MANOLIĆEVI MEMOARI 'Zbog Tita sam zakasnio na vlastito vjenčanje, morao sam pronaći novog kuma prije same ceremonije'

Tijekom lipnja 1944. došla je obavijest iz CK KPH da je Titovim dekretom formirana Ozna za Jugoslaviju. S obzirom na to da je riječ o formiranju centralizirane službe na razini cijele avnojske Jugoslavije, zahtijevalo se da Okružni komitet odredi jednog kandidata za načelnika Ozne II. za okrug Bjelovar.

Okružni komitet, koji su tada činili Franjo Đureta, Zdenko Svete, Stjepan Banak, Ivan Živoder i ja, odredio je da to bude njegov sekretar Marjan Jambrešić. On je napomenuo da shvaća zadaću i ulogu novoosnovane službe, ali se ipak nije htio prihvatiti te dužnosti. Rekao je da je bio zatočenik ustaškog logora Jasenovac i da ne bi mogao biti objektivan u obračunu s “narodnim neprijateljem“. Takvo je obrazloženje Okružni komitet poslao u CK KPH. U ime Okružnoga komiteta osobno sam napisao taj odgovor, a u odgovoru nismo predložili novoga kandidata. Nakon izvjesnog vremena CK KPH je aktualizirao to kadrovsko pitanje pa je opet pokrenut proces izbora načelnika u bjelovarskom okrugu. U drugoj raspravi, ujesen 1944., Okružni komitet je predložio mene.

Kako nisam mogao naći uvjerljivo opravdanje poput Jambrešićeva, pristao sam na tu vrlo složenu i nezahvalnu dužnost. Moje je formalno postavljenje uslijedilo 7. listopada 1944., neposredno nakon što sam na jednom sastanku u tom Komitetu podnio referat o značenju i poukama Oktobarske revolucije. U tom je razdoblju već postojala organizacija obavještajne partizanske službe pod imenom ROC i POC, što je danas već zaboravljena kratica za rajonski i pokrajinski obavještajni centar. Osnivanjem Ozne objedinjene su sve do tada osnovane obavještajne službe. U tim sam se službama osjećao više kao politički komesar jer je dio kadrova već imao znatno obavještajno i kontraobavještajno iskustvo na terenu, a ja sam bio novajlija. Razdoblje od moga postavljanja do početka neprijateljske ofenzive početkom prosinca 1944. bilo je relativno mirno i svodilo se na obavještajna izviđanja i prikupljanje informacija o djelovanju neprijatelja.

Sudjelovao sam u tim dramatičnim danima ratne završnice. Njemačko-ustaška ofenziva krenula je u zapadnom dijelu Jugoslavije, od Slovenije, preko Hrvatske, konkretnije Zagorja i Podravine do Slavonije, prema Srijemskoj fronti. Neprijateljska je namjera bila da se likvidiraju sve važnije partizanske jedinice na tom prostoru i osiguraju koridori za povlačenje njemačkih jedinica iz Grčke. Takvi su ambiciozni okupatorski planovi donijeli veliki košmar i još veće krvoproliće. U jednome trenutku ta je ofenziva dio naših vojnih snaga, s kojima je bilo i političko vodstvo, ali i civilno stanovništvo koje se nalazilo u zbjegu, bacila prema Virovitici. Tamo je tada bio mostobran koji su držale jedinice Crvene armije i naše snage.

U Virovitici sam se tako našao s dijelom odjeljenja Ozne za Bjelovar i zagorskim brigadama koje su također bile potisnute sa svojega terena. Sreo sam tu poznata lica - Franju Tuđmana, Dušana Bilandžića i druge. S Tuđmanom sam dugo razgovarao jer zapravo nismo bili u kontaktu od dana kada sam ga upoznao u Dežmanovu prolazu. Ostao sam tu nekoliko dana u štabu 12. vojvođanske divizije, koja je zapravo i držala tu frontu, jer je Crvena armija napredovala sjevernije prema mađarskom jezeru Balaton. Zbog snažnih operacija i prijetnji da se nađemo u okruženju, donesena je odluka da se likvidira mostobran kod Terezina Polja s naše strane i Barcsa s mađarske. Kako se nismo mogli povlačiti prema Bilogori, cijeli zbjeg iz bjelovarskoga i zagorskoga kraja prešao je Dravu i zatim nastavio mađarskom stranom prema Vojvodini. S obzirom na to da sam već bio iskusan partijski čovjek, a i s navršene 24 godine najstariji rukovodilac, povjerena mi je organizacija i zaštita zbjega s oko 3000 ljudi. Moram napomenuti da to nije imalo nikakve veze s mojim položajem načelnika Ozne II za okrug Bjelovar. Na izvršenje tog zadatka sa mnom će poći samo dio mog odjeljenja, kapetan Tudić i jedan mladi poručnik s nekolko vojnika pratnje. S cijelim zbjegom ostao sam na somborskom području sve do proboja Srijemske fronte. Kako se fronta pomicala na zapad, tako sam i ja sa zbjegom bio bliži povratku u Bjelovar. U vrijeme moje odsutnosti Oznom II za okrug Bjelovar rukovodio je Pavle Veldin, bivši logoraš Lepoglave, osuđivan od strane Prijekog ustaškog suda iako je početkom rata bio ustaški povjerenik u židovskoj bjelovarskoj trgovini.

Danas se to moje izbivanje iz Hrvatske u završnim ratnim operacijama često stavlja u kontekst raznih glasina. Jedna je od njih da sam zapravo bio u Obavještajnoj školi NKVD-a u Moskvi. Od 1991. preko spinova, a javno 2005., Drago Sudar, emigrant, američki robijaš, zaposlenik SZUP-a kojega sam ja zaposlio, među ostalim će napisati: “...nije na odmet nešto reći o fotografiji u jednoj knjizi. Na njoj je skupina oficira Ozne koja je bila na školovanju u Moskvi 1946. Među oficirima Ozne su Josip Manolić i jedan od šefova NKVD-a Sergej Krajger...” Naravno, emigrant Sudar nije naveo naslov knjige gdje se ta objeda može provjeriti. Istina je da sam prelaskom Drave kod Virovitice vodio zbjeg bilogorsko-zagorskog življa kroz Mađarsku, Vojvodinu, njih oko 3000, sklanjajući ih od ratnih operacija, i bio odsutan iz Hrvatske šest mjeseci. I danas ima živih svjedoka tome, a vjerujem da postoje i tragovi u vojnom arhivu u Beogradu koji mogu potvrditi da sam bio “partijski komesar“ zbjega, a 1946. polaznik Vojno-političke akademije u Beogradu, nikako ne polaznik obavještajnog kursa NKVD-a u Moskvi. Školovanje u Beogradu započet će tijekom rujna 1946., a 2007. pojavit će se u jednim srpskim novinama kako sam te 1946. nazočio likvidaciji Draže Mihailovića u Beogradu.

Moram reći da nisam imao nikakve veze sa strijeljanjem Draže Mihailovića. Netko se trudio da ime osobe nazočne tom događaju, Josif Malović, preradi u Josip Manolić.

Razoreni Bjelovar, grad u kome sam odrastao i za koji su me vezivale brojne uspomene, zatekli smo kao grad pustoši i tuge. Ustaške jedinice Crne legije na čelu s Rafaelom Bobanom prilikom povlačenja pobile su u gradu i okolici velik broj civila, čak i neke svoje suradnike koji nisu htjeli krenuti s njima u zbjeg. Na povlačenje prema slovensko-austrijskoj granici natjerali su i đake bjelovarske gimnazije. Došavši u grad 5. svibnja 1945., nailazio sam na brojne situacije koje su iz dana u dan eskalirale raznim incidentima. Bjelovar je bio određen kao jedan od gradova u kojemu će biti sabirni centar za ratne zarobljenike. Još na putu prema Bjelovaru, 3. svibnja 1945., primio sam depešu Generalštaba Jugoslavenske armije da se takav sabirni centar formira u obližnjoj Velikoj Pisanici. Brojne depeše koje sam primao približavajući se sa zbjegom Bjelovaru, odnosile su se na moje buduće obveze u Ozni. Bili su tu nalozi da se putem saslušanja rekonstruira cjelokupna organizacija NDH na bjelovarskom području, identificira naredbodavce i odgovorne za zločine, ali i njihove izvršitelje, te otkrije agentura UNS-a, Gestapa i Abwehra.

Već od prvih dana podizane su kaznene prijave, ali se već i tada pribjegavalo stvaranju nove agenturne mreže koja će sutra biti upotrijebljena u borbi protiv fašističke emigracije koja je izbjegla na Zapad. Posebna je pozornost usredotočena na njemačku manjinu u Bjelovaru jer je ona 1941. pripomogla njemačkim snagama u zauzimanju grada. Znao sam da ima pojedinaca iz ustaških domobranskih i bjelogardejskih jedinica koji su se sakrili u okolnim šumama, vinogradima i brdima te da će moje odjeljenje Ozne imati veliku odgovornost.

Već na početku uvidio sam da među kadrovima koji su stigli u Bjelovar postoji jaka revanšistička struja, posebno kod srpskih kadrova u Ozni i vojsci. Razlozi tome bili su događaji iz 1941. kad su ustaše u selu Gudovcu iz čista mira ubili dvije stotine uglednih Srba iz Bjelovara i okolnih sela. Ti događaji imali su snažnog odraza i na političke prilike u tom kraju. Mačekovci su govorili da treba podržati ustašku vlast pa se stoga i zločin dogodio u suradnji s Mačekovom građanskom i seljačkom zaštitom i žandarmerijom. Razumljivo je da je to odmah izazvalo i raslojavanje u HSS-u. Sukobi su kulminirali te iste 1941. kad je poglavnik Ante Pavelić donio dekret o ukidanju i raspuštanju Hrvatske građanske i seljačke zaštite. Iako je Gudovac bio oslobođen 1944., revanšizam još nije bio okončan našim ulaskom u grad. Kako vrijeme presporo liječi rane takvih velikih tragedija, on se, nažalost, nastavio i nakon konačne pobjede. Bilo je dosta sukoba i s tim revanšističkim krugovima jer je direktiva Partije bila što prije uspostaviti pravnu državu i isključiti svaku samovolju. Na taj sam način bio uvučen u vrlo zapetljanu lokalnu situaciju. Bili smo, naime, ratni pobjednici pa se mogla i očekivati pojava revanšizma, pogotovo u okolnostima Bleiburga i križnih putova koji su prolazili kroz Bjelovar, tim više što je cijela Treća crnogorska divizija bila stacionirana u Bjelovaru. To su bili prekaljeni borci i, ako pokušam biti što realniji, ne mogu reći da su bili nositelji te revanšističke politike. Naprotiv, suočavali smo se s revanšizmom domaćih ljudi, Srba s tog područja, a to je bilo gotovo nemoguće kontrolirati.

Moj povratak u Bjelovar nije bio motiviran samo službenom obvezom. Još tijekom rata održavao sam vezu sa svojom budućom suprugom Marijom Eker. Oženio sam se 13. svibnja 1945. u matičnom uredu u Bjelovaru. Tog dana zbog dolaska Tita u Zagreb bio sam na osiguranju dionice puta od Kutine do Ivanić Grada pa sam zbog tih obveza zakasnio na vlastitu svadbu. Kum na svadbi trebao je biti moj ratni drug dr. Pavle Gregorić, ali se on nije pojavio zbog protokolarnih obveza oko Titova dolaska. Bio sam prisiljen pronaći novoga kuma neposredno prije početka ceremonije vjenčanja. Tu obvezu preuzeo je također moj ratni drug, Zdenko Svete, a drugi je kum bio Žan Lupret, čovjek koji me je primio u KPJ i znatno utjecao na moje političko formiranje. Zanimljivo je spomenuti da Lupret, iako predratni komunist, nije završio u partizanima, već u domobranstvu. Njega je, naime, NDH odmah mobilizirao. Iako je bio suđen kao komunist i izdržavao kaznu u zatvorima stare Jugoslavije za politički neposluh prema kraljevskom režimu, završio je kao domobranski vojni sudac. Poslije rata pomagao sam mu da se zbog takva slijeda događanja ne nađe na udaru snaga kojima je bilo neprihvatljivo da predratni komunist ne bude i partizan, a takvih je u Bjelovaru bilo napretek.

U ljeto 1945. jedinice KNOJ-a i Ozne krenule su u čišćenje terena. Dobio sam i zamjenika, bio je to Geno Šušnjar, a pomoćnik Joco Vasiljević. Obojica su bili Srbi iz okolice Garešnice i teški revanšisti, koji su u svakom Hrvatu koji nije bio u partizanima gledali ustašu. Bilo je, stoga, brojnih osobnih osvećivanja Srba nad Hrvatima, čak i u strukturi vlasti. Šovinistički su se postupci ogledali u zagorčavanju života Hrvatima, u rasponu od otimačine stanova, stoke i poljoprivrednih alata pa do ubojstava s jasnim nacionalnim predznacima.

Na Bilogori je tako tekla i velika policijska akcija potrage za dokazanim zločincima koji su se mahom skrivali kod svojih jataka u okolnim selima, povremeno bježeći u šume. Sukobi i čarke bili su svakodnevna pojava. Na mojoj je strani bila generalna politika Partije: spriječiti samovolju i osobna razračunavanja, a krivce izvoditi pred sudove. Za takvu sam politiku imao podršku Okružnoga komiteta Partije, koji je “disao” hrvatski i dosljedno antifašistički. Srpski šovinisti radili su na razbijanju te hrvatske jezgre u OK KPH.

Ubrzo su uspjeli smijeniti i sudski goniti Marijana Jambrešića, sekretara Komiteta, zbog njegova boravka u Jasenovcu i navodne suradnje s ustašama. Postavljen je novi sekretar Franjo Đureta, ali i njega su uspjeli srušiti jer je navodno 1941. bio u domobranskim jedinicama i tamo odlikovan za hrabrost u borbi protiv četnika, što je pronađeno u arhivima. Ostao sam ja, kojemu su također počeli kopati po obitelji. Pronašli su da je moj brat Slavko poginuo 1942. na Kordunu kao pripadnik ustaške pripremne bojne za osiguranje željezničke pruge. Proširili su, stoga, i glas da branim hrvatske familije koje je Pavelić naselio u okolici Bjelovara. Nositelji tih “kumplanja” bili su moj zamjenik i pomoćnik. Njima su se usprotivili lojalni Srbi iz Ozne, Ilija Bosanac i Luka Batinić. Najozbiljniji sukob nastao je kad je Joco Vasiljević uz pomoć Crnogorskoga bataljuna pobio desetak “križara”. Tražio sam da se provede istraga o tim događajima i s izvještajem sam u Zagreb uputio Genu Šušnjaru, očekujući da Ozna Hrvatske provede istragu o likvidaciji. No, od toga nije bilo ništa. Geno se više nije vratio u Bjelovar jer je dobio hitan premještaj u Beograd, postavši Kidričev pomoćnik u Ministarstvu gospodarstva, a stigma tog događaja prijeći će na mene i biti svojevrsna potjernica za mnom. Bilo je, dakako, i drugih ubojstava koja su povećala nezadovoljstvo među narodom. Ubijen je, primjerice, i tajnik NOO-a kotara Bjelovar. Razglasilo se da su to učinili “križari” i da Ozna nije efikasna. Luka Batinić, u mojem uredu zadužen za četnike, uspio je preko svojih veza saznati da su ga ubili “naši”. Time je istraga krenula prema ljudima u partizanskim uniformama.

U proljeće 1946. križarske aktivnosti su se nastavile, a mi nismo imali zadovoljavajuće rezultate, što je za našu “narodnu vlast” bio svojevrstan poraz. Stoga je Ozna Hrvatske na teren poslala inspekciju. Sjećam se Tome Baltića, Hrvata koji je poginuo u tim borbama s ostacima neprijatelja tijekom inspekcijskog nadzora. Najveći broj pripadnika poraženih jedinica koje smo uhvatili izveden je pred Vojni sud. Bilo je različitih pritisaka, većinom rođačkih veza, da se pomogne i spasi nekoga. Tako jedan dan dođe k meni i moja strina da pomognem spasiti Peru Šokca. Riječ je bila o njezinu bratu koji je bio ustaša, a pri kraju rata prešao je u Belu gardu. Napisao sam mu pismo i zamolio je da mu ga preda jer je znala gdje se on krije. Drugo jutro dobio sam izvještaj da je ophodnja KNOJ-a naišla na Peru Šokca i likvidirala ga na terenu jer se, kako su naveli u izvještaju, “nije htio predati”. Ne znam je li bilo baš tako, ali usprkos želji da ga spasim na zakonit način, u tome nisam uspio.

Inspekcija Ozne Hrvatske, koju je predvodio Mate Rajković, načinila je opširnu analizu slučajeva s našeg područja s ciljem da se razjasni nedovoljno efikasna borba s ostacima narodnog neprijatelja na terenu. Izvješće se i danas nalazi u Hrvatskomu državnom arhivu. U zaključcima je izvještaja, među ostalim, stajalo sljedeće: “1. Nema koordinacije između vojnih postrojbi i terenske Ozne; 2. Postoje razlike u postupanju prema obiteljima i pomagačima kod drugova Josipa Manolića i Joce Vasiljevića te drugova iz Ozne Crnogoske divizije. Načelnik Manolić se previše zaštitnički odnosi prema jatacima, što otežava akcije vojnih jedinica u hvatanju pojedinaca, pa i čitavih grupa križara”.

Držao sam da naše jedinice ne smiju uništavati imovinu jataka i osoba koje smo tražili, a u kojoj su se sakrivali pojedinci, te mi je takav pristup u rješavanju svakodnevnih problema stavljen kao prigovor. Težačka imanja, s kakvog sam i ja potekao, grade se generacijama i nisam mogao prihvatiti da u metodi obračuna s ostacima poraženih snaga palimo jatacima kuće, staje i hambare.

Poslije takvih ocjena jasno je da više nisam mogao opstati na čelu bjelovarske Ozne. Iako mislim da se nisam disciplinski ogriješio o pravila službe, ipak sam premješten u Zagreb, u centralu Ozne, i stavljen na raspolaganje. Nakon moga odlaska stanje na području Bjelovara dramatično se radikaliziralo. Srpski kadrovi su moju smjenu tumačili kao svojevrsnu pobjedu i potvrdu ispravnosti njihova revanšizma nad hrvatskim stanovništvom. Poslije mog odlaska Ozna Bjelovara je započela sa “specijalnim ponudama križarima”. Drugim riječima, za izdaju i likvidaciju svojega suborca nudila je slobodu bez sudskog procesa. Neki će pojedinci iskoristiti tu mogućnost, izdati prijatelje, a mene 90-ih javno prozivati.

Obračun s križarima na tom je području trajao sve do konca 1947. sa žrtvama na obje strane. Bjelovarska epizoda nije se okončala mojim odlaskom. Moja tamošnja tajnica B. N. uhićena je nakon moga odlaska pod optužbom da je surađivala s ustaškom obavještajnom službom još kao srednjoškolka te onda kao zavrbovana skojevka upućena u partizanske jedinice, a da je zapravo bila ustaški agent. Takva optužba u ono doba nije bila bezazlena. Istraga je u prvi mah krenula prema meni. Saslušavan sam, pisao izjave o tom slučaju. Srećom, mogao sam dokazati da nisam bio osoba koja je tu tajnicu dovela u bjelovarsku Oznu. Naime, zaposlena je na prijedlog oblasne Ozne za Bjelovar, konkretno Ante Milkovića, pripadnika Ozne i budućeg direktora Ine. Tajnica je naposljetku odvedena u Rijeku gdje je osuđena na dugogodišnju robiju.

Pojavu “Križnog puta”, zapravo postupanje s tim ljudima koji su najčešće bili simpatizeri NDH, osuđivao sam onda i sada, jer se nije radilo samo o ratnim zarobljenicima. Terenske Ozne nisu imale ništa s kolonama “Križnog puta” koje su prošle kroz Bjelovar na putu za Veliku Pisanicu. Uloga terenskih Ozni nije bila nikakva fizička odmazda, u obavještajnoj i kontraobavještajnoj službi to nije primarna funkcija ni onda ni danas, već ispitivanje osumnjičenih za zločine i njihovo predavanje sudovima na postupanje. Dok sam bio na čelu te službe u Bjelovaru, niti sam nekog ubio, niti sam davao naredbe da se nekog ubije. Nisam odobravao neke postupke prema onima koji su proglašeni “neprijateljima”, kao ni sve presude koje su donosili sudovi onog vremena, ali sam ih poštivao. Došavši u Zagreb, u sjedište Ozne na Savskoj cesti, zatekao sam brojne ratne drugove koje sam poznavao iz svoje funkcije organizacijskog sekretara SKOJ-a. Bili su tu Branko Ognjenović, šef moje referade, referent Budimir Lončar, Gabro Vidović i drugi.

Taj mi je premještaj u biti odgovarao jer sam se napokon maknuo s posla prepunog stresova i frustracija, posla u kojemu morate slijediti logiku sustava i izvršavati depeše, iako se često s odlukama ne slažete. Pomogla mi je partijska odluka, koju je Krajačić ubrzao, da se školujem, što sam čvrsto želio. Odluku je još prije donijelo partijsko tijelo na čijem je čelu bio Stjepan Debeljak-Bil i bila je proslijeđena u centralu KPH. Odabran sam da idem na školovanje u Vojno-političku školu u Beograd u jesen te iste 1946. Moj je rad u Ozni u Bjelovaru trajao godinu dana, a u Zagrebu svega nekoliko mjeseci, ali će me tih nekoliko mjeseci trajno obilježiti kao “udbaša”. Mnogi su moji drugovi dugi niz godina profesionalno radili u Udbi, ali ih javnost nije “nagradila”tim nazivom. Nasuprot onome što sam proživio u Ozni, školovanje u Beogradu bilo je svojevrsna nagrada. Partija je svoje kadrove izrasle iz rata htjela ubrzano školovati, posebno mlađe pojedince, tako sam se i ja našao na popisu, usprkos tome što mi je ta ista Partija dala “po prstima” zbog bjelovarskih zbivanja. Bila mi je izrečena i partijska kazna jer je u jednom napadu njemačkih snaga dio arhive odjeljenja Ozne pao u ruke neprijatelju, na što nisam mogao utjecati u kaosu koji je nastao, a ipak sam partijski kažnjen. Škola je bila organizirana po uzoru na jednogodišnje vojno-partijske škole u SSSR-u, ali nismo je zvali “partijskom”, već je bila dio obrazovnog ustrojstva JNA. Dakle, po programu, opet po sovjetskomu modelu, bila je ustrojena kao vojna akademija, a njezini đaci većinom kapetani i majori. Bili smo podijeljeni u dvije grupe. Jedni su se spremali za novinarstvo i diplomaciju, a drugi za opće funkcije u raznim državnim institucijama i službama. U školi me zateklo unapređenje u čin majora jer sam bio “zaprijetio” Stevi Krajačiću da ću izaći iz Ozne ako se ne otkloni nepravda koja mi je nanesena prilikom unapređivanja u više vojne činove 1945., kad sam još bio na dužnosti načelnika bjelovarske Ozne. Naime, moj zamjenik Geno Šušnjar imao je u toj službi čin potpukovnika pa sam, stoga, očekivao da ću napokon i ja napredovati.

Koncem 1947. vratio sam se u Zagreb, sada već u Udbu Hrvatske, na dužnost zamjenika šefa Odjela za kadrove. Šef mi je bio potpukovnik JNA Jovica Šijan, čiji će sin Dmitar kasnih 80-ih biti jedan od operativaca u Službi državne sigurnosti u Zagrebu, a 90-ih detektiran kao član grupe Labrador. Uz tu funkciju bio sam u Partiji uskoro biran kao organizacijski sekretar KPJ Udbe za Hrvatsku. Prvi kolovoza 1948. bio sam raspoređen u MUP Hrvatske na mjesto načelnika za provedbu kaznenih sankcija. Na toj sam dužnosti naslijedio generala Dragu Stojakovića koji je mene pak zamijenio 1946. u bjelovarskoj Ozni. Spomenutu sam dužnost preuzeo jer je prevladalo mišljenje da sam u prijašnjem radu kao omladinski funkcionar odgojno djelovao i da ću tim životnim i političkim iskustvom moći organizirati sustav za osobe koje se upućuju na preodgoj i izdržavanje kazni.