodišnjom krizom, ovo je zaista osvježavajući pomak.

Uspješno kroz krizu

No, ta kriza je imala, i još uvijek ima, i veći utjecaj na psihu nacije nego na stvarne probleme. Pri tome ne minoriziram stvarne probleme. Zaposleni ljudi, pogotovo oni koji imaju sigurne plaće - ponajviše javni sektor - teško mogu zamisliti kako je biti nezaposlen. Iseljavanje je ogroman problem. Ali želim naglasiti da je pesimizam i negativa svake vrste u Hrvatskoj bila veća od stvarne situacije. U Hrvatskoj je prevladavajuća atmosfera vrlo negativna, iako barem jedan veliki dio Hrvatske živi odlično i kroz cijelu ovu krizu, što nam svjedoči neprestani rast štednje u bankama. Depoziti i štednja građana u bankama su sada oko 190 milijardi kuna, čak 46% više nego na kraju 2007., što možemo označiti kao kraj pretkriznog razdoblja u svijetu.

Kako se građani ujedno i razdužuju, neto štednja - razlika između štednje i kredita - brzo raste i na uvjerljivo je najvećim razinama ikada. Sada je oko 65 milijardi kuna, a krajem 2007. je bila svega 15!

I sve to kroz krizu, gotovo nevjerojatno!

Mislim da je najjači razlog hrvatske negative - ogorčenosti, defetizma, zavisti - mentalno naslijeđe socijalizma. Hrvatska je možda i metalno najsocijalističkija zemlja u EU. Objasnit ću poslije zašto je socijalizam ideologija negativizma, ali evo najprije zašto je ovakvo stanje u Hrvatskoj. Socijalizam je vrlo zavodljiv koncept, i svjedoci smo da je skoro uvijek u povijesti bio iskorijenjen samo kad je došao do svojih krajnjih granica, propao. Gledamo to upravo na primjeru Venezuele, koja je po potencijalima bila možda i najbogatija zemlja svijeta, pa je mogla prilično dugo spektakularno propadati, ali tek sada, kad je propast potpuna, socijalisti gube izbore.

Narodu treba jako dugo da osvijesti posljedice socijalizma. A Jugoslavija je bila vrlo poseban slučaj tranzicije u tržišno gospodarstvo. Bila je ekonomski propala, vidjelo se već puno posljedica. I tada su počeli ratovi. Oni su bili posljedica gospodarske propasti Jugoslavije, iako neki misle da je bilo obratno. Srpska agresija se ne bi nikad dogodila da je Jugoslavija bila bogata i uspješna. Za razliku od ostalih istočnoeuropskih naroda koji su svjedočili potpunom kolapsu svojih socijalističkih država, Hrvati i drugi narodi Jugoslavije nisu vidjeli potpun gospodarski krah, nego je on bio presječen ratom. Običan čovjek se sjećao socijalizma, u kojem je bilo kako-tako, ‘ma riješit ćemo nekako i te probleme, nestašice i ostalo’, doživio brutalne ratove i probudio se u kapitalizmu. Koji je, naravno, morao podnijeti sve ekonomske posljedice prethodnog neuspješnog sustava, teret ratne devastacije, i općenito kao mlad kapitalizam i liberalna demokracija nije mogao biti pretjeran uspješan.

‘Kuga modernog doba’

Na ovom mjestu mnogi će se zapitati nije li možda nepravedna privatizacija bila glavni uzrok odbijanja kapitalizma i žaljenjem za socijalizmom? Ne, ona je samo izgovor. Naime, iako je bilo mnogo slučajeva nepravde, kršenja zakona i brutalnog, iako zakonitog, iskorištavanja loših zakona, privatizacija u svojoj naravi je vrlo koristan proces. Ovdje će opet - a to pokazuje koliko smo indoktrinirani - biti upitnika iznad glava, ali tada se treba samo sjetiti razlika između Zapadne i Istočne Njemačke ili Sjeverne i Južne Koreje. Zanimljivo, čini mi se da zadnjih godina ima više ogorčenosti privatizacijom nego kad se ona ponajviše događala. Vjerojatno je to zato jer je tada svima bilo sve bolje - iako lošije nego danas! - bili smo optimističniji. Privatizacija nas boli - pri čemu često sjena nepravedno pada i na mnoge dobre privatizacije - zato jer nam sada ide lošije. A ide nam lošije jer smo velikim dijelom rasprčkali državu. A kako smo je rasprčkali? Pa nisu je odnijeli ‘tajkuni’ nego svi mi. Primjerice, od 1998. do danas smo uvezli roba za oko 255 milijardi eura, a uvezli za 135. Kumulativni minus u izvozu je dakle, od 1998., cijelih 120 milijardi eura! Samo automobila smo uvezli za oko 20 milijardi eura. Samo 2008. - kad je kriza već debelo drmala svijetom - uvezli smo ‘motornih vozila, prikolica i poluprikolica’ za više od milijardu i pol eura! Jako zanimljivo, iako sada mrgodimo zbog loše situacije, zapravo smo u nju uletjeli ponajviše ogromnom konzumacijom, koju nam je omogućio kapitalizam, a svi su je zdušno prihvatili!

To, i kamate na dug, financirali smo na razne načine: privatizacijom i stranim investicijama, doznakama iz inozemstva, zaduživanjem, i ‘izvozom’ turizma. Turizam je drugi najveći razlog našeg mentalnog socijalizma. Naime, on nam je omogućio da ne propadnemo više puta. Propast bi značila osvještavanje, kao kod drugih europskih naroda koji su živjeli u socijalizmu. A turizam na koji smo se oslanjali bio je rentijerskog tipa, skupljanje vrhnja sa ‘sunca i mora’, bez pretjeranih ulaganja. Što je dodatna poveznica s antikapitalizmom. Jer kapitalizam je sinergija rada i kapitala, rad je produktivniji kad ima više kapitala, pa i vrijedi više. Zašto rad njemačkog, švedskog, američkog, kineskog (!) ili singapurskog radnika vrijedi više od onog u Venezueli ili Burkini Faso? Pa zato jer ima više kapitala. No, sjetimo se: u našoj javnosti se ponekad čuju lenjinističke teze o ‘sukobu rada i kapitala’, pa je tako čak i donedavni predsjednik Sabora izjavio da je ‘neoliberalni kapitalizam kuga modernog doba’. S čime se možemo potpuno složiti, na primjeru Hrvatske: borbom protiv kapitala, kako krupnog tako i sitnog, smanjujemo vrijednost rada i broj radnih mjesta, pa se mladi iseljavaju u ‘neoliberalni’, a rađa se manje djece, što još zovemo i bijela kuga.

Socijalizam je sam po sebi depresivna ideologija preraspodjele. Nema stvaranja nove vrijednosti, ili se ona navodno stvara sama od sebe vrtnjom kotača povijesti. U kojoj mjeri se stvara, vidjeli smo na bogatstvu Venezuele, socijalističke Rumunjske ili Sjeverne Koreje. A radi se samo o tome kako tu vrijednost ‘pravedno’ raspodijeliti. Raspodjela znači uzimanje nekima, davanje drugima, dakle ogromnu količinu negativne energije, kako kod onih kojima se uzima, tako i onih kojima se daje. Zavist je moneta socijalizma.

Ipak, Hrvatska je danas u vrlo posebnoj poziciji. Relativno smo dobrostojeća zemlja i imamo iznimno snažan vjetar u leđa od jedne gospodarske grane, turizma, koji je relativno jednostavan i vrlo profitabilan. On je naša sreća, ali i pokora - omogućio nam je da se ne mijenjamo. Sjetite se samo čestih naslova u novinama kako ‘Hrvati rade najviše u Europi, a to je zbog neoliberalnog’. Istina je pak da su Hrvatska i Slovenija jedine dvije zemlje u EU koje pauzu za ručak ubrajaju u radno vrijeme, pa su time sve statistike iskrivljene. Ja sam, humanistički gledano, za još kraći radni dan. Ali nisam za to da varamo i onda depresivno kukamo.