'Ne znamo što je bila naša misija, znamo da nismo uspjeli'

Od početka međunarodnih oružanih operacija u Afganistanu je poginulo nešto više od 1800 vojnika iz najmanje 26 zemalja. Sa strogo vojničkog stajališta - posve prihvatljiv broj za gotovo devet godina intervencije u kojoj trenutačno sudjeluje nešto više od 100.000 stranih vojnika. No, očito je da civili ne razmišljaju u skladu s vojnom logikom - sve zemlje kojima je poginuo makar i jedan vojnik preispituju svrhu svog - i svjetskog - angažmana čije rezultate prosječno obaviješteni građanin jednostavno ne vidi.

Amerikanci su u svibnju zabilježili tisućitog poginulog, što je manje od četvrtine broja poginulih u Iraku iz kojeg se SAD izvlači, dok se broj vojnika angažiranih u Afganistanu povećava. Velika Britanija zabilježila je da je 8. veljače ove godine, sa 256 poginulih, Afganistan po broju žrtava premašio traumatični rat za Foklande/Malvine iz 1982. Hrvatska vojska jedna je od onih koje u Afganistanu još nisu imale poginulih, no statistika radi na principu veličine brojeva i protoka vremena i što je broj vojnika na terenu veći i što su dulje tamo, samo je pitanje kada će pasti prva žrtva. To su iskustvo, u Afganistanu ili nekoj prijašnjoj intervenciji, prošle i mnoge druge države.

Ostvarenje pravednog cilja

U jednoj su stvari generali u pravu - u strogo vojnom smislu Afganistan je rat s relativno malim brojem žrtava. Usporedbe radi, Sovjetski Savez je u intervenciji započetoj 27. prosinca 1979. za tek malo manje od 10 godina imao 14.864 mrtvih i nestalih (i oko 35.000 ranjenih). Daljnje usporedbe, s “velikim” regionalnim ratovima kao što su, primjerice, Vijetnam, Koreja, Irak-Iran ili mnogi drugi, još bi više potvrdile tvrdnju da se radi o ratu čija cijena u ljudskim životima i nije tako velika. Iako ima dosta vojnika, a možda i političara, koji su spremni braniti takvu ciničnu usporedbu, ona je posve neutemeljena. Niti se u Afganistanu vodi klasični rat, niti većina svijeta taj sukob prepoznaje kao crno-bijeli sraz dobra i zla u kojemu je nužno podnijeti žrtve da bi se došlo do konačne pobjede i ostvario pravedni cilj.

Većina međunarodnih vojnih intervencija u svijetu odavna ne polučuje rezultate. Iskustvo posljednjih desetljeća jasno pokazuje da, bez obzira na koji način intervencije bile organizirane i vođene, pod kojom organizacijom i pod kojim mandatom, njihovi su krajnji rezultati često upitni i daleko skromniji od onih koji se bombastično najavljuju kada se javnost priprema za slanje trupa.

Ratovi u ‘sivoj zoni’

Oružani sukobi imaju svoje zakonitosti, a one koje ukazuju na to kako se neki konflikt završava stare su koliko i čovječanstvo i nemaju nikakve veze s tehnologijom vođenja rata. Ratovi se dobivaju (i gube) očitom pobjedom jedne od sukobljenih strana ili se završavaju kada se obje strane toliko iscrpe, a prvotni razlozi za vođenje rata zaborave da se on jednostavno ugasi. Danas su rijetki ratovi koji se završavaju jasno definiranom situacijom. Takav je bio onaj za neovisnost Istočnog Timora koji je završio tako što je Indonezija priznala (politički) poraz i povukla se iz svoje bivše provincije.

Većina ostalih skorijih ratova vođena je i završila se u “sivoj zoni”: u Iraku je srušen Sadamov režim, no unatoč najavljenom povlačenju većine zapadnih vojnih efektiva nitko nije zadovoljan novostvorenom situacijom; Bosna je ostavljena kao nedovršena država; Kosovo je steklo neovisnost koju mnogi osporavaju, pravna država ne funkcionira, međuetnički odnosi gori su nego što su ikada bili; u Hrvatskoj se rat završio uspostavom pravnog poretka, no i dalje se povlače mnoga pitanja povratka, ostvarenja manjinskih i imovinskih prava; Somalija je ostavljena na nemilost svojim bandama; u Darfuru se masovni zločini ponavljaju...

U mnogim drugim sukobima od Bliskog istoka preko Cipra do Afrike međunarodne snage, posebno one pod posve neučinkovitom, birokratiziranom i često korumpiranom upravom Ujedinjenih naroda, služe tek za održanje statusa quo uz jeftinu izliku da je “i takvo stanje bolje nego povratak na rat.”

Gnjevna reakcija

Što je cilj operacije ISAF u Afganistanu u kojoj sudjeluje i Hrvatska vojska? Ovisi koga pitate. Na početku svake velike međunarodne operacije svi su puni fraza koje neizostavno uključuju mir, stabilnost, sigurnost, bolji život za lokalne stanovnike, regionalnu suradnju, demokraciju... Kao što svaki menadžer zna - a visoki vojni zapovjednici po svojoj ulozi i obuci odavna su vrhunski menadžeri - problemi počinju kada sebi postavite (ili kada vam netko postavi) previše ciljeva bez pravih prioriteta.

Vojna intervencija u Afganistanu počela je jer je Amerika, oličena u predsjedniku Bushu mlađem, htjela kazniti Afganistan i njegov fundamentalistički talibanski režim pod vodstvom mule Muhameda Omara za davanje svih vrsta podrške Osami bin Ladenu i njegovoj al-Qa’idi, organizatorima i izvođačima terorističkog napada na SAD 9. rujna 2001. Američka je gnjevna reakcija bila razumljiva, a vjerojatno i opravdana u svom konačnom cilju, no nakon prvotne faze ona se pretvorila u nešto što se može opisati samo kao mnogo htjeli-mnogo započeli.

Iz političkih razloga SAD je htio međunarodnu operaciju; iz političkih i taktičkih razloga NATO, koji se nakon raspada SSSR-a i nestanka blokovske podjele i sam pitao što mu je zadaća, uloga i svrha, pristao je biti uključen. No, zemlje članice nisu željele završiti kao okupacijska sila koja će Afganistanu nametati okupacijsku vlast - u čemu je, nedvojbeno, iskustvo Sovjetskog Saveza igralo presudnu ulogu, te je odlučeno da se na terenu u najvećoj mogućoj mjeri upotrijebe vojne snage protivnika talibanskog režima.

Loši saveznici

Uz nekoliko iznimki, među kojima se po viziji i sposobnosti izdvajao Ahmad Šah Masud, znakovito ubijen dan prije napada na Svjetski trgovinski centar, novoproglašeni saveznici zapadnog svijeta u Afganistanu postali su najgore barabe koje se mogu zamisliti, krvoloci, masovne ubojice, teroristi, izdajice i višestruke izdajice, sjecikese, lupeži, muljatori... Uz sve to oni su predvodili narode različitog rasnog i etničkog podrijetla, dodatno podijeljene na plemena koja tradicionalno dominiraju određenim teritorijima. S takvima je Zapad htio stvoriti “novi Afganistan” i naravno da je stvar otpočetka bila osuđena na propast. Opet usporedba s Bosnom koja je ispala dovoljno loša i kada su u njoj legitimirani Karadžić, Izetbegović i Boban, no promislite kakva bi tek bila da ju je svijet pravio s likovima kao što su bili Juka Prazina, Ćelo, Tuta i Štela, Božo Vučurević i Simo Drljača.

Kako je NATO tek vojno-sigurnosna organizacija zemljopisno i brojčano manjeg dijela svijeta i ne uključuje nikoga iz srednjoistočne regije, osjetila se politička potreba za angažiranjem UN-a kao globalne političke organizacije. U svijetu u kojem odavno nema političkih vođa koji su sposobni tihoj i nezainteresiranoj većini nametnuti bilo kakvu viziju, Ujedinjeni narodi funkcioniraju tako da moraju zadovoljiti svakoga. Zato su ciljevi Afganistana postali jedna tužna i nerealna mješavina svega i svačega: od eliminacije talibana i inih islamskih fundamentalista do uvođenja demokracije, prava žena na školovanje i rad, prava životinja, eliminacije proizvodnje opijuma, ekonomskog oporavka (uz sve prikrivene nacionalne interese podjele tehnološkog kolača), stvaranja jedinstvene države i jedinstvene vojske i svega što je ikome moglo pasti na pamet.

Trebalo je biti jasno da tako ambiciozno zamišljeni ciljevi u državi od koje svi žele što prije pobjeći i u kojoj se svi žele angažirati tek onoliko koliko baš moraju nemaju izgleda. No svjetska farsa se nastavlja, i to po običaju po načelu: premalo i prekasno.

Slom velike priče

Pravi trenutak za eliminaciju islamskog fundamentalizma bio je u prvih godinu-dvije rata. Većina lokalnog stanovništva, fizički i psihički izmučena talibanskim terorom, bila je spremna prihvatiti bilo kakav organizirani sustav koji im ne bi zadirao u tradicionalne vrijednosti, čak i po cijenu postupnog uvođenja novotarija kao što su demokracija i ljudska prava. No, pokazalo se da je običan seljak u planinama Srednjeg istoka daleko realniji i racionalniji od bjelosvjetskih birokrata koji imaju istu “viziju” za istočnu Slavoniju, Al Anbar u Iraku i Herat u Afganistanu. Običnim ljudima potrebna je učinkovita lokalna organizacija, kakve-takve garancije da mogu voditi koliko-toliko normalan i siguran svakodnevni život, trgovati, raditi i pustiti djecu da se igraju.

Kada velike priče o stvaranju nove države, demokraciji i rekonstrukciji nisu uspjele stvoriti sustav koji može riješiti krađu stada ovaca - oni su se okrenuli onima koji im na terenu mogu dati ono što im je potrebno, a to su u mnogim slučajeva bivši talibani ili lokalni bosovi kojima je demokracija podjednako strana riječ kao i talibanima.

U tom i takvom Afganistanu već godinama operira najveći vojni kontingent koji je Hrvatska ikada službeno poslala izvan svojih granica, HRVCON sa 280 vojnika.

Zapovjednici svih vojski na svijetu u situacijama kada su suočeni s nerealnim političkim tlapnjama svojih vlada o velikim ciljevima koje je potrebno ostvariti, brzo shvate da im je najvažnija zadaća vratiti sve vojnike žive i zdrave. Upravo u toj zadaći HRVCON je dosad uspio, unatoč nikakvoj političkoj pripremi, natezanjima oko sramotno neadekvatne opreme i promašenoj koncepciji uloge hrvatskih vojnika. Sreća je Hrvate postavila u sjevernu zonu koja je dosad bila najsigurnija (koliko god to tamo bio posve relativan pojam), no cijela je misija od početka loše provedena na političkoj razini dok su vojnici učinili sve što su sa svojim ograničenim mogućnostima, prije svega tehničkim i materijalnim, mogli.

Najveći politički promašaj hrvatske politike u odnosu na NATO je u nerazumijevanju načina kako međunarodna vojna suradnja funkcionira i prilagođavanju realnim mogućnostima. Velikim vojskama u NATO-u je lako - one prirodom stvari moraju imati sve vrste postrojbi i znanja; mali se prilagođavaju, nudeći alijansi određena specijalizirana znanja. Šansa Hrvatske od početka je trebala biti iskustvo Hrvatske vojske u nekonvencionalnom ratovanju i, posebice, poznavanju funkcioniranja vojske u postkonfliktnim situacijama.

Hrvatsko iskustvo

Velike vojske, posebice najveća, američka, takva znanja i iskustva nisu imale i Irak i Afganistan su ih dočekali posve nespremne za situacije u kojima treba između naoko običnih stanovnika prepoznati potencijalne neprijatelje, gdje se svakodnevno suočavaju s prijetnjama nekonvencionalnim minama i improviziranim eksplozivnim napravama. HV je iz rata izašao s iskustvom koje na početku angažiranja u Iraku i Afganistanu gotovo nitko u NATO-u nije imao i da je ono prepoznato i u pravom trenutku dobilo političku podršku, Hrvatska bi već odavna vjerojatno bila centar za obuku vojski i vojnih policija NATO-a, a angažman na terenu bio bi daleko više vrednovan od uvijek opasnog običnog patroliranja i osiguravanja prometnica.

Tu mogućnost politika, na žalost, nije prepoznala, baš kao što nije shvatila ni činjenicu da članstvo u NATO-u podrazumijeva i obveze kojima se ne može odgovoriti stalnim smanjenjima vojnog proračuna do posve nerealnih nepunih 1,5% BNP-a.

Preambiciozni ciljevi

Kako sada stvari stoje, ISAF ne može ostvariti službeno proklamiranje ciljeve. Prvo, jer su oni preambiciozno postavljeni za alijansu u kojoj svatko vuče na svoju stranu, a svi se žele izvući što prije.

Drugo, jer su civilni ciljevi koje bi vojne operacije trebale pratiti, podržavati i omogućavati postavljeni preambiciozno i nerealno, a snage za njihovu provedbu su premale, preslabe i podijeljene na velik broj organizacija bez učinkovitog vodstva i prave koordinacije na terenu.

Treće, jer najveći dio lokalnih saveznika, gotovo listom prijetvornih, korumpiranih i s vlastitim ciljevima koji se ni najmanje ne podudaraju s onima službeno proklamiranim, vidi ISAF i UN tek kao oružje za utvrđivanje svoje apsolutne vlasti i kanal kojim će dotjecati što više novca koji se prelijeva u privatne džepove. I posljednje, što je loše vođenim operacijama u Iraku i Afganistanu javnost u velikom broju zemalja koje su tamo (bile) angažirane sve više uvjerena da su to problemi nekoga drugog i da se otamo treba prvom prilikom izvući, uz što manju cijenu u novcu i ljudskim životima.

Bogati, koje je svjetska ekonomska kriza učinila manje darežljivima, vjeruju da će uvijek moći postaviti nekakav sanitarni kordon kojim će se zaštititi od neuspjeha međunarodne politike na Bliskom i Srednjem istoku. Siromašni čekaju trenutak kada će biti dovoljno oportuno pridružiti se bogatima, izvući se iz tog pakla i vratiti se svome životarenju u uvjerenju da im i nije tako loše kako je nekima drugima. Sa saznanjem da veliki i moćni na taj način neće riješiti probleme u Afganistanu, Hrvatska bi se trebala pripremati za častan izlazak u pravom trenutku. Postojanje plana koji bi Hrvatskoj vojsci osigurao malo, ali zapaženo mjesto u NATO-u i politička podrška preuzimanju takve uloge povratak bi svakako i ubrzao i olakšao.