Nataša Janjić: Jedino sam se u Beogradu osjećala kao u Hollywoodu

ZAGREB - Možda zato što je u drugom kutu zagrebačkog restorana Cantinetta sjedio ponešto podbuo, rekla bih duhom odsutan Jura Stublić s nekom dvaput (triput?) mlađom djevojkom, došlo mi je da Nataši Janjić umjesto pozdrava glasno zapjevam. Zapravo, parafraziram Beatlese: Yes, you’re gonna be a star... Da, svakako će postati velika zvijezda, lijepa je i još će biti ljepša, kad hoda, ne zastajkuje i posve je nevažno, baš kao u toj pjesmi “Drive my car”, kome će ovog trenutka dopustiti da je vozi u autu...

Život u restoranu

No, ona bi to posve krivo shvatila. Nije se uznemirila, recimo, kad su nedavno na nekom našem TV programu izvikivali nešto poput ‘konačno znamo da je Nataša Janjić doista prirodno riđokosa’, valjda zato što smo njezine stidne dlačice mogli vidjeti u najskupljem srpskom filmu u povijesti ‘Sveti Georgije ubiva aždahu’ hitmejkera Srđana Dragojevića. Na golotinju na filmu hladno odmahuje glavom.

- Za mene je to samo moj kostim u tom prizoru. Ja to doista tako vidim, to je dio mog posla i zašto bih ja to uopće komentirala. Neka redatelj kaže je li to bio dobar prizor, nisam ja bila gola, bio je gol njegov lik...

Jedino o čemu ova iznimno talentirana glumica ne želi razgovarati jesu muškarci u njezinu životu. Kao na društvenoj mreži Facebook, kojoj posvećuje ‘možda već i previše vremena’, ona bi sve te odnose najradije kratko opisala ‘komplicirano je’... Dakle, nikako ne želi pričati o tome tko je vozi ili ju je noću vozio u autu s premijera, s kime intimno komentira noćna druženja s Jelenom i drugim curama s Akademije, s kime se vraća iz restorana, gdje vrlo često večera, što je za nju puno važniji obrok od ručka:

- Obooožavam život po restoranima, tu posebnu atmosferu dobrih restorana. Volim živjeti punim plućima, svakodnevno konzumirati život s užitkom.

Hollywood, BG

Možda je ovo idealan trenutak da je pitam je li tako živjela s Antonijem Nuićem, redateljem s kojim je bila u vezi kroz njegova dva zadnja filma ‘Sve džaba’ i ‘Kenjac’, gdje je glumila glavne ženske uloge?

Ne. Ona o njemu ne bi govorila. Uostalom, njemu je uspjelo ‘gostovati u Storyju i citirati Bibliju’, zašto da se ona sad spušta na neki svađalački nivo... Iza njih je neugodan prekid o kojem, dakle, ništa nije željela reći, iako znam da je ostala bez svog stana ili barem dijela svog stana, pa je nakon niza uloga (filmski internetski portal imdb bilježi 14, što filmskih, što televizijskih) i brojnih manjih ili većih honorara ponovno podstanarka.

Je li iznajmila stan s Joškom Lokasom, koji ju je pratio na premijeri filma ‘Sveti Georgije ubiva aždahu’, o čemu su sve novine izvijestile kao da se radi o nekom novom detalju u priči Keruma i njegove Fani?

- Ne, ali to nije važno za moj posao i o tome neću govoriti.

Kao što nas je Tolstoj već odavno podučio: samo protagonisti točno znaju kakvi se ratovi odigravaju u njihovim bračnim posteljama, zato je bolje ne nagađati... Vratimo se radije na život punim plućima:

- Tako se živi u Beogradu, ma koliko to bilo nepopularno kod nas reći. Tamo sam se jedino osjećala kao hollywoodska zvijezda. Producenti ‘Aždahe’ iznajmili su mi stan od sto kvadrata na Voždovcu mjesec dana prije početka snimanja, koje je trajalo gotovo šest mjeseci, u specijalno sagrađenom selu s kompletno opremljenim kućama; kad biste otvorili ladicu, u njoj bi sve bilo posloženo kao da tu netko živi... Dakle, imala sam mjesec dana za pripreme, upoznavanje ekipe, čak sam iz ‘objekta’ postala ‘subjekt’, mogla sam s ostatkom ekipe birati svog mlađeg partnera u filmu. A ekipa se ‘upoznavala’ po klubovima i restoranima dugo u noć. Tamo su restorani uvijek puni, neke dotjerane žene glasno pričaju, smiju se, živo gestikuliraju. Kad sam osvijestila tu strast za restorane? Kad sam kao studentica došla u Zagreb iz Splita, ne znam, s prvom lovom koju sam zaradila... Zapravo ne, to je netočno. Odrastala sam po restoranima. Ja sam jedinica, a moji roditelji, oboje arhitekti, puno su putovali i uvijek su me vodili sa sobom. Kad sam bila mala, od finih restorana jedino sam više voljela njihove toalete, proučavala sam pipe koje rade na senzore, različite dizajnerske umivaonike, tekuće sapune i sušila za ruke. Nisam se dala van, u svakom kafiću u kojem smo se zaustavili, tražila sam da me vode u toalet... Hmm, sada me ne bih iznenadilo da sutra čujem na radiju kako netko viče: ‘Nataša Janjić obožava javne WC-e!’

Splitska ekipa

Može o ljubavi za WC-e, možda i zato što je to važan motiv u jednoj epizodi srpske serije “Na terapiji” gdje Nataša glumi s Mikijem Manojlovićem, ali nikako o stvarnoj, strasnoj ljubavi u njezinu životu. Nataša se boji medija, i više od toga: ‘Grozim se vremena u kojem živimo, te užasne pornografije, kiča, neukusa koji guši’.

- Gledala sam neki dan kviz ‘Milijunaš’, kad je nastupila neka apsolventica novinarstva koja nije znala baš ništa, osnovne stvari.

Kako je to moguće? Kako se najednom dogodilo da studenti baš ništa ne znaju, ništa nisu čitali, ni za koga nisu čuli? To me vrijeđa, pomislila sam: ‘Bože, samo da ova sutra ne piše o meni’. Ja sam upisala glumu jer sam željela participirati u nastanku umjetničkog djela, doista. U Splitu sam bila dio te mlade, aktivne ekipe u Gradskom kazalištu mladih od 1. razreda gimnazije. Naš umjetnički voditelj Goran Golovko baš se vratio iz Londona i postavljao redateljski vrlo ambiciozne predstave koje su ljudi dolazili gledati. Bili smo sjajni. Sjećam se, kao gimnazijalka sanjala sam ne da budem slavna, na naslovnici Glorije ili da me gledaju u sapunici, nego da jednoga dana radim s Magellijem.

Stvarne žene

Tako sam razmišljala sa 15 godina, a sada me te neupućene cure tretiraju kao Simonicu, zovu kako bi me pitale kako perem kosu, tra-la-la. E, pa toj curi s novinarstva poručujem da me može baš sve pitati o mome poslu, mogu komentirati neku knjigu ili kulturni događaj, ali me ne smije zvati da me vrijeđa, ne smije mi s periskopom ulaziti u spavaću sobu, kupaonicu. Zašto bih ja dopustila da moj imidž, istinu o meni kroji tako neobrazovana osoba? Uostalom, i ja sam jednom upisivala to isto novinarstvo, tražilo se da na prijemnom znam nešto o sociologiji, književnosti, da pokažem veliku opću kulturu. Bila sam ponosna jer sam na prijemnom među tih tisuću kandidata bila trideseta, čak sam zaključila da ću tu i ostati. Mama me nagovorila da ipak odem i na prijemni iz glume na ADU, koji se održava kasnije. Rekla mi je: ‘Ti si odlikaš, zašto bi išla samo na jedan prijemni’.

‘A što ako me prime i na glumu, zamisli da se otvori i ta mogućnost?’ pitala sam se. Mama mi je odlučno odgovorila: ‘Pa, birat ćeš što želiš, zar ne shvaćaš!’

Kad bi doista mogla birati što želi, Nataša bi najradije glumila u dobrim kazališnim predstavama poput ‘Mećave’ ili ‘Sna ljetne noći’, što je radila u Gavelli, ali i u filmovima poput Almodovarovih, jer minuciozno seciraju strasti, ljubavne odnose, prijateljstvo, gdje su žene zaokruženi likovi, stvarne, duboke...

Takav je upravo njezin lik u seriji ‘Na terapiji’: mlada, duboko neurotična žena koja pokušava zavesti svog psihoterapeuta (koji ne ostaje posve hladan) s dugim monolozima nalik pravim glumačkim stilskim vježbama u kojima Nataša odlično govori srpski, što je naučila u onih mjesec dana priprema za ‘Aždahu’ (rekoh, sjajna glumica). Nadajmo se da ćemo je i mi moći uskoro vidjeti na televiziji. Tu licencnu seriju napravili su prema izraelskom odnosno američkom predlošku, u kojem psihijatra glumi Gabriel Byrne; prošle godine za tu je ulogu dobio nagradu Golden Globe.

A kakav je Miki Manojlović, najveći zavodnik s ovih prostora, je li još u formi?

- On je sjajan glumac, uvijek spreman pomoći, naročito valjda mladoj glumici koja ga ne ugrožava. S njime je doista lako zaboraviti na tu golemu razliku u godinama...

‘Na šmiranje ne pristajem’

U Srbiji je Nataša već vrlo poznato ime, zvali su je za još neke nove projekte, no morala je odbiti jer glumi u svom matičnom kazalištu Gavella i priprema novu premijeru, ‘Peera Gynta’, u režiji Aleksandra Popovskog. No, stalni angažman za glumce Nataša smatra kontraproduktivnim za umjetnost, ‘jer se u suradnji s novim ljudima, u tim nekim novim umjetničkim situacijama uvijek događaju najzanimljivije stvari’.

U privatnoj kazališnoj produkciji s Markom Torjancem priprema i jedan suvremeni američki komad, ‘Prekide’ Michaela Cristofera, dobitnika Pulitzera za dramu, o dvoje mladih ljubavnika (partner joj je Amar Bukvić), koji se vole, rastaju, mire, ponovno svađaju, baš kao u stvarnom životu. U jednoj davnoj filmskoj verziji njezinu ulogu glumila je Salma Hayek, a Amarovu Russell Crowe. Premijera će, posve primjereno, biti na Valentinovo.

Nataša je oko glume vrlo ozbiljna, sapunice je ne zanimaju, tvrdi da je nisu otpustili sa serije ‘Mamutica’, kako se pisalo, zbog toga što je jedan od suvlasnika producentske kuće brat Lokasove žene:

- Ne mogu se gledati kako šmiram, ne mogu to podnijeti i zato ne glumim u sapunicama, jedva sam pristala raditi seriju ‘Mamutica’ i znala sam da ne želim raditi sljedeću sezonu. Želim imati vremena za dobre pripreme, teško se sa sobom nosim kad ne radim najbolje. Ne smeta mi što sam zbog toga propustila neke uloge, pa možda i velike novce jer ovaj rad je potraga za remek-djelom, da tako kažem, svaka sljedeća predstava još je jedna nova šansa za remek-djelo. Tako ja gledam na svoj posao i ne mogu nikako drugačije...