Nasljednici spali na bicikl kojim bježe preko granice

Zemunski klan , kriminalna organizacija nastala u Beogradu na početku rata od ostataka bande boksača Ljube Zemunca i službe državne bezbjednosti, u potpunom je rasulu. Nekad je sijala strah po cijeloj regiji, a uspjela je likvidirati i jednog premijera. U kakvom je sada stanju njena logistika najbolje govori prijevozno sredstvo kojim se u bijegu koristio Miloš Simović, uhićeni atentator na Đinđića.

Kralj frankfurtskog podzemlja

Doista, vožnja biciklom od Zagreba do Bajakova na prosječnoj temperaturi od 30 stupnjeva pouzdan je signal da se organizacija više ne brine za svoje članove... Što se dogodilo s najjačim klanom u regiji? U zadnje vrijeme “padaju” na sve strane, drukaju jedni druge policiji, kasape se međusobno i spavaju sa ženama svojih kompanjona - što se u tom miljeu smatra neoprostivim zločinom.

Prvi udarac zadali su im hrvatska policija i tajne službe, uhićenjem skupine Hrvata i zemunaca koji su likvidirali Ivu Pukanića i Nikolu Franjića. S dokazima koje im je proslijedila hrvatska strana u Srbiji su pokrenuli postupak protiv Sretena Jocića, nakon čega je započeo atak srbijanske vlade na povezani klan Darka Šarića koji laptopom iz crnogorskog gradića Pljevlja kontrolira distribuciju kokaina od Kolumbije do Zapadne Europe... Slučajno ili ne, pala su i dva zemunca iz skupine atentatora na Zorana Đinđića. Na redu je otkrivanje najvećeg neriješenog balkanskog misterija - o tome tko je naručio Đinđićevo ubojstvo! Javnost zbilja nema razloga za defetizam ili širenje još jedne histerije o zemuncima.

Možda je prije vrijeme za rezime jednog mita koji je prije 30 godina počeo s Ljubomirom Magašem zvanim Ljuba Zemunac, “amaterskim boksačem, uličnim borcem i gangsterom”, kako ga precizno definira Wikipedia.

Rođen 1948. u miješanom braku (otac Hrvat, majka Srpkinja) slavu je stekao u uličnim tučnjavama na beogradskoj Zvezdari, a potom radom za jugoslavensku tajnu službu u Njemačkoj gdje se prvo ustoličio kao “kralj frankfurtskog podzemlja”, a potom i kao četnički vojvoda s nadimcima Ljuba Zemunac i Boxer. Za većinu kriminalaca s područja bivše Jugoslavije bio je nedostižan uzor, sve do 1986. kad ga je pred zgradom općinskog suda u Frankfurtu metkom presreo Goran Vuković zvani Majmun.

Prema podacima kriminalističke policije u Wiesbadenu, Magaš je u razdoblju između 1978. i 1986. na području Frankfurta privođen zbog kršenja zakona o oružju, nanošenja tjelesnih povreda, oružane pljačke, iznuđivanja novca, reketa i osnivanja kriminalnih udruženja. U Srbiji je osuđen samo jednom, 1965., i to zbog krađe nakita.

Pobornik zdravog života

Zanimljivo je da ga jugoslavenska i njemačka policija nikad nisu evidentirali zbog trgovine narkoticima, pa je izgleda posve istinit mit o Ljubi Zemuncu kao “poborniku zdravog života” i “protivniku droge”. Upravo tako ga opisuju i njegovi “fanovi” na Facebooku kojih ima stotinjak. Na njegovom Facebook profilu o tome govori i jedna pjesma: “Želeo je svakome da pomogne, da bude drugi Makarenko... da posrnule mladiće vraća na pravi put. Zdrav život, bez droge i alkohola, sport, život i smrt u gardu... protuva ga smrtno rani sa 2 metka u predelu srca... Ljuba je imao toliko srce da je i slepac mogao da ga pogodi!”

Zemunca je u Srbiji i u službi naslijedio Arkan, a njega Milorad Luković Legija.

Hrvatski “zemunac” zvao se Zlatko Bagarić. Od Magaša s kojim je bio u kumskoj vezi naslijedio je udovicu (s kojom se vjenčao nedugo nakon smrti Ljube Zemunca), neke poslove u Frankfurtu i nadimak Boxer. Prema podacima policijske uprave u Wiesbadenu, koje posjeduje Jutarnji list, Zlatko Bagarić rođen je 1956. u Kesincima kod Đakova, a od 1980. boravi na području Frankfurta, Wiesbadena i Mainza, uglavnom zbog raspačavanja droge, pljački i organizirane prostitucije.

Obožavao poker

Evidentiran je i zbog nanošenja teških tjelesnih ozljeda, razbojničkog ucjenjivanja, ometanja izvršenja kazne, sumnji u ubojstvo, ilegalnog kockanja, utaje i reketa, te kršenja zakona o oružju. Njemačka policija zabilježila je i njegove kontakte s pripadnikom bande Radom Čaldovićem Ćentom, ali i brojnim Hrvatima: Z oranom Petrovićem Ivicom, Milenkom Džajom Krojfom, Željkom Golubom, Ivicom Zubčićem, nogometašem Vladom Kasalom te njemačkim boksačkim menedžerima Klausom Gerdhardtom i Ebbyjem Thustom. Od 1990. Bagarić je viđan u gostionicama Lohrer Stubb i Nordbahnhoff, koje je nakon nekog vremena preuzeo, te u gostionici Coulisse. Prema podacima njemačke policije, od 1994. Bagarić je svoje kriminalne aktivnosti prebacio u Zagreb, dok je njegove poslove u Njemačkoj nastavio voditi Milenko Džaja, vlasnik nekoliko restorana i butika. Bagarić je u listopadu 1995. uhićen u Njemačkoj nakon boks meča Maske-Rocchiano zbog nelegalnog organiziranja “igara na sreću” Drugim riječima, sudjelovao je u namještanju boksačkih borbi.

Kod pretresa u džepu mu je pronađeno gotovine u iznosu od 50 tisuća DEM. Iako je obožavao poker, u nenamještenim partijama bio je potpuni amater. Prethodnog dana u svom je kasinu u ulici Gürtelstrasse izgubio 300 tisuća DEM.

Pet neuspjelih atentata

Prilikom jedne partije bakare sa zagrebačkim narkobosom Vjekom Sliškom izgubio je 100 tisuća maraka, a potom naručio i njegovo ubojstvo.

Uslijedilo je pet nesuspjelih atentata na Sliška - predvodnika “hercegovačkog kriminalnog klana” u Zagrebu, a uspio je tek šesti, izvršen nakon Bagarićeve smrti.

Zlatko Bagarić ubijen je nakon svađe s janjevačkim kamatarskim klanom Rodić ispred njihova restorana NK Dubrava. Odjeven u crno, prostrijeljen i u lokvi krvi prvi je put zauzeo naslovnice medija. Za ubojstvo Bagarića osuđen je Lazar Rodić, dok se ubojicama Vjeke Sliška još uvijek sudi. Ali to je neka druga i dulja priča...