NAJVEĆA DILEMA MILANOVIĆEVE VLADE Treba li Hrvatskoj plinski terminal?

Jeste li ikada čuli za Čedomira Slijepčevića? “Cheddy”, kako su ga zvali prijatelji, rođen je 1920. u gradiću Anacondi u američkoj saveznoj državi Montani, kao jedno od troje djece emigranata iz Hercegovine. Dugogodišnji profesor kemije i metalurgije na Sveučilištu Oklahome postigao je zavidnu znanstvenu karijeru i došao do mnogih znanstvenih i tehnoloških otkrića. No, za nas je ovom prilikom važno jedno: Cheddy C. M. Sliepcevich naziva se “ocem LNG-a”, ukapljenog prirodnog plina.

Osim što je bio profesor, istraživač i šef kemijskog odjela sveučilišta, Cheddy je intenzivno surađivao s industrijom.

Na punti Ćuf

Radeći kao konzultant za Chicago Stock Yards i naftnu kompaniju Continental (danas Conoco-Philips), stoji u njegovoj biografiji, Sliepcevich je bio “menadžer i pionir istraživanja, projektiranja, razvoja i izvedbe prvog komercijalnog postupka za ukapljivanje i oceanski transport tekućeg prirodnog plina (LNG)... što je postalo temelj za industriju vrijednu više milijardi dolara na godinu.”

Tridesetak godina kasnije nakon što je Cheddy Sliepcevich, podrijetlom iz Hercegovine, razvio tehnologiju LNG-a, i Hrvatska pokušava ući u biznis s LNG-om, gradnjom prijemnoga terminala za ukapljeni prirodni plin na Krku, na punti Ćuf, na vrhu poluotoka na kojemu je danas petrokemijski kompleks Diokijeve Dine.

Lokacija je savršena, jedna od najboljih na svijetu, a sigurno jedinstvena u Europi. U Kvarnerskom zaljevu zaštićenom od velikog nevremena, a opet dovoljno prostranom za plovidbu i manevre i najvećih brodova na svijetu; s dubokim morem, a opet duboko uvučena u europski kontinent gdje se nalaze potencijalni potrošači plina, koji je s Bliskog istoka moguće dopremiti najkraćim morskim putem.

No, terminal na Krku za Hrvatsku nije samo banalni biznis s dopremom, uplinjavanjem i daljnjom prodajom plina nezasitnim europskim gutačima energije; on je i jedna od glavnih investicija koja bi svojom veličinom (više od pola milijarde eura) trebala pomoći Hrvatskoj da se izvuče iz ekonomske krize i pokrene gospodarski rast. Ali, još više od toga, LNG terminal trebao bi Hrvatsku učiniti igračem u geopolitičkom energetskom nadmetanju Europske unije i Rusije na jugoistoku Europe.

Na prvi pogled, sve kao da se savršeno poklopilo: lokacija, potražnja za investicijama, potražnja za “čišćom” energijom iz prirodnog plina, jaka želja hrvatske Vlade za međunarodnim dokazivanjem. Ali, lako bi se moglo dogoditi da je razvoj događaja na energetskoj sceni na europskome jugoistoku već učinio LNG terminal na Krku vrlo upitnim, ako ne i posve nepotrebnim, a u svakom slučaju ekonomski vrlo rizičnim.

Prije otprilike dva mjeseca velika hrvatska državna delegacija putovala je u Katar tražeći suinvestitora i LNG za Krk. Na povratku u Zagreb, novinari su pitali tadašnjeg prvog potpredsjednika Vlade Radimira Čačića hoće li se terminal na Krku isplatiti. “Svaki idiot zna da hoće”, navodno je odgovorio Čačić, ali više od toga nije rekao. Nije, na primjer, spomenuo da Krk sljedećih godina dobiva golemu konkurenciju obilate ponude konvencionalnog prirodnog plina, onoga “iz cijevi”.

Taj plin iz plinovoda nije potrebno tlačiti na minus 260 Celzijevih stupnjeva, prevoziti najkompleksnijim i najskupljim brodovima na svijetu i zatim ponovo uplinjavati hladeći pritom more i uništavajući sav život u njemu...

Kao uzor krčkome terminalu u javnosti se spominje poljski terminal na Baltičkom moru u mjestu Swinoujscie. Gradnja je već započeta, s planiranim kapacitetom od pet milijardi prostornih metara na godinu i uz cijenu od 660 milijuna eura. Poljaci troše 14,4 milijarde prostornih metara, od čega je 63 posto ruski plin čija je cijena vezana uz svjetsku cijenu nafte. I to im se ne dopada. Poljaci se žele osloboditi tako velike ovisnosti o Rusiji, a usput osloboditi i susjedne zemlje, Slovačku, Češku i baltičke države. Trećinu LNG-a isporučit će im Katar, čija je cijena također vezana za naftu, a ostalo će kupovati na atlantskom tržištu.

Strateška uloga

Kredite su im dali EBRD (75 mil. eura) i EIB, dotaciju su dobili od Europske komisije, odnosno iz europskih fondova za oporavak i jačanje kohezije. Iz toga je jasno da terminal nije samo poljski, nego je europski projekt, i da postoje čvrsti razlozi zašto njegova gradnja “ne treba biti ocjenjivana samo iz ekonomske perspektive, nego treba uzeti u obzir i njezinu stratešku ulogu”, kako je predsjednik Upravnog odbora tvrtke Polskie LNG Rafal Wardzinski izjavio Poslovnom dnevniku.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg