'Ne pitate za cijenu, a tek svaka osma eko uzgojena rajčica doista je zdrava'

Može, dođite, kaže nam Božica Žeželj. Moram samo vidjeti hoće li me šef pustiti.

Božica Žeželj sa suprugom Ivanom već četiri godine vodi ekološko imanje u Bedenici kraj Zeline, na samoj tromeđi Zagrebačke, Krapinsko-zagorske i Varaždinske županije. Zaposlena je u Inkeru u Zaprešiću. Nakon posla trči na svoje imanje. Čeka je posao.

Na 6,5 hektara imanja, kilometrima udaljenog od prvog naselja i okruženog šumom, ona i suprug uzgajaju sve pomalo: jabuke, lješnjake, rajčice, paprike, orahe. Oko kuće se šetaju kokoši s predvodnicom Zlatkom, miljenicom koju je teško zaobići i koja je, tvrde Žeželji, prava gospodarica imanja. Ozbiljna konkurencija su joj vijetnamski prasac Điđi i njegova ženka Pigi koja je prije tjedan dana oprasila osam mališana.

Gledamo imanje koje nam izgleda prilično zapušteno. Povrće je zaraslo, voćke se miješaju s drvećem u šumi. Ali nije riječ o zapuštenom imanju nego o permakulturi - pokušaju stapanja uzgoja bilja s okolišem. To je, kako se danas voli reći, svjetski trend.

‘Zapušteno’ imanje

- Da, ovo je više permakultura nego samo ekopoljoprivreda. Ali vidite i sami da funkcionira - pokazuje nam Božica divovske rajčice i hokaidu - tikve koje se jedva naziru od trave i korova. No, što je nekome korov, to je drugome delikatesa. Sve izgleda kao da je zapušteno, ali mi smo od 5 ujutro do ponoći na nogama. Željeli smo pokrenuti i proizvodnju soka i brašna od jabuka, ali ne daju nam kredit. Svaki dan mi dođe da plačem i odustanem, ali ujutro me uvijek nešto potjera dalje. Ovo čovjek mora živjeti i uživati u tome, a ne shvaćati kao biznis. To vam je ekoproizvodnja u Hrvatskoj. Biti prepušten sam sebi i ne očekivati pomoć države - objašnjava Božica.

Zabluda o rajčici

Ipak, imanje obitelji Žeželj nadomak Zagreba prije je iznimka nego pravilo. Ovdje doista možete dobiti ekološki uzgojeno voće i povrće. Prema neslužbenim podacima stručnjaka iz svih sedam nadzornih ekostanica u Hrvatskoj, tek je svaka osma rajčica koja se reklamira kao ekološka stvarno ekološki proizvedena.

Ali, postoji li način da svi oni koji kupuju ekološku hranu saznaju što doista jedu? Znate li kako bi trebao izgledati pravi ekocertifikat, odnosno potvrda kojom vam stručnjaci, koje je ovlastilo Ministarstvo poljoprivrede, garantiraju da ste kupili povrće koje nije vidjelo kemikalije? Jeste li upoznati sa svojim pravom da od trgovca, bilo da se radi o nekom trgovačkom lancu ili kumici na placu, tražite da vam pokaže taj certifikat?

Ako mislite da je dovoljan dokaz da je rajčica koju jedete zdrava činjenica to što je ona nepravilnog oblika, varate se. A natpisi eko, bio, organski ili domaće, koji vrište iznad gomile povrća, ne vrijede puno. Vrlo često proizvođači se reklamiraju kao ekološki a da nisu prošli propisanu proceduru za dobivanje toga znaka. Konačno, i sam je znak vrlo lako kopirati. Potrošač nema načina provjeriti istinitost deklaracije na lak i logičan način.

- Znate li koliko sam se nagledao kvrgavih rajčica punih kemikalija, a isto toliko savršeno okruglih i bez ijedne točkice, a da na njih nije pala niti kap pesticida. Mnogo. To ništa ne znači. Eko, domaće, bio... U Hrvatskoj se mnogi razmeću tim prefiksima. Po tim lažnim reklamama ispada da smo svjetski centar ekološke proizvodnje, a činjenica je da imamo samo 20.000 hektara pod ekološkom proizvodnjom. I pitanje je da li se na svih 20.000 uopće nešto proizvodi ili je ta zemlja samo u upisniku. Kod nas nema kazni ako netko oglašava svoje proizvode kao ekološke, a oni to nisu.

Zato je kod nas poplava takozvanih ekoproizvoda. U Europskoj Uniji kazne za takav prekršaj kreću se od 40.000 eura pa do zatvaranja tvrtke i povlačenja robe s tržišta. U Hrvatskoj se, prema sadašnjem zakonu, još uvijek može kazniti samo onaj tko posjeduje državni certifikat, a prodaje hranu koja nije ekološki uzgojena - otkriva nam Marin Fucijaš, vlasnik Prve ekološke stanice, jedne od sedam koje je Ministarstvo poljoprivrede ovlastilo da kontroliraju ekološke proizvođače.

Rigorozne kontrole

Kontrola onih koji posjeduju ekološki certifikat ili ga tek žele dobiti, za razliku od zakona, izuzetno je rigorozna. Toliko da gotovo polovica zainteresiranih odustane od ekoproizvodnje prije nego što su išta i počeli proizvoditi. Da bi dobio ekocertifikat, vlasnik zemlje mora se načekati i do pet godina. Ako ima sreće da mu je zemlja čista, odnosno da godinama nije špricana kemikalijama i da je od druge njive udaljena dovoljno daleko, certifikat će možda dobiti za godinu dana.

Toliki je minimalan prijelazni rok unutar kojeg je njiva na promatranju od strane nadzornika neke ekološke stanice. U tom se periodu analizira nekoliko uzoraka tla, fotografira prostor za uzgoj, ali i okoliš. Primjerice, koliko je udaljena i koliko prometna najbliža cesta, troši li susjed mnogo kemikalija na svoje voćke, je li u blizini neki industrijski pogon i kakva je ruža vjetrova... To su samo neki od mnogih kriterija koja se uzimaju u obzir prije nego što se u ruke dobije toliko željeni ekocertifikat.

Zavidni susjedi

Sve to košta oko 10.000 kuna, i tako svake godine jer certifikat vrijedi godinu dana, nakon čega se može ili ne mora produljiti. Međutim, taj je novac ništa u usporedbi s vremenom koje mora proći da bi se uopće počelo s ekoproizvodnjom, a kamoli počelo vraćati uloženo!

Ako je zemlja ipak donekle zatrovana, mora proći pet godina da se pročisti, a velika je šansa da vlasnik takve zemlje nikad neće dobiti certifikat. No, to je samo početak priče, jer će ekološkog poljoprivrednika tijekom svake godine nadzirati konstantno.

Jednom godišnje obavezno, i još nekoliko puta nenajavljeno. Zato je u Hrvatskoj još uvijek samo 1000 proizvođača koji imaju certifikat. Mnogi brzo odustanu.

- Često naši nadzornici neobavezno promotre i fotografiraju nečiji nasad. Već samo po vrsti korova koji raste oko voćaka ili povrća znamo upotrebljavaju li se nedopuštene kemikalije. Ima i slučajeva da prijestupnika prijavi zavidan susjed ili konkurencija. Uvijek moramo izaći na teren i provjeriti.

U samoj je proizvodnji teško varati, i to ljudi znaju. Međutim, moguće je da netko ima certifikat i proizvodi, primjerice, rajčicu, ali od nekog na crno kupi obično tretiranu rajčicu i prodaje je kao svoju. To je već problem prodaje koji kontrolira državni inspektorat. No, nisam baš siguran kontroliraju li oni to u dovoljnoj mjeri - tvrdi dalje Fucijaš.

Uistinu, inspekcija je od 2008. godine do danas obavila samo 289 kontrola deklariranja, obilježavanja i označavanja ekoproizvoda.

Zakon bez moći

Potrošači često nasjedaju i na trgovce koji markice i etikete o izvornosti proizvoda, često spontano ili malo manje spontano, miješaju s etiketama o ekološkoj proizvodnji. Nešto što je tradicionalno proizvedeno ne znači da je to i ekološki proizvedeno. Reklo bi se, tradicionalno proizvodimo na prirodan ili prirodi blizak način. U stvarnosti to govori samo o tradicionalnoj tehnologiji ili recepturi, a sastojci mogu biti kojekakvi i od kojekuda. To je čest slučaj s kruhom, pecivima i ostalim gotovim proizvodima. Tu je zakon jasan: proizvodi koji imaju između 70 i 95% ekoloških proizvedenih sastojaka također mogu nositi naziv ekološka ili biološka proizvodnja (u biti nema razlike), ali svi sastojci moraju biti navedeni, dok proizvodi s manje od 70% sastojaka iz ekološkog uzgoja ne mogu nositi taj naziv.

To je, međutim, opet lako otkriti u nekim od laboratorija koji surađuju s nadzornim ekostanicama. No, i u tim slučajevima zakon je nemoćan - dopušta da netko reklamira svoje proizvode ekološkima iako oni to nisu, uz uvjet da nema certifikat. To kod nas zakonodavac svrstava u marketing, a ne u kršenje prava potrošača. A istina je obično potpuno suprotna: često su pravi ekološki proizvođači oni nečujni. Nemaju vremena za reklamu jer po cijeli dan rade.

Zemlja u korovu

Kao obitelj Žeželj s početka ove priča. Ili, obitelj Knezić koja je gradski život zamijenila životom u selu Lepa Vas kraj Donje Stubice. Gordana Knezić, građevinski inženjer, sa suprugom Ivicom i kćeri Ivanom već godinama živi okružena šumom i uzgaja batat i steviju, sve popularniju biljku čiji su listovi 200 puta slađi od šećera. Impresionira nas svojim znanjem o biljkama.

- Mene to oduševljava. Oduvijek upijam znanje o novim biljkama i ekološkoj proizvodnji.

Planiraju, kaže nam gospođa Knezić, kupiti još zemlje da bi povećali proizvodnju i nešto zaradili. Ali kvadrat je u tom dijelu Hrvatskog zagorja čak 10 eura! Apsurd je što je većina te zemlje obrasla korovom.