Luja je imala tumor na desnoj strani glave. Takav tumor imala je i njena majka, koja je umrla nakon što su je liječnici operirali. Luja je bila na tabletama, pokušala si oduzeti život. Danas je sretna žena. Njen tumor se povukao.
Željka i dalje ima rak dojke. U tri godine prošla je četri ciklusa kemoterapije. Rak se još nije povukao. No, Željku to ne zanima. Dani teške depresije i život na antidepresivama su iza nje. Ona uživa u svom životu.
Stanku su alkohol i cigarete bili sve. Svađa, nemir i nezadovoljstvo bile su svakodnevica u njegovoj obitelji. Onda je doživio dva srčana i moždani udar. Mogao se kretati samo uz pomoć hodalice, koja mu je sada ukras u kući.
Alen je više godina trpio bolove u mjehuru i želucu. Bio je na pretragama, pio tablete i razne čajeve. Ništa mu nije pomoglo. Danas se smije kada se sjeti tih problema.
Bojani je ultrazvuk pokazao da su joj se četiri limfne žlijezde na vratu povećale. Doktori su govorili da će to proći. Godinu dana je išla na preglede, no žlijezde su se povećavale. Jedne nedjelje zadebljanje se povuklo.
Matea je cijeli život živjela u strahu. Vjeruje da je to zbog ratnih strahota. Stresla bi se svaki put kada bi zazvonio telefon, lavež pasa za nju je bila noćna mora. Išla je liječnicima, bila kod psihologa, no pomoći nije bilo. Strah i panika bili su dio njene svakodnevice. Bili.
Marijina kći rodila se s jakim atopijskim dermatitisom. Tijelo joj je izgledalo kao da je ispečena. Uskoro je postala alergična na hranu. Liječili su je kortikosteroidima. Znalo joj je biti bolje, no samo povremeno. Noći su bile najgore jer se stalno grebala, plahte su znale biti krvave. Marija je dobila status roditelj njegovatelj. Sa šest godina, njena je kći napokon imala kožu kao beba.
Promijenio im život
Luja, Željka, Alen, Bojana, Marija, Stanko i Matea se ne poznaju, ne žive u istim gradovima, neki ni u istim državama. Ne pripadaju istom društvenom staležu. Neki su iz siromašnih obitelji, neki su financijski situirani, neki su nezaposleni, a pred nekima je lijepa poslovna budućnost. No, jedna stvar im je zajednička. Bili su na katoličkoj duhovnoj obnovi u selu Šurkovac, u općini Prijedor, u Republici Srpskoj. I svako od njih svjedoči - taj im je susret promijenio život. I nisu jedini.
U protekle dvije godine u to mjesto, od kojih 40-ak kuća u kojima živi 100-tinjak uglavnom nezaposlenih mještana, došlo je više od 230 tisuća hodočasnika. Nisu došli zbog velebne crkve, niti po čudotvorno kamenje, niti u trgovačke centre. Došli su čuti riječi svećenika Ive Paviće, fratra Provincije Bosne Srebrene. Došli su u mjesto u kojem, kako kažu, šepavi hodaju, slijepi vide, a gluhi čuju.
Reporter Nedjeljnog u razgovoru s fra Ivom Pavićem
- U Šurkovcu i na duhovnim obnovama koje vodim, mnogi se obrate, tjelesno ozdrave, neki osjete poboljšanje, neki ne ozdrave. Ne ozdrave svi ni u bolnicama. Bog je suveren. On određuje tko će ozdraviti. On ozdravlja. Da se pita mene, ja bih ih sve ozdravio. Ali ja ne ozdravljam. Radim za Isusa. Njegov sam instrument. Onima koji nisu fizički ozdravili važno je protumačiti da mogu ozdraviti duhovno - ono je mnogo važnije od fizičkoga ozdravljenja. Duhovno ozdraviti znači kazati DA Isusu - objasnit će mi kasnije fra Ivo.
Zašto hrli toliki narod?
Što se točno događa u Šurkovcu i zbog čega mu hrli toliki narod?
Ispred KD Vatroslav Lisinski, u 6.45 ujutro, uz reportere Nedjeljnog još je jedna osoba. I ona će za Šurkovac.
Nekoliko sati ranije, Zagreb je bio zameten snijegom pa se poziv udruzi Miramare - Štovatelja katoličke baštine, činio itekako opravdanim.
- Ma, ide se u Šurkovac. Nema tog snijega koji će nas zaustaviti - kaže mi Mira iz udruge. Ona na kraju nije išla, ali ju je zamijenila Željka.
Ona je, zajedno s Lujom iz udruge Dva Srca, organizator našeg putovanja. Cijena puta je 100 kuna, a ide se gotovo svake subote i nedjelje u ranim jutarnjim satima. Ulazimo u autubos, u njemu je dvadestak putnika.
- Nije to sve, pokupit ćemo ih još - kaže Željka.
Oko 8 sati ujutro autobus je pun, a vozi ga Hazim. Muslimanske je vjeroispovjesti, no rado vozi za Šurkovac.
- Za mene je to posao. Gledajte, ima tu nešto. Sve više ljudi dolazi. Slušate ta svjedočanstva, nije vam svejedno - kaže Hazim, dok mu putnici pjevaju “Ima jedna duga cesta”.
Pravila ponašanja u Šurkovcu, ali i za vrijeme putovanja su sljedeća: “Cijelim putem neka se izmole četiri krunice, neka vjernici pjevaju pobožne pjesme. U autobusu nije dopušteno puštati narodne ili zabavne pjesme i filmove, voditelj neka ne propovijeda u autobusu, niti čita preko mikrofona bilo kakvu literaturu o smaku svijeta, privatnim objavama, na putovanju kroz Bosnu ne treba kupovati cigarete, alkohol, jer molimo da se oslobodimo tih poroka”.
Izmolila se na kraju jedna krunica, puštao se CD s duhovnim pjesmama na kojoj jednu pjeva i Željko Bebek.
- I nemojte se gurati. Fra Ivo će primiti sve. Ako se netko gura ispred vas, pustite ga. Radije slavimo Boga - naglašava Željka putnicima.
Šurkovac je mjesto koje je na popisu stanovništva iz 1991. imalo 489 stanovnika. Danas ih ima 100. Crkva je 1993. srušena, a selo je raseljeno. Do 2009., u Šurkovcu praktički nije bilo nikoga.
Danas, kažu mještani, kao da se selo ponovno rodilo. Na prvu, nemate takav dojam. Vide se tek dva natpisa. “Moj Bog nije mrtav” i “Moj Bog je spasitelj”.
Šurkovac doslovno ima jednu cestu, Crkvu, veliki sanitarni čvor, pečenjaru i psa lutalicu. I to je to. Nema tu štandova sa suvenirima, lunaparka, igračaka za djecu, apartmana, kafića i restorana.
Fra Ivo nije protiv ugostitelja, ali je protiv postavljanje tezgi, štandova i drugih pokretnih objekata blizu crkve. Smatra da vašar nema što raditi oko crkvi, jer oni koji ne idu u crkvu najčešće žele profitirati od crkve. Kada bi to dopustio, uvjeren je, mjesto bi izgubilo duhovni smisao.
......
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....