HORVAT PINTARIĆ

'Muzej suvremene umjetnosti stvaraju ljudi koji nemaju talenta'

Povijest umjetnosti je luksuzan studij: učiti gledati i razvijati opažanja može se jedino na remek-djelima, i to u originalu, a to znači putovati. Međutim, najčešće svojstvo naših povjesničara umjetnosti jest površnost. O talentu neću ni govoriti. Uostalom, on očito nije bio potreban za projekt Muzeja suvremene umjetnosti. A niti za izbor i postav djela u njemu. Tragično za Hrvatsku.

Cijene umjetničkog djela danas ponekad dosežu i cijenu jednog Boeinga, u uvodu svoje knjige “Tradicija i moderna” piše Vera Horvat Pintarić. Doista, živimo u vremenu u kojem velike banke investiraju u umjetnost, u kojem se Picassove slike prodaju za više od 100 milijuna dolara, a Noć muzeja u Hrvatskoj posjeti svaki četvrti Hrvat. Paradoksalno, dok interes za umjetnost raste, sve je manje ljudi koji znaju podučiti običnog promatrača kako da gleda umjetnost.

Kad je riječ o hrvatskim stručnjacima, na tom području nitko se ne može mjeriti s Verom Horvat Pintarić. Profesorica koja je više od četiri desetljeća odgajala generacije na studiju povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta napisala je tri kultne knjige - “Od kiča do vječnosti”, “Svjedok u slici” te najnoviju “Tradicija i moderna”, koja je u kategoriji znanstvene literature bestseler.

Vera Horvat Pintarić inače živi u stanu u centru Zagreba, posjeduje veliku knjižnicu s oko 15 tisuća knjiga, među kojima su mnoge rariteti, a na zidovima njezina doma vise umjetnine s potpisima nekih od najvećih umjetnika svoga razdoblja. Povjesničarka umjetnosti za svoju struku se zainteresirala vrlo rano, dok je odrastala u Sisku, kada je kao dijete uz profesora povijesti koji se iz hobija bavio arheologijom iz Kupe vadila rimski novac.

Netočne reprodukcije

Na knjizi “Tradicija i moderna” radili ste više od sedam godina i u to vrijeme dosta putovali. Kolika je važnost proučavanja umjetničkih djela u originalu?

- Reprodukcije su uvijek netočne, a kada bi i bile vjerne originalu, to jednostavno nije isto što i vidjeti svako djelo uživo. One mogu biti samo podsjetnik pri radu. Zato treba putovati te izravno promatrati djela. Tada uočavate najmanji i najsitniji detalj koji je nevidljiv u reprodukciji. To se osobito odnosi na poteze kistom, na boje i tonove, na dijelove skulpture ili prostor u arhitekturi. Zato sam uvijek govorila o obdukciji. No, ima povjesničara umjetnosti - i to ne samo u nas - koji rade i pišu samo na temelju fotografija. Izravni uvid, kao što rade medicinari, jako je važan. Već je Leonardo secirao lešine da bi shvatio kako funkcioniraju pokreti, geste, izražaji lica. Zanimalo ga je ono što je ispod kože, drugim riječima unutrašnjost čovjeka. Ali slikar i kipar ne mora secirati lešine da bi uradio dobru sliku ili skulpturu. Dapače, izvrsnu. Zato mu služi talent, intuicija i znanje. Ima ljudi koji nisu umjetnici, ali su u stanju odmah otkriti kakav se čovjek krije iza svoje vanjštine.

Koje ste sve gradove obišli? Kako je moguće upamtiti tolika umjetnička djela?

- Obišla sam sve gradove u kojima se nalaze djela koja su reproducirana u knjizi, osim u nekoliko primjera. Ako snimka ili reprodukcija nije bila posve točna, ispravljala sam boje i tonove u tiskari. Zato je potrebno znati slike i skulpture napamet. Tome su nas učili najbolji povjesničari umjetnosti prošlosti, u 19. i početkom 20. stoljeća. Samo u izravnom dodiru s djelom možete osjetiti njegovu ‘dušu’, naslutiti ono što je u njemu prisutno, ali je neizrazivo. Osobito kad je riječ o velikim umjetničkim djelima. Ako uspijete putem osjećaja upravo to, razabrati i osjetiti nešto što ono skriva, to vas opčarava. Veliko umjetničko djelo ne otkriva tako lako svoju neopipljivu nutrinu. Jednu sliku ili skulpturu potrebno je gledati danima, satima, i to tijekom mnogih godina. I uvijek otkrivate nešto novo. To, naravno, važi za istinsko umjetničko djelo.

Pamćenje svih umjetničkih djela pitanje je prakse, sposobnosti koje se stječu godinama. I to je vrlo teško postići. Zamislite jedan krajolik Cézannea koji je tako složen jer je svakih deset četvornih centimetara takvog djela jedna slika, kako su govorili Matisse i Picasso. Zato, kad boravite u muzeju, potrebno je promatrati samo jednu ili najviše dvije slike. To važi i za skulpturu.

Posljednja Renoirova želja

Naizgled lakoćom povezujete umjetnike iz različitih razdoblja. Primjer je utjecaj “Svadbe u Kani” Paola Veronesea na Cézannea, utjecaj Tiziana na Veronesea i tako redom.

- To je istinski užitak. ‘Svadba u Kani’ je gigantska slika, prizor koji ima 130 figura na 60 četvornih metara, naslikan u godinu dana. Opisati takvu sliku koja je tako raskošna u bojama, što neprekidno mijenjaju svoje odnose, to je najteže, nemoguće. Ovo govori Cézanne, kad s prijateljem promatra tu sliku: ‘Veronese je bio sretan i sretni su svi oni koji ga razumiju. On je jedinstvena pojava. Slikao je kao što mi gledamo. Ne s više napora. Plešući. Ti potoci nijansi tekli su iz njegova mozga, kao što iz mojih usta teče sve što vam govorim. On je govorio u bojama. Čudnovato, ništa ne znam o njegovu životu, a čini mi se da sam ga oduvijek poznavao.’ U toj sam slici našla, među ostalim, Cézanneove raspršene konture u bisernim ogrlicama dama koje su prisutne na toj gozbi. Ta slika imala je važan utjecaj na sve velike francuske slikare, osobito u 19. i 20. stoljeću. Posljednja želja Augusta Renoira prije smrti bila je, kad više nije mogao hodati, da ga odvezu pred ‘Svadbu u Kani’. Smatram da bi francusko slikarstvo izgledalo drukčije da te slike nema u Louvru. A ona je u Parizu zaslugom pljačke Napoleona.

Za vaše stručno utemeljene, ali opet poetske opise potrebno je puno mašte i osobnih doživljaja, potrebna je duša. Čini se da se danas to razumijevanje izgubilo. Likovna je kritika pretenciozna i suhoparna. Zašto je to tako?

- Odgovaram riječima Cézannea: ‘Znati vidjeti. Osjećati.’ To znači imati moć opažanja, obdareno i obrazovano oko. Također sposobnost selektivne percepcije. Razvijenu percepciju za slikarstvo, slikarski gledati sliku, za skulpturu i arhitekturu. Netko dobro shvaća slikarstvo, netko drugi skulpturu ili samo arhitekturu. Uvijek sam govorila studentima da je povijest umjetnosti luksuzni studij. Jer učiti gledati i razvijati opažanja može se jedino na remek-djelima, i to u originalu, a to znači putovati. A najčešće svojstvo naših povjesničara umjetnosti jest površnost. O talentu neću niti govoriti. Uostalom, on nije ni potreban za arhiviranje i slične poslove. Ili, a to je naša žalosna posebnost, nije bio potreban za projekt Muzeja suvremene umjetnosti. A niti za izbor i postav djela u njemu. Tragično za Hrvatsku.





Utjecaj teozofije

Odraz je naše sredine da najčešće promatramo našu umjetnost u lokalnom kontekstu. Knjiga “Tradicija i moderna” smješta je u kontekst europske umjetnosti. Zašto tako rijetko izlazimo izvan lokalnih okvira?

- To također ovisi o pojedincima i njihovim stručnim sposobnostima.

Autore čiji opus proučavate smještate u široki umjetničkopovijesni kontekst. Također, vašu knjigu trebalo bi smjestiti u širi kontekst, prevesti je na strano govorno područje. Postoje li neke inicijative u tom pravcu?

- Ne. Sama se o tome ne brinem i ne namjeravam moljakati novac za prevoditelja. Važno mi je da pišem, u tome uistinu uživam.

U nekoliko navrata spominjete utjecaj književnika i umjetnika jednih na druge. Posebno je zanimljiva veza između Pieta Mondriana i Hermana Hessea, odnosno protagonista njegova romana “Igra staklenih perli”. Spominjete i to koliko je na Mondriana utjecala teozofija...

- Teozofija je utjecala na mnoge umjetnike 20. stoljeća, primjerice Kandinskog, na slikare grupe Blaue Reiter i mnoge druge. Štoviše, i na Josefa Beuysa. Također i na arhitekte, osobito u Nizozemskoj gdje je Steiner držao predavanja. Ali povjesničari umjetnosti očito izbjegavaju to pitanje ili problem. Davno je to bilo kad sam čitala knjige Rudolfa Steinera, on je prije Drugog svjetskog rata bio popularan u Hrvatskoj, postojale su i šumske škole zamišljene po njegovu uzoru. Rođen je u 1861. u Hrvatskoj, u Donjem Kraljevcu, a kad je istupio iz teozofijskog društva, osnovao je antropozofiju.

Političke klevete

Upravo ste zbog osvrta na izložbu Pieta Mondriana na Biennalu u Veneciji još 1956. dobili međunarodnu nagradu. A na čelu žirija bio je Carlo Giulio Argan, tada najugledniji povjesničar umjetnosti u Italiji. Što vam je značila ta nagrada?

- Neizmjerno mnogo. Nakon toga počeli su me pozivati da pišem u stranim časopisima, a to mi je pomoglo da izdržim sve političke klevete ovdje. Nisam ni išla na dodjelu nagrade jer mi je oduzet pasoš.

Što trenutačno čitate? Primijetila sam na vašem stolu knjigu Bore Ćosića “Zapadno od raja” i jednu reprodukciju mladog islandskog umjetnika Olafura Eliassona. To me podsjetilo na citat Cézannea “Još uvijek učim i polako napredujem...” . U tom citatu Joško Belamarić vidi vaš autoportret.

- Ako volite svoju struku, neprekidno vas obuzima znatiželja, pa kako može biti drukčije. Što više gledate i vidite, više razumijete. A također, ima li nešto ljepše od dobre knjige. Knjige su me naposljetku i odgojile. Djela velikih pjesnika i pisaca neprekidno čitam.

Jeste li zadovoljni s prijemom vaše knjige?

- Svakako. U nepunih dva mjeseca prodano je 400 primjeraka, što je rijetkost za jednu znanstvenu knjigu. A prikazi moje knjige objavljeni u Jutarnjem listu, Globusu, Vjesniku, Kvartalu i u Mogućnostima mojih nekadašnjih studenata najveća je nagrada koju sam mogla dobiti.





U galeriju idem s dalekozorom

Još otkad sam bila na studiju u Francuskoj 1960./61., svako jutro bila sam u Louvreu, a poslijepodne u drugim muzejima i galerijama. Svaki put u dvorani venecijanskog slikarstva, i pritom sam intenzivno promatrala Tiziana i Veronesea.

I nakon toga, svaki put kada sam bila u Parizu gledala sam dijelove ‘Svadbe u Kani’, izbliza i izdaleka, iz najveće blizine i s najudaljenije točke na početku dvorane. A tu su i drukčije rasvjete.

Osim toga, uvijek imam i dalekozor. Jedne godine, kad se restaurirala dvorana venecijanskog slikarstva, ta je slika bila na podu, u prolazu s velikim prozorima.

Tada sam shvatila što se u njoj mijenja kad se ona nalazi u potpunoj i jakoj dnevnoj rasvjeti.

Pa i kad je tekst za knjigu bio dovršen, ponovo sam boravila u Veneciji i Parizu, da provjerim neke svoje opise.





Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 08:21