ACI MARINA RAB

RAPSKI DOŽIVLJAJ U PRIČI KOJA ODUŠEVLJAVA Od poljoprivrede do restorana i nautike - svaki član obitelji Jureša ima svoje zaduženje

Riba iz rapskog mora, vrhunsko domaće vino, vlastito ulje i verdura iz bakina vrta, jedinstvena je gastronomska ponuda iz njihova Leuta
Franjo Jureša diči se tradicijom svoje obitelji, a uspješno je nastavio njihovim putem jer od posla ne bježi
 Srdjan Vrancic / CROPIX

Zaplovite li morem od grada Raba ka Barbatu, s lijeve će vam se strane uvale otvoriti jedinstven prizor. Ponad plaže i kluba, gdje uživaju domaći i strani turisti, golem je vinograd ovdašnjih starosjedilaca, obitelji Jureša.

Čokoti, njih oko deset tisuća, okupani srpanjskim suncem, narasli na krševitom tlu punom minerala, šamarani teškom burom i posolicom te zalijevani olujnim kišama, odolijevaju teškom i siromašnom području na kojem se nalaze samo zahvaljujući višegodišnjoj ljubavi svojih vlasnika.

Samo, da biste ga vidjeli, morat ćete ozbiljno požuriti jer berba 2020. vjerojatno će biti posljednja u više od 150 godina dugoj obiteljskoj povijesti vinogradarstva.

Veleposjednici

Obitelj Jureša, čiji su djedovi bili veleposjednici koji su toliko vjerovali u svoj plavac i merlot da su njime nekoć zapunili 70 posto zemljišta, uskoro će vinograd ugasiti jer nema radne snage, a i država ne priznaje tako male posjede da bi im dodijelila kakvu potporu. Pritom su Jureše vjerojatno “posljednji Mohikanci” vinogradarstva s Barbata jer su svi drugi odavno odustali.

Sve to priča nam Franjo Jureša, vlasnik restorana Leut koji se još od početka osamdesetih diči tradicijom, vlastitim organski uzgojenim povrćem, domaćom hranom i vrhunskim vinom. Nikad nije bilo a da ova obitelj nije imala barem neki kajić pa su gosti mogli uživati i u”još živoj” ribi iz kristalno čistog rapskog podmorja.

Iako mu se u očima jasno vidi da mu nije svejedno, Franjo nas uvjerava da je za njega gašenje vinograda čak i olakšanje.

- U početku mi je bilo strašno žao. Ta, to je moja djedovina! Onda sam shvatio da to možda i nije tako loše. Svako sam jutro ustajao u 4 sata i radio na polju dok je sunce dalo, a onda bih nešto na brzinu pojeo pa jurio dalje. Bavimo se maslinama, ugostiteljstvom, povrćem, imamo i svoje privezište, poslu nikad kraja i nikad ne bih završio prije noći. Vjerujte, 25 godina se nisam naspavao - otkriva nam Franjo svoju dnevnu rutinu.

U vinogradu nema više tko raditi, a on sam na sve strane ne stiže.

- Problem je što imamo premalo zemljište da bismo se bavili ozbiljnom proizvodnjom. Vinograd smo 1998. obnovili s velikim entuzijazmom, ali tih 29 tisuća kvadrata naš je maksimum, a znate i sami kako je na otoku, zemljište je nemoguće okrupnjivati. Imamo i četiri maslinika s oko dvije stotine starih stabala, od kojih su neka stara i po dva stoljeća i od njih smo u najboljim godinama znali dobiti i po tisuću litara fantastičnog ulja. Ma, uvijek ćemo se mi baviti poljoprivredom, ali ovo s vinogradom više nema smisla. Za tih šest do osam tisuća litara koje dobijemo ne isplati se toliki trud - iskreno kaže Franjo, dodajući kako su vino uglavnom plasirali kroz vlastiti restoran te izravnom prodajom gostima.

No, nije to ni približno kraj ove vrijedne i marljive otočne obitelji kojoj je težak rad u genima.

Bez konfekcije

Još je stara baka svako jutro odlazila na pijacu prodavati višak povrća i tako othranila i odškolovala svoju djecu, a ni njezini nasljednici ne namjeravaju dokoličariti. Restoran Leut, otvoren 1982., posluje kvalitetnije nego ikad jer je obitelj (ispravno, ako smijemo primijetiti) shvatila kako je budućnost turizma u vrhunskim namirnicama.

Vrt, koji je tko zna kada zasadila baka, još daje itekako mnogo plodova, a u Leutu to obilno koriste. Sade se krastavci, rajčice, razne salate, začini i blitva za koju ovdje kažu da ide svuda, “osim u gulaš i brujet”.

Gastronomska ponuda u Leutu je jedinstvena. Nema tu uobičajenih i konfekcijskih jela poput friganih liganja, prepržene ribe, juha iz vrećice ili, ne daj Bože, kruha iz supermarketa. Sve se priprema taj dan, sve je svježe i prilagođeno gostu. Spomenimo, recimo, meni koji nas je dočekao usred tjedna. Krenuli smo s burgerom od domaćih pogačica s usoljenim inćunima, lukom, pinjolima i cherry rajčicom, nastavili s gratiniranim Jakobovim kapicama pa se zasladili ječmenom kašom s repovima jadranskih škampa. Veliki je specijalitet ovdje i goveđa pisanica s ovčjim sirom i pršutom, no kako smo krenuli s ribom, red je bio tako i nastaviti. Čuđenju nije bilo kraja kada je uz file zubaca i pečene tikvice, koje su također iz obližnjeg bakina vrta, stigla velika šnita palente, ali kao krv crvene. U njoj su cikla i paški sir, jedinstvena kombinacija kakvu još nismo imali priliku probati, a za koju smo zaključili da bi bez problema mogla funkcionirati i kao autorski desert. Bilo je tu i malo netom ubranog motara, koji se neopravdano rijetko nalazi na tanjurima naših restorana.

Nije bilo druge nego pozvati kuharicu da nam sve to malo razjasni. Pojavila se Ana Pende, Franjina sestra i suvlasnica restorana. Iako je upravo izašla iz vruće kuhinje, s velikim osmijehom na lijepom licu sve nas je iznenadila kada je rekla da ona uopće nije školovana kuharica.

- Ma kakvi (smijeh)! Ali, ja sam vam cijeli život u kuhinji. Sve je to kriva moja mama Biserka, ona je uvijek pripremala neke delicije, a ja sam se još kao djevojčica voljela motati po kuhinji. Evo, baš sam danas razmišljala što bih mogla pa sam osmislila ovo s ciklom i sirom, a otišla sam i nabrati malo motara. Volim se igrati, eksperimentirati, i za mene je kuhinja avantura - otkriva, sramežljivo zahvaljujući dok hvalimo njezine delicije.

Nema u Aninoj kuhinji dnevne ponude, sve se kuha tog trenutka i ako poneke namirnice nestane, nestane. Ništa nije iz leda, sve je svježe i domaće jer, kako otkriva, “Rab je uvijek bio samodostatan otok pa do vrhunskih namirnica nije problem doći”.

Otkriva nam kako cijela obitelj radi kao jedna zajednica. U restoranu se - nažalost, ne još zadugo - toči samo domaće vino, proizvodi su iz bakina vrta, ulje je njihovo, riba od lokalnih ribara... Svatko ima svoje zaduženje.

Ne čudi stoga što je Leut jedan od otočnih restorana s najduljom sezonom. Iako im je glavnina sezone od ožujka do studenoga, znalo se dogoditi da otvaraju već i na Novu godinu. Prema rapskoj ACI marini odlazimo podijeljenih emocija. Tužno je, s jedne strane, gledati ovaj sjajan vinograd i znati da je to možda posljednji put da ga vidimo, ali lijepo je znati da se njeguje vrhunska gastronomija koja, zahvaljujući Aninoj znatiželji i kreativnosti, sigurno neće ugasnuti. A pogotovo smo radosni jer smo ipak Nautička patrola pa vidimo i kako ova obitelj na svom privezištu radi i na podizanju kvalitete nautičkog turizma na ovom prekrasnom dijelu Jadrana.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 00:42