Milan Nikolić: Oca su mu strijeljali partizani, a on je najprije postao agent KOS-a pa književna zvijezda

Visoki došljak postavio je poslednje pitanje: “A ko je zapravo taj čovek s lulom?”.

Miki je u nedoumici slegnuo ramenima, a zatim je preveo pitanje na francuski. Čovek s lulom se tada predstavio: “Megre, Žil Megre, komesar francuske policije iz Pariza. Nalazim se ovde sa svojom suprugom na odmoru”.

Ovo nije ulomak iz nekog romana Georgesa Simenona u srpskom prijevodu, s legendarnim Maigretom kao protagonistom, nego autentično domaće štivo. Njegov je autor Milan Nikolić, to je pasus iz treće mu po redu objavljene knjige “Obračun na obali” iz 1958. godine, u kojoj piščev junak novinar Miki (figurirao je kao protagonist i u Nikolićevu prvijencu “Prsten s ružom”) surađuje na razrješavanju slučaja ubojstva na dubrovačkoj rivijeri sa samozatajnim Maigretom.

Neutabana staza

Dosjetka da se u vlastito dramsko tkivo preuzme jedan od najpoznatijih likova iz svjetske kriminalističke književnosti poprilično je radikalna za to razdoblje, pogotovo kad joj pribjegava netko tko u nas krči potpuno neutabanu stazu, a Milan Nikolić bio je upravo u takvoj situaciji. Godine 1956., dotadašnji novinar amater, službenik i još koješta (o čemu kasnije), s prebivalištem u Virovitici, produžio je na savjet svog prvog neslužbenog recenzenta jednu kriminalističku pripovijetku u pravi roman i tako je nastao “Prsten s ružom”, koji je 1957. objavila sarajevska “Džepna knjiga”, tih godina uz beogradsku “Zelenu biblioteku” najvažnija edicija za tu vrstu literature.

Tko je Malin?

Nikolić je rukopis poslao pod pseudonimom “Malin”, no Mesud Branković, urednik “Džepne knjige” odmah je shvatio kakvu bi dragocjenost predstavljao pravi domaći autor krimića (tu zgodu prepričava novinar Abid Budimlić u VUS-u 1960.), pa je debitanta potpisao njegovim pravim imenom. Nevjerojatno produktivan (spomenute 1960. izdano mu je čak šest romana), Nikolić se u razmjerno kratkom roku prometnuo u pravu književnu zvijezdu u čitavoj Jugoslaviji. Objavljivali su ga posvuda (jedino u Zagrebu nikad nije našao izdavača), pisao je scenarije za film i televiziju, gostovao na književnim večerima, o njemu su članke objavljivale najtiražnije novine, a Budimlić je već tada prenio procjenu da su mu dotadašnja izdanja imala nakladu od pola milijuna primjeraka, što nije nemoguće, znajući kolika je potražnja bila za krimićima koji su se prodavali po vrlo niskoj cijeni.

Nikolić je držao do sebe i navodio je da su mu uzori Simenon, Agatha Christie i Mickey Spillane: s potonjim je dijelio sklonost prema naraciji u prvom licu, a s prvima dvoma je čak pokušao i kontaktirati. Autorica Poirota i gđice Marple poslala mu je ljubazno pismo ohrabrenja da ustraje u svojoj karijeri pisca detektivskih romana, no Simenonova supruga (koja je vodila prepisku svog muža) upozorila ga je da tvorcu Maigreta krimići predstavljaju tek manji dio vrlo bogatog opusa (također je znao, kao i Nikolić, objaviti šest naslova godišnje) i da je daljnja komunikacija suvišna. Je li Nikolić, kao što je posvuda izjavljivao, uistinu od nje dobio prava da koristi lik Maigreta u “Obračunu na obali”, ostaje dvojbeno: jugoslavensko tržište tada je malo koga zanimalo, a problemi bi mogli nastupiti tek pri eventualnim prijevodima na strane jezike, što našem piscu nikad nije uspjelo.

Pisano ekavicom

Danas je Nikolić najbolje čuvana tajna novije hrvatske književnosti. O njemu se, istina, vode polemike na internetskim forumima, no to su malobrojni poklonici krimića koji njegova stara izdanja kupuju na “buvljacima”, a gotovo nitko u medijima dosad nije posvetio pažnju činjenici da je zagrebačka izdavačka kuća Vedis, specijalizirana za ponovna izdanja strip albuma, objavila već treću Nikolićevu knjigu, “Kristalna pepeljara”, ali u “ijekaviziranoj” verziji: originali su pisani na “ekavici”, što je navodno bio zahtjev sarajevskih i beogradskih izdavača, međutim, o tome postoje dvojbe, jer je Nikolić - koji je srednju školu pohađao u Beogradu i poratno razdoblje proveo u jugoslavenskim obavještajnim službama - svoju osobnu korespondenciju također vodio na “ekavici”.

Osveta za stari zločin

Dosad je najdragocjeniji uvod u njegov bogati opus (32 romana, 4 filmska scenarija i 4 televizijska) dao dr. Vinko Brešić u “Virovitičkom zborniku” iz 1986., a on čuva i mnoštvo Nikolićevih neobjavljenih rukopisa.

Nikolić je, međutim, zavrijedio pravu biografiju: koliko je to bio zanimljiv pisac možete se uvjeriti pročitate li “Četiri pokojna šerifa”, koja je 1967. objavila Džepna knjiga, a 2008. Vedis, fascinantan krimić u kojem piščev česti protagonist, inspektor Malin (nesuđeni pseudonim za prvijenac “Prsten s ružom” naposljetku je ipak nečemu poslužio) istražuje ubojstvo u zagrebačkom Tuškancu, nedaleko nekadašnjeg kina Sloboda. Ponajprije, intrigantan je rasplet u kojem se pokaže da se leševi nižu u romanu zbog osvete za stari zločin, ubojstvo poštenog folksdojčera lažno pripisano novim partizanskim vlastima, a drugo, iznimno je intrigantna atmosfera romana u kojem promiču frustrirani likovi promašenih karijera i života. Pisac odlično vodi zaplet, koji podsjeća na onaj iz romana Eda McBainea, tj. Evana Huntera, “Deset ili manje”, međutim, ovo je potpuno originalna prerada. Za izvedbu slagalice u čije rješenje čitatelj treba proniknuti uvijek je imao dara, i pokazivao popriličnu inventivnost u njezinu postavljanju, no kasniji mu radovi otkrivaju sve sigurniji, čvršći stil i slojevitije profilirane karaktere. Već je to dostatan povod za ozbiljnu biografiju, no njegov životopis bio bi odličan predložak i za igrani film.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista