NAUTIČKA PATROLA

AVANTURA ŽIVOTA Na điti sa Živkom: 'More je gušt, bilo ono malo ili veliko, uvijek je najljepše'

U ANA-i vodi tečaj gastronomskog jedrenja, a kroz skiperske tečaje prošlo je dosad 15 tisuća ljudi
 Danijel Soldo / CROPIX

Potrefilo se, sliježe ramenima. “Ma, nije ta regata ni toliko važna, jer za nju nisi morao biti vrhunski jedriličar, nego imati snage i volje i neku užu specijalnost. Eto...”, veže, umjesto da širi egoistično svoja jedra. Jedra kojima je, ništa posebno, kaže on, postao jedini Hrvat na velebnoj i pompoznoj Whitbread regati, današnjem Volvo Ocean Raceu...

Ali vraga, to nije ništa posebno. Recimo:

- U početku gubiš kile, u prvoj etapi sam izgubio 14 kila, i to u 14 dana. Ili:

- Pokušajte zamisliti da u cijeloj điti oko svijeta cijela posada, u svakom trenutku, svu nuždu vrši s broda, pa makar te tresli valovi od pet-šest metara. Nije vam dovoljno? Evo:

- Ispod Espagne prema Novom Zelandu i ispred samog Urugvaja, tukla nas je nevera od 60 čvorova, bilo je šest sati borbe, vratilo nas je jedno 70 milja. Što je tada? Tada si u akciji, svi smo čvrsto zavezani da nas vjetar i valovi ne raznesu, i moliš se da te ne razbiju. U biti, nemaš se tada vremena ni moliti.

I tako ukrug, devet mjeseci.

Ugostiteljski biznis

Devet mjeseci kao devet krugova pakla. Tu bi se i Dante zamislio...

Uglavnom, preko puta sjedi Živko Matutinović, Živogošćanin, koji je igrom slučaja u sezoni 1993./94. postao član posade Columbusa. Prvi i posljednji Hrvat.

Danijel Soldo / CROPIX
Živko Matutinović

A ovo je njegova priča...

- Počeo sam s restoranskim poslom u rodnome Živogošću, familija je tamo imala ugostiteljski posao, brat je ubrzo otišao za Australiju...

- E, počeo sam u ANA-i (Adriatic Nautical Academy), nautičkoj akademiji ACI-ja, koju je osmislio Veljko Barbieri, i nakon toga se sve odigravalo prilično brzo; naime, dospio sam na našeg prvog maksikrstaša ACY No.1, koji se pripremao za regatu preko Atlantika. Tamo sam ‘izvukao’ neku večeru i Cino Ricci je kazao da moram ostati kao stalni član posade.

Nije mi ta pozicija brodskog kuhara na početku nešto legla, ali ubrzo je postalo sve rutina i ostao sam ponosan što smo s hrvatskom zastavom prvi preveli neki brod preko Atlantika. Ta regata Columbus, pa kasnije i Transat, gdje smo pronijeli slavu naše zemlje u ratnim okolnostima, kao i Barbierijevu viziju ACY No.1, bila je okidač...

Ubrzo je, naime, Matutinović pozvan na brod Hetman Sahaidachny, na najznamenitiju đitu oko svijeta...

- Naš instruktor s ACI-ja, Ukrajinac Juri Dorošenko, skužio je da član posade zadužen na hranu ne radi dobro svoj posao pa je pozvao mene, taman kad sam s prijateljima u u kafiću u Zasotrugu na Eurosportu pratio Whitbread. A ja sam bio stručnjak za hranu, za kuhanje na brodovima. U oceanskom jedrenju, znate, nisu važne sposobnosti kao kod olimpijaca, nego psihofizička snaga, u paketu s jednom specijalnošću. To se potrefilo i dan-danas sam jedini...

Danas je, kaže, gotovo nemoguće upasti u takvo što: sedam do osam brodova po deset članova, svake četiri godine, dakle govorimo o 70-80 najboljih svjetskih nautičara...

- Nije ta regata toliko značajna, meni su važnije ove koje rade naše olimpijci. A ovdje ne moraš ti biti vrhunski jedriličar nego imati snage i volje. Nije to podcjenjivanje. To je devet mjeseci, a prije toga bili smo sedam mjescci plovili pa mi se i tijelo i um priviknulo na sve. Kuhanje na brodu, u takvim uvjetima? Imaš četiri kuhala, plus oni ekspres lonci koji se zatvore i još ga osiguraš da ne ispadne, jer tamo ljudi i spavaju. Pripremim hranu, imaš vreće po danima, od 25-28 dana je najdulji plov, i na svakoj piše koja je za koji dan.

S time da dvije ekstra uzmeš za svaki slučaj. Obroka su tri, klasika, doručak, ručak i večera. Stavi to u dvije litre vode, malo ulja i kuhaš. Improvizacija? Ma ništa... Samo priprema, priprema je ključ. A da idemo sada, dvadeset godina kasnije? Naručio bih oko 1200 dehidriranih gulaša, paštu, riže, pire, dehidridani grašak, dehidrirani ragu...

Kao formula

Ukrcao se u Fremantleu, i tako, krenuo u avanturu života... A riječ je o utrci poput F1, uz cijelu silu šušura sa strane. I ne samo toga. Recimo, 1973., kad je krenula prva utrka pod pokroviteljstvom Whitbreada, velikog proizvođača piva, bilo je i smrtnih slučajeva, slomljenih jedara i brodova, a u svakoj bi luci nastao sveopći kaos i tulumarenje, jer tada su velike zvijezde željele biti uz njih.

- Svaki brod ima svog sponzora, i onda svaki taj sponzor ima svoja događanja u svakoj luci gdje stanemo. I tu se okuplja krema, i tu se sreću s nama bez najave, a naša je obveza bila pričati s ljudima. Ali bili su lijepi partiji... Mi smo imali stanku od tri tjedna, i tad se ne napiješ, ali na početku, čuj, opet ti je muka, jer u tijelo ubacuješ stvari kojih si se zaželio, u prevelikim količinama. Meso, alkohol... i onda ti je opet muka, a sišao si s broda, no prirodno je da si nakon takvih stvari želiš dati oduška. Čuj, imam kćer od 12 godina, ne bih volio da mi to čita, ali bilo je toga, no tada sam bio sam, tako da sada te priče idu samo uz bevandu i ribu, u društvu prijatelja....

Bezdan plavetnila

Teško je običnim smrtnicima uopće nazrijeti o čemu je tu zapravo riječ, kad ploviš u potpunom bezdanu plavetnila, ali i tmini noći.

- To ti je recimo kao reli Pariz - Dakar. Nama su Americas cup šminkeri, prestiž i lova, ovo je isto prestiž, ali ako netko nastrada, vraćaš se pomoći najvećem konkurentu. Nama koji se bavimo time, to je san. A muku brzo prođeš, plus svi ti događaji. Ali to je mazohizam, kad se probudiš u dva po noći na valovima od 15 metara, to baš i nije neka ugoda.

Danas dođu neki ljudi u Školu pa na prvi veći val viču ju-hu. Sada je Volvo ekstremniji, zahtjevniji, sad rade nove brodove koji nisu dokazani. Uvjet je da u istoj godini dva puta moraš prijeći Atlantik da možeš ući u društvo Volva. Sad su to timovi i jedriličarski klubovi, koji se pripremaju. Nije to viša razina, komercijalnije je. Sada se zbog sponzora ide u Aziju, u saudijske zemlje.

Kada je nakon 136 dana sa skiperom Eugenom Platonom okončao utrku, a ukrajinski je brod završio sedmi u svojoj klasi, Živko je - bacio sidro.

- Tada sam rekao da idem tada i gotovo, jer to je klasifikacija, fakultet, nakon čega možeš naći posao. Nisam želio ostati na nekom vlasničkom brodu, jer si težak, želio sam doma, pa makar za manje pare.

I vratio se, dakle, doma. Ovdje u Jezera, u ANA-u, gdje i danas radi kao instruktor, uz omiljeni tečaj gastronomskog jedrenja...

- ANA mi je promijenila život, poslije rata. U početku sam s familijom bio u poslu s restoranima, a kasnije sam prešao u ovaj svijet. I danas uživam, evo ovdje ljudi dolaze sa svih strana svijeta.

Kroz ANA-u je prošlo 15.000 ljudi, osnovni, napredni i skiperski, dvije ture do Italije i natrag, samo spinaker, regatni i krstarenje. Imam gurmanski tečaj, i to je meni najveći gušt. Mi te ljude učimo životu na moru. ANA je važna za nautiku zbog svega navedenoga, iako nikad nismo imali nikakvu podršku od države.

- To je recimo ove godine više od 500 ljudi koji su bili ovdje, imamo pet brodova, naš četvorica koja radimo, dva stalna, dva vanjska plus, dvoje preko Student servisa. Sve je transparetno, sve je gušt. Jer, more je gušt. Bilo ono veliko, bilo ovo naše, malo, najljepše...

Dubina mora je 2,5 m, a prilaz je sa sjeverne i zapadne strane

Maloprodajno mjesto Ine idealno je pozicionirano za nautičare, odmah pokraj ACI marine Jezera. Između 10 i 12 sati ujutro tamo se može zateći veći broj plovila koja dolaze natočiti gorivo. Među njima smo zatekli i gosta iz Njemačke koji je došao opskrbiti svoj brod gorivom kako bi s obitelji obišao obližnje plaže.

Danijel Soldo / CROPIX

- Ovdje točimo gorivo jer nam je daleko najbliže, praktički odmah u marini. Ujutro je ovdje nešto više plovila, ali ne čeka se predugo. Natočili smo Eurosuper 95 Class Plus, a ponekad znamo doći i navečer te kupiti sokove kad nam ih ponestane. Inino maloprodajno mjesto u Jezerima u svojoj ponudi goriva ima Eurosuper 95 Class Plus, Eurodiesel Class Plus i Eurodiesel Plavi za ribarska i policijska plovila.

Dubina mora je 2,5 metra, a prilaz je otvoren sa sjeverne i zapadne strane. Radno vrijeme maloprodajnog mjesta je svaki dan od 7 do 21 sat, otkriva nam zaposlenik Milivoj Matov. Kupci su uglavnom nautičari, posebno iz marine Jezera, ali dolaze i ribolovci, među njima i oni koji se bave big game fishingom. Za njih je ovo itekako važna točka opskrbe prije nego što se otisnu na pučinu...

“Starac i more” otvoren u marini

Tek otvoreni restoran Starac i more s barom i bazenom udahnuo je novi život marini. Ovdje se može dobiti doista sve što takav oblik ugostiteljstva pruža - od jutarnje kave uz bazen i doručka u restoranskom dijelu do kompletnog ručka i večere. I to uz pristupačne cijene. Mala kava stoji sedam kn, a makijato osam. Izbor jela je vrlo bogat: od angus burgera, svih vrsta ribe i plodova mora, do raznih steakeova od 125 kn naviše. Posebna je ponuda jela ispod peke: mladi pivac (125 kn), teletina, hobotnica, lignje i janjetina (170 kn).U vrlo širokoj ponudi pića su i svježe cijeđeni sokovi i 30-ak vrsta koktela. Oni u rangu Mojita stoje od 45 do 55 kuna. (M.G.)

Čovjek koji se saživio s marinom: “Za mene je more samo brod”

Borisa Ferkulu nalazimo u kafiću Toni, malo izvan marine Jezera. Opušteno sjedi za stolom u društvu prijatelja i mirnim tonom nas poziva da im se pridružimo.

Danijel Soldo / CROPIX
Boris Perkula

Ferkula je poznati domaći poduzetnik, jedan od vlasnika tvrtke Aquaestil, koja proizvodi opremu za kupaonice i ima oko 400 zaposlenika. No, u Jezerima je on jedan od domaćih ljudi, pravi lokalac koji od 1988. godine veže svoj brod u ovdašnjoj ACI marini.

- U more sam se zaljubio od studentskih dana pa sam zajedno s prijateljem kupio brod. Bili smo mladi pa smo ga nazvali „Dioniz”, prema bogu veselja i zabave.

A Dionizom je Ferkula prošao hrvatsku obalu uzduž i poprijeko. Kako kaže, ne postoji iole veći otok u hrvatskom dijelu Jadrana, a da nije bio na njemu. U prvim godinama svojeg boravka isplovio bi čim bi stigao u marinu.

- Za mene je more samo za brod, idealna prilika za aktivni odmor i mogućnost da istražite cijelu obalu.

Nakon 20-ak godina s Dionizom, kupuje novi brod, ali ime grčkog boga i dalje stoji na krmi. No, zato se sve ostalo polako promijenilo. Jezera su od malog ribarskog mjesta postala turističko naselje, a Ferkula je danas sve manje na moru, a sve više u marini.

- Znate, meni se odmah jako dopalo ovo mjesto čim sam došao. Ljudi iz marine, ljudi iz naselja, baš sve mi odgovara – polagano završava priču prije nego nas vodi na brod da fotograf „opali” par dobrih kadrova.

Kaže nam da baš nije fotogeničan, ali kad ga Danijel snima kroz kormilo, gledamo u lice zadovoljnog čovjeka, savršeno sretnog upravo tamo gdje se nalazi. Na svojem Dionizu, u Jezerima. (I. Zrinjski)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 01:49