Branko Hell (90): ‘Nikad neću zaboraviti taj dan, more je zakipjelo, oko mene stotine dupina...‘

Kad se odlučivalo tko će podignuti Plavu zastavu, međunarodno priznanje koje jamči čistoću mora u jednoj od najpoznatijih hrvatskih marina, marini Punat na Krku, konačni izbor nije mogao biti bolji. Podigao ju je Branko Hell, iskusni 90-godišnji morepolovac, s posebnom vezom ne samo s otokom Krkom nego i samim morem i marinom u kojoj smo njegov brod zatekli na vezu.

Branko je dobar dio svog života proveo u Austriji, no otok Krk uvijek je bio konstanta. Dapače, govori da otkad je prije 30-ak godina otišao u mirovinu, više vremena provodi ovdje nego tamo. Živi u obiteljskoj kući u Krku, djedovoj starini, a baš svako jutro, a ponekad i poslijepodne, odlazi u marinu na svoj brod. Ime, s obzirom na sve navedeno, nije teško pogoditi - Krk III.

Regate

“Moja majka je Krčanka, a otac je iz Graza. Ona je tako patila za tim Krkom da sam joj to dužan”, objašnjava nam zašto je brodu nadjenuo upravo to ime.

Krk III u njegovu je vlasništvu već 40 godina. Riječ je o švedskom Hallberg-Rassyju, među nautičarima vrlo cijenjenom modelu broda. Čvrst je, dobro podnosi teško more, vrlo je dobar u regatama, a njime može bez problema upravljati i samo jedna osoba.

“Imao sam prije dva broda, ali i komplikacije s njima. Onda sam uzeo ovaj skandinavski. Radije teži brod, ali kompaktan, i to se potvrdilo već nekoliko puta”, priča Branko koji i ove godine planira zaploviti njime. Plan je ići na jug, na najmanje tri tjedna.

Sjedeći nasuprot njega, čovjeka koji prijateljuje s morem od svojih najmlađih dana - kako sam kaže već 80 godina - pecka me nadnaravna znatiželja. Naposljetku se odlučujem za klasiku - zašto uopće plovi, koja su mu najbolja i najgora iskustva, lekcija kojoj ga je plovidba naučila i - možda - najbolja skrivena uvala?

Odgovori su mu kratki i sažeti, ispresjecani šalama. Neke mudro taji. Primjerice, najdraža uvala. Ima jedna na Cresu, kaže, ali ako kaže koja onda će biti puna i u njoj više neće biti mjesta. No, brzo pribjegava utjesi. Na Jadranu uvijek nađeš neku valu, govori.

Plovi jer voli imati mir. I zbog ljubavi prema prirodi. Plovidba je, priča, užitak, potpuno udaljena od “stiskanja gasa”. Priča o igri s vjetrom, pa čak i onom najmanjem kojem se veseliš. Lice mu je u tom trenutku ozareno, a rukama kao da pokušava uhvatiti jedan od povjetaraca koje spominje. Kad pak govori o svom najljepšem iskustvu u plovidbi, glas mu podrhtava.

“To je nešto što se događa samo jednom u životu. Ovdje, u ovom trokutu, kod Cresa i Punta, odjednom je zakipjelo more. Nisam mogao vjerovati. Posvuda oko moga broda skupilo se 200, a možda čak i 400 dupina. Sa mnom su bila djeca i rekao sam im da ovako nešto možda nikada više neće doživjeti.”

Srdjan Vrancic/Cropix

Strah od bure

Nekoliko sekundi kasnije, prisjeća se onog najgoreg. Glas mu više ne drhti. Lice mu je smrknuto i ozbiljno. Održavala se regata, šibala je bura od 60 čvorova i slomila čak sedam jarbola. On i njegova ekipa bili su jedini koji su uspjeli završiti regatu. Sva sreća da nikoga nije ubilo, govori.

“To je naš senjski kanal”, kratko dodaje.

“Godine i godine plovidbe naučile su me opreznosti. Kako su naši stari rekli, hvali more, drž’ se kraja. Nauči te da budeš oprezan”, objašnjava Branko i najviše priča o buri. “Odjednom ti dođe, pa prođe, pa hiti i treba zdurati”, govori.

No, i Branku i Krku III to “duranje” dobro ide. Dapače, hvali se i “najmlađom ekipom” s kojom sudjeluje i pobjeđuje na regatama.

To su njegov 83-godišnji brat, pa 82-godišnji bratić iz Trsta i još jedan drugih bratić, onaj iz Rima kojem su 84 godine.