Na prvoj sjednici Sabora zatražit ćemo reviziju pretvorbe i pokrenuti istrage o privatizacijama. Državni proračun smanjit ćemo za 17 posto, PDV ćemo spustiti na 17 posto, povećati broj artikala s nultom stopom, revidirati davanja koja guše ekonomiju, smanjiti porez na dobit, porez na dohodak treba imati diferencirane stope od 5 do 60 posto te ukupno smanjiti troškove države. Naš pravac bit će jasan: više radnih mjesta, manje nezaposlenih. Zadaća je nove vlasti ponuditi ono što stara vlast ne zna i ne može: izlaz iz socijalne i gospodarske krize, deprimiranosti i beznađa socijalno ugroženog stanovništva.”
Ne želimo mučiti čitatelje pitanjem koji je od oporbenih čelnika i kada izgovorio ove riječi. Malo je, naime, vjerojatno da bi uspjeli pogoditi o kome se radi. Stoga ćemo odmah otkriti autora tih obećanja: riječ je o predsjedniku SDP-a Ivici Račanu koji je 13. prosinca 1999. u svom kabinetu u sjedištu SDP-a na Iblerovu trgu, na dan kada je pokopan predsjednik Franjo Tuđman, prvi put opširnije objašnjavao poteze svoje vlade nakon što oporbena koalicija, a to je tada već bilo posve izvjesno, preuzme vlast.
Kad se Račan zamislio
Na pitanje jesu li spremni uzeti sudbinu države u svoje ruke, jesu li najavljeni radikalni zahvati realni i mogući te kako će se puniti državni proračun ako se smanji PDV, Račan se zamislio, pogladio po bradi te polako, pozorno birajući riječi, odgovorio: “Nažalost, o tim potezima još nismo ozbiljno raspravljali ni unutar stranke ni s partnerima. Teško je o tomu razgovarati kada još ne znamo ni kako ćemo podijeliti ministarske fotelje. Problem je što imamo puno koalicijskih stranaka s različitim interesima i idejama pa nam tek predstoji usklađivanje stajališta. Najvažnije je da smijenimo vlast koja gura državu u propast, a nakon toga ćemo se u hodu upoznavati sa situacijom i onda donositi odluke.”
Citirali smo ove riječi pokojnog predsjednika SDP-a kako bismo podsjetili na situaciju u državi potkraj prošlog desetljeća. Naime, puno oporbenih političara i političkih analitičara u posljednje doba upozorava kako današnja situacija neodoljivo podsjeća na predizborno ozračje krajem 1999. godine.
Djelomično su u pravu, ali postoje i goleme razlike.
Kao i tada, i danas se zahtijevaju radikalne političke promjene. Poduzetnici, menadžeri i ekonomski stručnjaci vape za novom gospodarskom politikom, većina građana pak očekuje zaokret od dosadašnje financijske i ekonomske politike, ali pri tomu se, sasvim neutemeljeno, nadaju povećanju, a ne smanjenju standarda. Nezadovoljstvo građana, kao i tada, može se osjetiti na svakom koraku. Uostalom 813 tisuća potpisa koje su prikupili sindikati najbolje pokazuje što većina građana misli: očekuju zadržavanje postojećeg stanja i protive se pomjenama. Jedinstvena je ocjena da je situacija u državi grozna, problem je međutim u tome što nema konsenzusa oko načina na koji izaći iz krize. Svi, naime, očekuju da će mjere koje se moraju poduzeti pogoditi isključivo one druge, nikome nije ni na kraj pameti odreći se dijela svojih primanja ili prava. Dapače.
HDZ je, kao i krajem 1999., na sličan način osamljen, koalicijski partneri jedan po jedan okreću mu leđa, a oporbena koalicija, kojoj građani, sindikati i većina medija, kao i prije 11 godina, utiru put izbornoj pobjedi, priprema se za preuzimanje vlasti.
Da stvar bude zanimljivija, oporbena koalicija danas vrlo je slična onoj iz 1999. Ispao je jedino HSS, a umjesto seljaka priključila im se Hrvatska stranka umirovljenika. Očekuje se da se još samo HSLS vrati pod stare političke skute, pa da sve bude kao nekada.
Najave za pozdrav
I dok nema spora oko toga da se sadašnja vlast vrlo nemušto nosi s izazovima duboke ekonomske krize, u zraku visi pitanje svih pitanja: koju ekonomsku alternativu nudi oporba? Političke promjene nisu upitne: svjetonazorske razlike glavnih oporbenih stranaka te HDZ-a i HSS-a više su nego jasne i prepoznatljive. I tu nema previše nepoznanica.
Problem je međutim u tomu što nitko ne zna koje konkretne ekonomske i financijske mjere namjerava poduzeti oporba ako dođe na vlast. Do sada, naime, nitko iz oporbenih redova još nije jasno i precizno artikulirao koji su to potezi s kojima nova vlast namjerava uhvatiti se u koštac s ekonomskim i financijskim problemima. Nema ni odgovora na pitanje po čemu će se nova gospodarska politika razlikovati od dosadašnje HDZ-ove. Do sada su se, naime, iz redova SDP-a mogle čuti jedino optužbe kako HDZ isključivo krade njihove ekonomske recepte te prepisuje njihove stare prijedloge.
Ako je tomu doista tako, onda smo svi skupa u ozbiljnom problemu: pokazalo se, naime, da su mjere koje predlaže Vlada nedovoljne za radikalniji zaokret. Da po svojoj drastičnosti i suštini uopće ne odgovaraju dubini krize i razini problema. Da stvar bude gora, i tako mlake i nedovoljno drastične mjere Vlade javnost i oporbene stranke svaki put dočekuju na nož i odbacuju s upozorenjem da se više ne može povećavati broj nezaposlenih, smanjivati plaće i socijalna davanja. Što je točno isto toliko koliko i činjenica da bez novih, još većih odricanja nema rješenja financijskih i gospodarskih problema. Hoće li sadašnja oporba biti radikalnija?
Najave oporbenih čelnika kako će se uvesti porez na kapitalnu dobit, oporezivati imovinu bogatih dobro zvuči, i u svakom slučaju valja ih pozdraviti. Ali, pogledajmo istini u oči i priznajmo: to neće izliječiti glavne ekonomske boljke. Tako se možda može sakupiti 700 ili 800 milijuna kuna, ali to je kap u moru potreba. Mora se, naime, namaknuti najmanje dvadesetak milijardi kuna kao bi se uopće započelo s ozbiljnim ekonomskim zahvatima. Kako doći do tog novca to još nitko, ni iz vlasti ni iz oporbe, nije objasnio. I još sve to postići bez novog zaduživanja u inozemstvu, dakle, isključivo smanjivanjm troškova za državnu upravu, obranu, policiju, zdravstvo, mirovine, školstvo....
Teško naslijeđe
Jedno ipak valja priznati: SDP, HNS i IDS, ponovno se, kao i 1999., nalaze u krajnje paradoksalnoj situaciji. Te stranke po svom ideološkom i političkom opredjeljenju pripadaju lijevom političkom bloku, one su liberalne i građanske, na strani rada i zaposlenih. Kada takve stranke u svijetu preuzimaju vlast, onda im je prva zadaća na pravedniji i pošteniji način preraspodijeliti nacionalno bogatstvo. Što znači, krajnje pojednostavljeno rečeno, uzeti bogatima te dati siromašnijima i obespravljenima. Međutim, ako SDP i njegovi partneri pobijede na izborima, tada će morati postupati upravo suprotno. Na udaru njihovih mjera, koje su neizbježne, naći će se upravo njihova izborna baza. Uštede koje se moraju postići u državnom proračunu sigurno će pogoditi i značajan broj birača SDP-a. Dakako, neće biti pošteđen ni krupni kapital ni najbogatiji, no oni će lakše podnijeti taj udar. Puno će ga teže izdržati oni koji su već sada na rubu egzistencije i financijskog preživljavanja.
U sličnoj situaciji SDP se našao i početkom 2000. nakon što je pobijedio na izborima. Tada se, kako bi se riješio problem nelikvidnosti i neplaćanja, morala provoditi nesmiljena politika stečajeva tvrtki za čiji opstanak nije bilo nikakva ekonomskog opravdanja. Zbog toga su tisuće i tisuće radnika ostajale bez posla, što je oporbeni HDZ iskoristio za žestoke napade na vlast optužujući socijaldemokrate za socijalnu neosjetljivost i izdaju svog biračkog tijela. I u tomu je djelomično uspio, premda je takva politika bila neizbježna i preduvjet da se krene i u druge zahvate. SDP nažalost tada nije imao snage ostati dosljedan: pod neizdrživim pritiscima počeo je raditi kompromise i popuštati, kao uostalom sada i Jadranka Kosor, pa ga je na izborima 2003., premda je ostvario stoljetni san Hrvata i sagradio autocestu Zagreb - Split, stigla kazna i poraz. Njegovom politikom svi su bili razočarani i nezadovoljni, koalicijski partneri su ga optužili za nesposobnost, a građani za izdaju. HDZ je pobijedio zahvaljujući populističkim obećanjima kako će povećati plaće i socijalna davanja premda za to nije bilo nikakva ekonomskog utemeljenja. No, većina građana radije je prihvatila ponudu za lagodniji život nego za nužna odricanja. Rezultat toga je da smo danas u težoj ekonomskoj, socijalnoj i financijskoj situaciji nego ikada.
Ako pobijedi na izborima, SDP će, kao i 2000., naslijediti državu pred financijskim i gospodarskim slomom, a daljnje urušavanje može se spriječiti jedino uvođenjem drakonskih mjera štednja i dodatnim odricanjima svih građana. A može li se na paroli više rada i odricanja, a puno manje novca, dobiti izbore? Teško, vrlo teško.
U nas, naime, pokazalo je to i sindikalno prikupljanje potpisa za referendum, još kod građana nije sazrela svijest o dubini krize i problema.
Nogometaš u politici
Problem je također i u tomu što su Kosor i Milanović u vrlo sličnoj situaciji: ni pod koju cijenu, zbog unutarstranačkih odnosa, ne smiju izgubiti izbore jer bi to ugrozilo nastavak njihovih političkih karijera. Zbog toga je od njih teško očekivati da će se usuditi građanima reći istinu i najaviti mjere bez kojih se neće moći dalje.
Hrvatsku političku scenu dodatno opterećuje i posvemašnja ideološka i politička konfuzija. HDZ i HSS, premda desne i konzervativne stranke, već godinama vode populističku socijalnu politiku, dijele novac šakom i kapom bez obzira na to što za to nema nikakva ekonomskog opravdanja. Zbog toga će se SDP, ako osvoji vlast, ponovno kao i 2000. naći u paradoksalnoj situaciji: umjesto da naslijedi pravu desnu konzervativnu vlast koja je pogodovala krupnom kapitalu i bogatima, morat će učiniti sve što su davno trebali napraviti HDZ i HSS: radikalno smanjiti troškove države, povećati nezaposlenost, smanjiti standard te ugroziti socijalnu stabilnost građana. Dakle, baš sve suprotno od očekivanog svjetnazora ljevice.
Razumno je i odgovorno stoga postaviti pitanje ima li oporbena koalicija uopće svijest i volju za takvim promjenama te može li u takvom sastavu provesti neophodne teške i bolne zahvate. Uostalom, i u HDZ-u sada znaju što valja učiniti, ali uz HSS i većinsko raspoloženje građana to im je nemoguće realizirati. Teško će u tomu uspjeti i SDP kojemu je jedina prednost što mu građani, za razliku od HDZ-ove vlade, još vjeruju. Pa zbog toga možda i progutaju nova obećanja.
Ono što je nekoć HSS bio SDP-u, a danas je HDZ-u, to je u novoj oporbenoj koaliciji Hrvatska stranka umirovljenika. To će društvo, poput kakve nogometne zvijezde, skupo naplatiti prelazak iz HDZ-ove u SDP-ovu koaliciju. Nema sumnje da će umirovljenici biti kamen smutnje i u novoj sredini, da će biti prepreka svim ozbiljnijim zahvatima i da se s takvim partnerima neće moći provesti nikakve ozbiljnije reforme. Uostalom, nakon što su od HDZ-a iskamčili sve moguće beneficije, pa se dalje više nije moglo, okrenuli su leđa Jadranki Kosor i prebjegli u tabor oporbe očekujući da će nakon pobjede nastaviti s masnim naplaćivanjem interesne lojalnosti. S takvima, jasno je, potvrđuje to primjer HSS-a, nema nikakvih, a nekmoli radikalnih reformi.
Konsenzus kojeg nema
Za provedbu i uspjeh bolnih rezova nužan je minimalan konsenzus najvećih političkih stranaka. Kojeg u Hrvatskoj nema. S potporom malih i beznačajnih stranaka, povijest nas uči, nema radikalnih promjena. A HDZ-u i SDP-u nije ni na kraj pameti uspostaviti dijalog oko najvažnijih državnih pitanja. Upravo suprotno. Jedni su drugima do sada uvijek podmetali nogu bez obzira je li u pitanju bio nacionalni interes koji je tražio suradnju. HDZ je tako bio protiv EU, zato jer je SDP bio za. SDP je bio protiv ulaska u NATO pakt jer je HDZ bio za. SDP i HDZ bili su, ovisno o tomu jesu li bili na vlasti ili u oporbi, malo za, a malo protiv ZERP-a. Ne čudi ni pitanje hoće li se Zoranu Milanoviću potpis na zahtjev za sindikalni referendum obiti sutra o glavu na sličan način kao što se Sanaderu poput bumeranga vratio miting potpore generalu Gotovini na Rivi kojeg je kasnije, kada je došao na vlast, morao dati uhititi.
Osnovno je pitanje hoće li se u skoroj predizbornoj kampanji dvije suprotstavljene opcije usuditi reći građanima istinu o tomu što će učiniti kada dođu na vlast? Hoće li imati hrabrosti izaći pred građane, bez okolišanja dijagnosticirati situaciju u državi te propisati lijekove i terapiju.
Moć je sporedno pitanje
Ako su do sada mogli u kampanjama obmanjivati građane, ovaj put to nemaju pravo. Situacija je toliko teška da više nema mjesta za lažna obećanja. Stranke su dužne reći što će i u kojem roku konkretno učiniti: koliko će ukinuti neproduktivnih radnih mjesta, sudova, bolnica, općina, županija, a koliko će ih primati manju plaću.
Preuzeti vlast samo da bi se stekla moć za svaku bi stranku bilo pogubno pa i neodgovorno prema državi, građanima, ali i spram vlastite političke budućnosti. Hrvatska je na korak do gospodarske katastrofe i svako izbjegavanje poduzimanja neophodnih mjera naprosto je nedopustivo. Kao što SDP ne smije ponoviti grešku Račana i njegovih koalicijskih partnera koji su se razmetali nemogućim obećanjima, tako ni HDZ više ne smije naklonost birača plaćati novcem poreznih obveznika. Svima treba biti uzor novi engleski premijer David Cameron koji je u predizbornoj kampanji točno najavio što će učiniti i kada je došao na vlast u manje od mjesec dana donio je stotine teških mjera, poput zamrzavanja plaća i ukidanja dječjeg doplatka.
Poštenije je, dakle, reći građanima istinu pod cijenu da se izgube izbori, nego građane zavaravati lažnim obećanjima koja se nikada neće ispuniti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....