Milivoj Solar: Problem Hrvata? Višak buntovništva i manjak osjećaja za kontinuitet

Akademik Milivoj Solar najznačajniji je hrvatski teoretičar književnosti. Sada je profesor emeritus na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. I dalje radi. Sad samo na doktoratima svojih studenata. Odgojio je generacije vrsnih stručnjaka i napisao mnoštvo vrlo korisnih i jasnih knjiga, mahom udžbenika, o teoriji i filozofiji književnosti. Neprocjenjivo je obogatio znanost o književnosti. Povijest književnosti, Leksikon, Rječnik… sve su to neophodna štiva u vrhunskom školovanju studenata Komparativne književnosti u Hrvatskoj.

Kao profesor na fakultetu bili ste strah i trepet?

- Ma kakvi. Dobro sam se slagao sa studentima. Nisam baš sve pustio da prođu… na ispitima. Morali su znati. Imao sam dobre studente. Rado su me slušali. Sad sam profesor emeritus pa vam mogu svašta ispričati: Kad smo imali seminar studenti su često ostajali duže nego što je trebalo. Na seminarima smo i pušili. Ja pušim i danas…

Vidim…

- Studenti su znali da ću im ja predavati dok ne popušim sve cigarete u kutiji. I tako, ja šećem među njima, predajem, govorim, razgovaram. Popušio sam sve cigarete... kraj seminara je. No, vratim se mom stolu i vidim na njemu novu kutiju cigareta… Dugo smo, potom, ostali… sve dok je bilo cigareta…

To je veliki kompliment… ‘Podmetnuli’ su vam cigarete…

- Ma, bio sam ja i strog. Ali volili su me, i ja njih.

Vaši bivši studenti, koji su diplomirali, danas su pisci, teoretičari…? Predavali ste komparativnu književnost…

- Dva moja studenta su akademici, dvije moje studentice su sada ministrice… Da ne govorim koliko ih je redovnih profesora, ne samo kod nas nego i u svijetu. Ima i pisaca, ali manje…

Zašto manje?

- Ja sam predavao teoriju književnosti. Nisam ih učio kako pisati. Kreativno pisanje je druga priča… To je samo po sebi paradoks: ako je kreativno, kako ćete nekoga tome podučavati?

Kako nastaju veliki književnici? Talentom ili učenjem zanata?

- Mislim da to nitko ne zna. Kantova ‘teorija genija’ veli da genij stvara isto kao i priroda. Genij ne zna što stvara i koje je to vrijednosti. Stvaralački rad se ne može opisati niti objasniti. Dakle, to je nešto što je, vjerojatno - dar. Svi bi htjeli napisati ‘hit’, ‘bestseller’, ali - ne znaju. Čak se i izdavači znaju prevariti. Gospođu koja je napisala famoznog ‘Harryja Pottera’ su najprije odbili. Nisu htjeli uopće objaviti njeno djelo. Kasnije je prodala milijune knjiga… Ne zna se kako netko to uspije učiniti, niti zašto uspije. Ne zna niti autor. Genij nije svjestan kako radi. Mislim da je Kant u pravu. On je shvatio da tek rijetki ljudi mogu dobro pisati. Danas svi misle da mogu dobro pisati. Svi misle da su geniji, što je, naravno, loše.

Ima li u književnosti ‘naivnih’ književnika, kao što ima u likovnoj umjetnosti ‘naivaca’?

- Dobro pitanje. Ima ih, mislim. Toga osobito ima u poeziji. To je neko nadahnuće. Velik dio pjesnika napisao je najbolje stihove u ranoj mladosti. U vrijeme kad još nisu bili bogznakako obrazovani. To postoji i u glazbi: Mozart je dobar primjer. Mozart je izvrsno komponirao prije školovanja. Što se tiče pisanja romana tu ipak treba određeno obrazovanje i iskustvo. Najbolji romani su napisani u poznijim godinama autora. Tek je poneki izuzetak, načelno je, u književnosti, baš tako. Ali, da odgovorim na vaše pitanje: da, ima ‘naivnih književnika’.

Jeste li vi osobno napisali koje književno djelo? Roman, priču?

- Haahaa… Jesam u srednjoj školi. Počeo sam pisati stihove, pa i nekoliko novela sam napisao…

Gdje su?

- Nema ih više. Shvatio sam da to nije ‘moje’. Moje zanimanje je filozofija i teorija književnosti. To sam vrlo rano spoznao. Vrlo rano sam se okanio pisanja. Niti sada, pod stare dane, ne bih se usudio pisati roman.

Zašto ne? Znate pravila igre, imate savršeno teoretsko znanje, pročitali ste tisuće knjiga…

- Ne znam recept. A sve ovo što ste nabrojali nije dovoljno za dobar roman. Za to je potrebno ono o čemu je govorio Kant. Talent, kojega niste svjesni. Predlagali su mi da pišem romane. Za autobiografiju morate biti barem ‘neznamkakvaosoba’…

Pa vi jeste posebna osoba. Naš ste najbolji i najjači teoretičar književnosti. Napisali ste više od dvadeset teoretskih knjiga, vaša ‘Teorija književnosti’ doživjela je 20 izdanja, pa ‘Leksikon književnosti’, ‘Povijest svjetske književnosti’, ‘Rječnik književnog nazivlja’…

- Sve je to dio mog profesorskog posla. Studenti moraju imati iz čega učiti. Ja sam profesor i želim i ostati profesor.

Koprivnica. Do kada ste živjeli u Koprivnici?

- Do završetka srednje škole, gimnazije.

Tamo ste, dakle, pisali poeziju?

- Da. Pjesmice. Rugalice…

A, ljubavne pjesme?

- Nisam ih nikada pisao…

Čitao?

- Naravno.

Što su radili tata i mama?

- Otac je bio trgovac. Samostalni trgovac željezom. Za vrijeme rata mu je posao propao. Tvornice su prestale raditi ono što je on prodavao: plugove i takve stvari… Nakon rata, prije nacionalizacije je prodao prazan dućan državi pod uvjetom da on bude poslovođa. Tako je i bilo. Mama je bila kućanica. A i šivala je vrlo dobro pa je time ponešto zarađivala.

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista