Najbolje knjige desetljeća prema izboru Miljenka Jergovića

Pisac, novinar i urednik Miljenko Jergović rođen je 1966. u Sarajevu. Jedan je od najprevođenijih autora iz regije. Objavio je 20-ak knjiga, od koji su brojne nagrađene. Osim u Jutarnjem listu, novinske tekstove objavljuje i u srpskim i bosanskohercegovačkim novinama. Iako je kao kolumnist najpoznatiji po analizama anomalija društva i političke elite, piše i o knjigama. Predsjednik je žirija V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman te je bio izbornik i član je žirija nagrade “Meša Selimović”.

10 domaćih

Boris Dežulović: Christkind

Ovaj roman je za naše prilike, koje su uglavnom nepismene, lijepo napisan, rečenice su raskošne i ritmične, stilski čiste, onakve kakve veći dio Dežulovićeva naraštaja ne bi bio u stanju ispisati u školskoj zadaći iz gramatike i pravopisa. Pritom, priča “Christkinda” potresna je i uznemirujuća, a atmosfera i ambijent dočarani su manirom velikoga pisca.

Slavko Goldstein: 1941. Godina koja se vraća

Uz “Holokaust u Zagrebu” i “Židove u Zagrebu”, Ive Goldsteina, ova je knjiga najznačajniji prinos otporu pužućoj fašizaciji i nacifikaciji Hrvatska, koja je obilježila proteklo desetljeće. No, pored toga, 1941. jedan je od najljepših memoarskih tekstova u povijesti hrvatske književnosti, ispisanog majstorskom rukom pisca čiji značaj i snaga nadmašuju uska mjerila hrvatske kulture i književnosti.

Petar Gudelj: Pelazg na mazgi

Knjiga odabranih pjesama jednoga od najznačajnijih, te ujedno i najneprisutnijega, sasvim skrajnutog hrvatskog pjesnika. Pjesništvo je stvar dara, uvjerenja i stila, a Gudelj je od rijetkih koji posjeduju sve troje. Ujedno, u desetljeću u kojemu je - što ih profesorskog, što iz književno-amaterskog diskursa - šuplji mit o urbanoj književnosti bio na vrhuncu, te su naši urbanisti, istina posve uzalud, svake godine u Leipzigu za državne novce pokušavali zainteresirati strance za svoje neuredno ispisane početnice, lijepo je bilo čitati pjesnika s kamenjara.

Aldo Ivanišević: Dalmatinska kuhinja

U desetljeću procvata gastronomske literature, u kojemu su odlične i korisne knjige napisali Veljko Barbieri, Ivana Pavičić-Prijatelj, Ana Ugarković, Davor Butković, Zlatko Gall…, Ivaniševićevu kuharicu krasi enciklopedijska raskoš, te se može čitati kao kulturna, etnološka, antropološka ili literarna studija. Pritom, riječ je o golemoj zbirci savršeno sročenih i vrlo upotrebljivih recepata koji su, kao i svaka dobra i prava kuharica, tako formulirani i napisani da se njima mogu koristiti kuharski profesionalci i potpuni amateri.

Duško Kečkemet: Ivan Meštrović

Ova dva toma Meštrovićevog umjetničkog, privatnog i političkog životopisa objavljena su jedva prije mjesec dana, a od epohalnog su značaja za svakoga svog čitatelja, premda ih nacionalna kultura, vrlo vjerojatno, takvima neće doživjeti. Kečkemet je dobrim stilom, bravuroznom urednošću i manijakalnom akribijom, pišući Meštrovićevu povijest napisao i jednu povijest hrvatske kulture u dvadesetom stoljeću.

Mirko Kovač: Grad u zrcalu

Veliki roman, u romanesknom nizu velikih romana, velikoga hrvatskog, srpskog, hercegovačkog, crnogorskog, a bogme i europskog pisca. Možda ste to zaboravili, ili odavno takvo što niste osjetili, ali zbiljski velika književnost slavi ljepotu jezika na kojemu je napisana. Kovačev hrvatski ljepši je od svih hrvatskih prirodnih ljepota zajedno.

Predrag Lucić: Sun Tzu na prozorčiću

Pojedina književnost vjerojatno se mjeri i po svojoj širini i snazi prihvaćanja i adaptiranja svemu onome što joj se protivi, što joj se ruga ili što se prema njezinoj političkoj bazi, narodu ili državi, neprijateljski ili izdajnički odnosi. Po tom je kriteriju hrvatska književnost jadna, uska i provincijalna. U “Sun Tzu na prozorčiću”, veličanstveno skarednoj pjesmarici, Lucić se, možda i nesvjesno, poduhvatio teškoga i nezahvalnog domoljubnog zadatka širenja platformi hrvatske književnosti, te se tako pridružio časnim prethodnicima na čelu s Ljudevitom Gajem.

Slobodan Novak: Pristajanje

Sjajan roman pisca koji je rad izvrijeđati me i kada ga hvalim, e da mu moje pohvale ne bi naškodile pred nacionalističkim i fašističkim ološem koji ga okružuje i koji ga hvali, premda nisu čitali njegovu prozu, pošto je nemaju čime čitati. Novak je dio niza onih koji su stvarajući hrvatsku književnost stvarali i neko ljepše, plemenitije i kulturnije lice ovoga naroda. “Pristajanje” sam svaki put sa žalom dočitavao, jer je malo onih koji su takvu knjigu u stanju napisati. Malo ih je na svijetu. Novak nema sljedbenika, njegova proza ne ostavlja utjecaja na druge pisce, jer je sva u talentu, predobra je da bi utjecala.

S. Prosperov Novak: Povijest hrv. književnosti

Autor je dokazao da se i ova tema može napisati tako da se lijepo čita. Novak o književnosti govori jasno i razumljivo, za razliku od sitneži koja se nakotila po raznim katedrama, a koja osim što govor o književnosti nužno ne povezuje s književnošću samom, nije u stanju napisati ni uredno sročenu i jasnu rečenicu. Uz Krešimira Nemeca - s kojim je u gadnoj svađi - jedini Novak pokušava dosljedno i čestito usustaviti živu hrvatsku književnost u korpus njezine povijesti. Mlađi se, pak, uglavnom bave energetskim potencijalima, kulturalnim dimenzijama, tricama i kučinama.

Viktor Žmegač: Od Bacha do Bauhausa

Žmegač je napisao njemačku kulturnu povijest, ali i da je, kojim slučajem, napisao kulturnu povijest Sikima i Butana, bila bi to - barem ih moje perspektive, jedna od hrvatskih knjiga desetljeća. Osim što vlada cjelinom svojih tema, njihovim konotacijama, kontekstima i značenjima, Viktor Žmegač naprosto umije pisati, što je rijetkost u našoj živoj književnosti, ali je još neusporedivo rjeđe u hrvatskome profesorskom i književnoznanstvenom fahu. Dobre sintetičke knjige, kao i dobri pojmovnici, leksikoni i enciklopedije, čitaju se čak i ako nemate interesa za njihov predmet bavljenja. Takve knjige obično potpisuje, autorski ili koautorski, nekoliko desetina velikih pisaca. Viktor Žmegač piše ih sam.

10 stranih (kroz 10 autora)

Roberto Bolańo

Čileanski pisac, na žalost pokojnik, ali i mrtav jedna je od najvećih zvijezda, i jedan od najvažnijih proznih pisaca današnjice. Na hrvatski preveden tek s jednim naslovom, na srpski nešto više, ali još ni na engleskom nisu objavljeni svi njegovi naslovi. Evokativan, nostalgičan, političan, sjajan pripovjedač, nenadmašan u ispisivanju epizoda i epizodnih likova… Jedan od onih pisaca koji su u nizu pisali podjednako dobre knjige.

Günter Grass

Ovdašnja bagaža koja bi se hvalila svojom estetskom strogošću rado pljuje po “Mojemu stoljeću”, jer znaju da njihove riječi ne dopiru do autora. A memoarska knjiga o ljuštenju luka, u kojoj se obračunavao i sa samim sobom, jedna je od amblematskih knjiga desetljeća. Osim po nesumnjivim literarnim vrijednostima, to je i po polemikama koje je pokrenula. Istina, ne i u nas, jer dok je u Njemačkoj nepristojno biti esesovac, u nas je i s oltara preporučeno dičiti se ustaškom poviješću i prošlošću.

Stieg Larsson

Još jedan pokojnik. Svojom trilogijom pokazao je kako žanrovska literatura može biti estetski vrijedna, ali i kako angažirana literatura na početku novoga milenija može postati hit. Larssonove knjige, koje su nakon njegove smrti postale bestselerima širom svijeta, probudile su interes za švedsku književnost općenito.

Haruki Murakami

Ovaj japanski pisac piše kao da je Amerikanac ili Europljanin, obožava zapadnu pop kulturu, ali i Fjodora Mihailoviča Dostojevskog i Raymonda Carvera. Piše literaturu koja je pristupačna širokoj publici, ali istovremeno je vrlo ambiciozna, puna referenci i eruditivna. Zabavna je ta Murakamijeva erudicija, a roman “Kafka na žalu” remek je djelo desetljeća.

Orhan Pamuk

Začudo, njega čitaju i mnogi koji ne razumiju o čemu on to zapravo piše. I to ne samo u Hrvatskoj. Osim što je njegova proza osvojila zapadni svijet, pisac je tom istom svijetu živi dokaz da muslimani ne ujedaju. Četri se Pamukove knjige, svaka iz svojih razloga, izdvajaju kao knjige desetljeća: “Crna knjiga”, “Istanbul”, “Zovem se Crvena” i “Snijeg”.

Salman Rushdie

Ako bih baš morao birati, Rushdie bi, uz Marqueza, bio moj najveći živi pisac današnjice. Za razliku od Pamuka, on nije autor bestselera, a zajedničko s Turčinom mu je to što većina čitatelja, ili onih koji o njemu tek napamet govore, ne razumiju baš ništa o čemu Rushdie pripovijeda. Barokno raskošan, meandrirajućeg pripovjednog toka, aluzivan i konotativan, sklon beskrajnom ulančavanju različitih priča, u ovom je desetljeću napisao veliko i bolno remek-djelo o raspadu multikulturalnih zajednica, roman “Klaun Shalimar”.

J. K. Rowling

Autorica “Harryja Pottera” još jedno je amblematsko lice desetljeća. U nas ju je malo tko čitao, osim tisuća klinaca, premda su se pojedini književni amateri odvažili opljunuti po njezinim romanima. Silno je važno što je dobra književnost, a serijal o malom čarobnjaku to nesumnjivo jest, postao planetarno toliko popularan. Napokon, i pomama Katoličke crkve, te pripremljene lomače za J. K. Rowling potvrđuju kako je riječ o nečemu dobrom, korisnom i humanom. Nečemu što je spasonosno kao mamografija.

Edward W. Said

Autor “Orijentalizma” se do posljednjega daha svojim knjigama, intervjuima i javnim protestima borio za prava Palestinaca na državu i za prava muslimana da budu ljudi među drugim ljudima. Said je, kao što se u njegovome imenu da prepoznati bio kršćanin. I jedan od autentičkih intelektualnih svetaca našega doba.

W. G. Sebald

Još jedan pokojnik. Do njegovih smo magičnih, dokumentaristički preciznih i stilski hladnih i čistih romana došli zahvaljujući Nakladi Vuković&Runjić. Sebald je pisac za odabrane čitatelje, za elitu i za posvećenike. U književnome smislu on je poput bijeloga tartufa. Zato je i postao monden. Ali od takve mondenosti neće biti štete, jer ga je nemoguće kopirati ili imitirati.

Antonio Tabucchi

Kao i svi ozbiljni pisci, tako i ovaj portugalski Talijan puno piše i objavljuje, pa je nemoguće izdvojiti jedan naslov kojim je obilježio desetljeće. Uostalom, rijetki su pisci od jedne knjige, pa je tako, možda, i umjesnije govoriti u autorima, a ne samo o djelima