NAJSTARIJI HRVATSKI AKADEMIK Nevjerojatna životna priča posljednjeg živućeg osnivača Instituta Ruđer Bošković: 'Ja mislim da više nema nijednog živog moga vršnjaka'

Završavam udžbenik za studente kemije i kemijske tehnologije. To bi trebala biti knjiga od 900 do 1000 strana - kaže mi kemičar Drago Grdenić, najstariji hrvatski akademik i posljednji živući među osnivačima Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu. Iako rođen davne 1919. godine, akademik Grdenić i dalje je živoga duha. Svakodnevno radi kako bi završio sveučilišni udžbenik, što je intelektualno zahtjevan posao i za pola stoljeća mlađe ljude.

Svaka čast kad još imate energije za pisanje, kažem mu s divljenjem.

- Ako se to zove energija... - kaže i slatko se smije. - Bolje rečeno, imam još volje pisati. Ne mogu raditi cijeli dan, ali nekoliko sati dnevno mogu - dodaje Grdenić i priznaje kako više ne izlazi van. - Nitko od vršnjaka mi ne dolazi. Ja mislim da više nema nijednog živog moga vršnjaka - naglašava.

Sportska mladost

Razgovaramo u stanu akademika Grdenića u centru Zagreba, a društvo nam pravi njegova najstarija kći Branka Žodan. Iako mi se žali da sve više zaboravlja, akademik Grdenić još se dobro sjeća svoje mladosti. Rođen je u Križevcima, a od ranog djetinjstva bio je zaljubljenik u znanost, posebice kemiju. - Kao dječak bavio sam se svačim. Nikad nisam imao mira, uvijek sam nešto radio: bilo da sam pravio svirale od vrbovih grančica, bilo da sam kresao kremen da vidim iskre. Moj otac imao je knjigu iz anorganske kemije autora Julija Domca. To sam čitao kao roman - prisjetio se Grdenić. Kao dječak radio je kemijske pokuse, a od 13. godine imao je svoj mali laboratorij sa zbirkom kemikalija i pribora.

Njegov otac bio je sreski agronom koji je službom poslan u Liku pa je mladi Drago Grdenić pohađao gimnaziju u Gospiću. - U veljači 1937. oca su premjestili u Zagreb u Institut za primijenjenu zoologiju u Kačićevoj ulici. Bio sam pred maturom i trebao sam nastaviti gimnaziju. No, nijedna gimnazija me nije htjela primiti osim III. realne gimnazije, gdje su profesori, također, u početku bili sumnjičavi, ali sam se iskazao svojim znanjem njemačkog, francuskog i matematike - ispričao je Grdenić.

Studij kemije s fizikom upisao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao 1942. godine. Tijekom studentskih dana bavio se i atletikom.

- Jako sam volio atletiku. Kolega me odveo u ZAŠK (Zagrebački atletski športski klub), no ja sam želio biti član Concordije. Bacao sam disk i kuglu te skakao u vis. Nastupao sam na prvenstvu Hrvatske i prvenstvu Jugoslavije u Ljubljani - rekao je Grdenić pokazujući meni i kolegi Borisu Kovačevu fotografiju svog skoka u vis snimljenu 2. rujna 1939. u Maksimiru. Zatim nam je ispričao o nezgodi koja mu se dogodila na atletskom terenu. - Student rudarstva Vladimir Kovač hodao je Zagrebom i upao na stadion. Bilo je oko 18 sati, a ja sam još bio u trenirci. Vidio je koplje na travi, uzeo ga i zamahnuo. Pogodio me u trbuh. Nisu htjeli zvati policiju nego su me odveli u bolnicu u Draškovićevoj, gdje su me zašili. Sve je bilo u redu, nisam imao nikakvu upalu. Općenito, zdravlje me cijeli život dobro služilo - ispričao je Grdenić koji je tijekom studija postao aktivni ljevičar. - Bio sam član Kluba studenata kemije ‘Mendeljejev’, jednog od naših najstarijih studentskih klubova s dobrom sveučilišnom tradicijom između dva rata. Rad u klubu uveo me u aktivni politički život, koji se nastavio ilegalnim radom u okupiranom Zagrebu sve do odlaska u partizane - prisjetio se Grdenić.

Odlazak u partizane

I danas se dobro sjeća odlaska u partizane. Bilo je to 22. rujna 1942. - Studentica farmacije Neda Sokolović i ja glumili smo mladi par, a sa sobom smo nosili kofere sa sanitetskim materijalom. Taksijem smo stigli u Lukavec, kraj Velike Gorice, do Drageca koji nas je preko svoje veze predao turopoljskim partizanima - ispričao je Grdenić.

Vrlo kratko bio je u bataljunu “Kljuka” Pokupskog partizanskog odreda, a zatim je upućen u Kotarski komitet KP-a za Kordun, smješten nedaleko od razrušenog Vojnića.

- Kako u okupiranom Zagrebu, tako i u partizanima, rado sam prihvaćao zadatke vezane uz moju struku. Ali uvjeti rada često su se mijenjali pa bih jedva započeti posao morao napustiti. Primjerice, u Martin Brodu na Uni, u povlačenju, dopremljene kemikalije i pribor pretvorio sam u pokretni laboratorij od dva sanduka posebno skrojena u tu svrhu. Na Kamenskom i Bijelim Potocima pripremao sam zajedno s inženjerom Svetom Orlićem destilaciju alkohola iz rakije, ali je nismo ostvarili - ispričao je Grdenić. Partizanski dani izmijenili su i njegov osobni život. - Moja supruga Milka Buljević i ja upoznali smo se u partizanima. Milka se zajedno s tri mladića pojavila na tečaju za opće obrazovanje koji je na prijedlog Ivana Supeka osnovao Pajo Gregorić. Kako je bilo skojevaca i omladinaca koji nisu imali obrazovanje, Supek je smatrao da trebaju steći neko gimnazijsko obrazovanje na tromjesečnim tečajevima. Tako smo se Milka i ja sreli na tečaju u Otočcu - ispričao je Grdenić.

Milka Buljević i Drago Grdenić vjenčali su se u Splitu 1945. godine te dobili tri kćeri: Branku, Nevenku i Miru. Ostali su zajedno cijeli život sve dok u ožujku prošle godine Milka Buljević nije preminula u 93. godini.

Kad ste upoznali Ivana Supeka, upitala sam.

- Supeka sam prvi put vidio na predavanjima iz teorijske fizike koja za mene nisu bila obavezna, ali sam ih slušao kao nadopunu. No, sa Supekom me u veljači 1942. upoznao moj studentski kolega Ivan Barbalić Ivić, rodom s Krka - prisjetio se Grdenić.

- A jeste li poznavali Tita?

- Prvi put sam Tita vidio na Visu 1944. godine. Kupao sam se s trojicom drugova kad je Tito došao sa svojim psom. Kupao se pola sata i otišao. No, 1952. godine Tito je posjetio Institut Ruđer Bošković i interesirao se za moj rad. Opisao sam što radim i pokazao kristal germanija. Tada sam istraživao poluvodiče - rekao je Grdenić.

U Sovjetskom Savezu

Nakon Drugog svjetskog rata mladi kemičar Drago Grdenić dobio je priliku za znanstveno usavršavanje u Sovjetskom Savezu. Tako je 1946. godine otišao u Moskvu za koju ga vežu lijepe uspomene.

- Mnogo sam tamo naučio u Institutu organske kemije Sovjetske akademije znanosti na čijem je čelu bio Aleksandar Nesmejanov. On se bavio istraživanjima organoživinih spojeva. U Moskvi sam naučio i rengensku strukturnu analizu, pri čemu mi je uvelike pomagao fizičar Aleksandar Kitajgorodskij - rekao je Grdenić. Sjetio se i nekih anegdota iz moskovskih dana.

- Kad sam došao, još su bile kartice za kruh koje su ukinute 1947. godine. Moglo se dobiti kruha koliko si htio, pa su Rusi to iskoristili i pravili su kvas. Naime, kruh namočen u vodi pusti se da provrije, doda se šećera i dobije se alkoholno piće kvas. Svi su bili zaprepašteni koliko je porasla potrošnja kruha - rekao je, uz smijeh, Grdenić.

Priznao je da su mu u Moskvi “porok” bile papirose, ruske cigarete.

- Počeo sam pušiti u partizanima, no najmilije su mi bile ruske papirose. To je bio fini gruzijski duhan u papiru, bilo je jako ugodno to pušiti. Najmilije su mi bile cigarete Kazbek koje sam navečer po povratku iz Instituta kupovao od dječaka na kolodvoru po cijeni nižoj nego u trgovini - prisjetio se Grdenić i naglasio da je prestao pušiti početkom 1970-ih.

Iz Moskve se vratio u ljeto 1948., kada je došlo do raskola između Tita i Staljina. Njegovu povratku prethodila je prava drama.

- Kad je došlo do napetosti između Tita i Staljina, bilo mi je teško jer su me Rusi ružno gledali. No, moja je sreća što ja uvijek volim udovoljiti činovnicima pa sam tako početkom lipnja 1948. otišao po vizu. Da to nisam učinio, ostao bih u Moskvi - rekao je Grdenić. Ipak, iskrsnuo je problem jer nije mogao dobiti vizu prije nego plati 600 rubalja za dom u kojem je dvije godine boravio. - Nisam znao što bih, pa sam otišao u jugoslavensku ambasadu. No, tadašnji ambasador bio je sklon Rusima i nije mi htio posuditi tih 600 rubalja. Onda sam otišao Nesmejanovu pa je on predložio da mi se da nagrada za znanstveni rad od 600 rubalja. Tako sam platio dug. Nesmejanov me spasio jer ne bih mogao dobiti vizu - ispričao je Grdenić.

Moskvu je napustio početkom srpnja 1948. - Aleš Bebler i ja bili smo jedina dva putnika u avionu. Bili smo dva zadnja Jugoslavena koji su došli iz Moskve. To je bila jako napeta situacija. Da nisam početkom lipnja izvadio vizu, ostao bih u Moskvi pet godina, ako bih uopće ostao živ - naglasio je Grdenić.

Produktivne godine

Uslijedile su zanimljive i produktivne godine: prvo je 1950. godine Drago Grdenić prvi u nas primijenio metodu rengenske difrakcije za određivanje kristalne i molekulske strukture. Zatim je 1951. doktorirao na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF), gdje je 1952. godine utemeljio Zavod za opću i anorgansku kemiju. Na čelu Zavoda bio je do 1982. Ranih 1950-ih sudjelovao je u osnivanju i razvoju Instituta Ruđer Bošković (IRB).

- Profesora Supeka je u svibnju 1950. pozvao Boris Kidrič u svoje ministarstvo da mu priopći odluku Savezne vlade da će financirati institut teorijske fizike Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU) u Zagrebu. Institut je zatim bio osnovan, projektiran i građen po Supekovoj zamisli o području i svrsi istraživanja, a u suradnji s Odborom za izgradnju koji se, prema Supekovu prijedlogu, sastojao od matematičara, fizičara i kemičara, među kojima sam bio i ja. Uz Ivana Supeka, glavnog inicijatora osnivanja Instituta, odbor su činili Josip Lončar, Vatroslav Lopašić, Mladen Paić i ja, a predsjednik je bio Željko Marković - ispričao je Grdenić i nastavio pripovijedati.

- Odbor se sastajao kod arhitekta Ostrogovića u kući nadesno od ondašnjeg Kina Zagreb na Preradovićevu trgu, gdje je danas trgovački centar i gdje smo se dogovarali o svemu oko izgradnje. Supek je odmah, dok gradnja još nije ni počela, pokrenuo znanstveno istraživanje u odgovarajućim zavodima PMF-a, a poslije i Tehničkog, Medicinskog i Farmaceutskog fakulteta. Pojedini suradnici tih zavoda postali su dobrovoljni suradnici IRB-a, bez honorara, jer su smatrali da su mogućnosti koje im pruža IRB za njihovo znanstveno napredovanje dovoljna nagrada - ispričao je Grdenić.

Osvrnuo se i na sukob Ivana Supeka i Mladena Paića s vodstvom JAZU.

- Supek je težište stavio na postdiplomsku izobrazbu mladih suradnika u inozemstvu, koji bi u izgrađenom IRB-u nastavili suvremena istraživanja. Ali, IRB je formalno bio institut JAZU. Njeno nazadno, autokratsko vodstvo na čelu s predsjednikom Andrijom Štamparom i glavnim tajnikom Miroslavom Krležom nije se slagalo sa Supekovim vođenjem IRB-a i predlagalo je promjenu građevnog projekta i namjenu novca doznačenog od Savezne vlade, zahtijevalo izbor osoblja i dodjelu stipendija, odugovlačilo rješenja i sl. S time se Supek i Odbor za izgradnju IRB-a nisu složili - rekao je Grdenić.

Nakon pismenog prosvjeda 1953. redoviti članovi Supek i Paić bili su izbačeni iz Akademije. - Bilo je očito da IRB-u u JAZU nema napretka, pa ga je za kratko preuzela hrvatska vlada. Uskoro zatim IRB je postao jednim od nuklearnih instituta Savezne komisije za nuklearnu energiju osnovane 1955. godine. Ipak, IRB je nastavio s osnovnim istraživanjima, a djelomice u vezi s primjenom nuklearne energije u mirnodopske svrhe. No, ne Komisija, nego Vlada

Radauš za Rankovića

Narodne Republike Hrvatske, Supekovim zauzimanjem, financirala je izgradnju dviju zgrada za kemiju, čime je Supek uvelike zadužio hrvatske kemičare - naglasio je Grdenić. Istaknuo je da su nakon Štamparove smrti 1958. godine Supek i Paić bili vraćeni u JAZU bez ponovnog izbora. - I odnos prema mladim znanstvenicima se promijenio, pa sam i ja 1959. izabran za izvanrednog člana - istaknuo je Grdenić koji je od 1973. redovni član Akademije.

Zanimalo me je li poznavao Aleksandra Rankovića koji je bio na čelu Savezne komisije za nuklearnu energiju. - Naravno. Sreo sam ga nekoliko puta, čak sam bio kod njega doma kad smo mu čestitali rođendan. Sjećam se da smo tada na IRB-u razmišljali što da mu poklonimo. Onda se direktor Veljko Novak dosjetio da mu poklonimo neveliku brončanu statuu Jurja Križanića koju je na Ruđeru ostavio Vanja Radauš. Novak je rekao: ‘Pa šta će nam to na Ruđeru’. Tako je vozač uzeo brončanoga Križanića pa smo ga odnijeli Rankoviću doma. Ranković nas je ponudio rakijom - rekao je Grdenić.

U društvu nobelovaca

Tijekom svoga iznimnog života upoznao je mnoge istaknute svjetske znanstvenike i nobelovce. Primjerice, uspješno je surađivao s nobelovkom Dorothy Crowfoot Hodgkin, jednom od najpoznatijih znanstvenica 20. stoljeća, kod koje se na Oxfordu usavršavao 1955/1956. godine. - Dorothy mi je povjerila istraživanje feroverdina. Riječ je o bakterijskom pigmentu što ga je otkrio biokemičar E. B.Chain, nobelovac za medicinu 1945. godine, i dao Dorothy da mu odredi strukturu. Od zagasitozelenog praška uspio sam uzgojiti romboedarske kristale pogodne za strukturnu analizu - pojasnio je Grdenić. - Nakon što sam odredio položaje željezovih atoma Pattersonovom projekcijom, napustio sam Oxford, a za ponuđeni mi nastavak istraživanja nisam u Zagrebu imao uvjeta. Nije bilo ni IBM-ova računala na bušene kartice koji se tada rabio u Oxfordu. Konačno rješenje strukture feroverdina Dorothy je objavila u dva rada 1969. i 1973. godine sa mnom kao jednim od koautora - dodao je Grdenić.

Otkrio je i zanimljivu pojedinost o svom poznanstvu s Rosalind Franklin, engleskom kristalografkinjom koja je sudjelovala u otkriću strukture DNK, ali za razliku od svojih kolega Watsona, Cricka i Wilkinsa nije dobila Nobelovu nagradu jer je umrla od raka jajnika u 38. godini.

- Rosalind Franklin bila je jako fina osoba. Nepravda je što nije dobila Nobela jer je ona zaslužna za kristalografske snimke DNK. Rosalind Franklin je 1953. posjetila Zagreb i tada smo se družili zajedno s prof. Katarinom Kranjc. Mnogo smo šetali gradom, a Rosalind je jako zanimao Mirogoj - ispričao je Grdenić.

Tijekom svoje iznimne znanstvene karijere akademik Grdenić razvio je kemiju živinih spojeva i rengensku strukturnu analizu u Hrvatskoj. Objavio je 80 znanstvenih i 26 stručnih radova te niz popularnih članaka iz kemije. Napisao je udžbenik “Molekule i kristali - uvod u strukturnu kemiju” koji je doživio pet izdanja, a studenti ga i danas koriste. Od 1960. do 1962. godine Drago Grdenić bio je dekan PMF-a, a od 1976. do 1979. rektor Sveučilišta u Zagrebu. Iako je 1984. umirovljen, nastavio je držati neke kolegije na PMF-u. Tijekom umirovljeničkih dana nastalo je i njegovo kapitalno djelo, knjiga “Povijest kemije”, dragocjen izvor i riznica podataka i tumačenja, ne samo o razvoju kemije, nego o razvoju znanja i civilizacijskih dobara uopće.

- Da se ponovno rodim, vjerojatno bih proživio isti život. Jer, bio sam zadovoljan onim što sam radio. Mladim ljudima bih stoga poručio neka u životu rade. No, neka rade ono što vole - zaključio je Drago Grdenić.