Dražen Stipančić, doktor veterine iz Slatine, samo se nasmiješio kad sam ga upitao što bi učinio da je umjesto pedesetak hektara zemlje koju mu je Općina Voćin jedva dala u koncesiju, dobio šest, osam ili deset puta veću površinu. “Preporodio bih ovaj kraj”, rekao je. Blejanje 750 ovaca na njegovoj uzornoj farmi u Donjim Kusonjama, kao da potvrđuje riječi drugog po snazi proizvođača ovčjeg mlijeka u Hrvatskoj.
Donje Kujsonje, kao i cijelo područje tog dijela zapadne Slavonije, smješteno u trokutu između Virovitice, Slatine i Daruvara, s blagim, pitomim padinama brežuljkastog podnožja Papuka, gdje se miješaju šume, pašnjaci i oranice, koje svojim oblicima i igrom raskošnih boja jeseni, od okera i smeđe, do mrkozelene i crne, podsjećaju na uzorke maskirnih uniformi, idealan je prostor za uzgoj ovaca. Priroda je, dakle, učinila sve što je potrebno da ovaj dio Hrvatske bude poznat po stočarstvu, napose ovčarstvu, a onda se društvo pobrinulo za sve što je nužno da se to ne dogodi.
Stipančić ovih dana, za razliku od mnogih mljekara, nije u znak prosvjeda zbog otkupnih cijena prolijevao mlijeko. Njega ne muči ta briga. U Hrvatskoj, ali i u Europi, kronični je manjak ovčjeg mlijeka, i sve što proizvede, a godišnje je to oko 70.000 litara, s lakoćom proda. Nije nezadovoljan ni otkupnom cijenom. Njegov je problem to što nema i ne može dobiti dovoljno zemlje na kojoj će proizvoditi hranu za svoje ovce. Ako su prije pet stoljeća u Engleskoj “ovce pojele ljude”, jer su seljaci bili otjerani sa zemlje da bi se, zbog prerade ovčje vune i početka industrijalizacije, na njima mogla uzgajati stada ovaca, u Hrvatskoj bi, na početku 21. stoljeća Zakon o poljoprivrednom zemljištu, odnosno način na koji ga primjenjuju pojedine općine, mogao pojesti ovce.
Sumnjičavi Pažani
Stipančić, četvrto koljeno u obitelji koja ima tradiciju uzgoja ovaca, primjer je klasične hrvatske priče u kojoj marljiv rad, stručnost i uspjeh, nemaju nikakvih šansi u dodiru s korupcijom, nepotizmom i samovoljom malih općinskih bogova. Jedini u ovom dijelu Europe, Stipančić ima automatsko izmuzište za ovce; uložio je više od dva milijuna kuna u opremu, zgradu i infrastrukturu, baš onako kako to zahtijevaju strogi propisi Europske Unije; obišao je najbolje farme ovaca u Španjolskoj, Grčkoj i Francuskoj da bi nabavio najkvalitetnije matično stado, kupio vrhunske strojeve i proizveo mlijeko, čijom su kvalitetom, unatoč prvotnoj skepsi, ostali zadivljeni u Paškoj sirani. I od slavonskog ovčjeg mlijeka proizveli tvrdi sir Pramenko, koji je ubrzo postao brend i pobrao nagrade na domaćim i svjetskim sajmovima.
A onda se Stipančić spotaknuo o općinsku birokraciju. Naivno je povjerovao da će rezultati koje je postigao u proizvodnji ovčjeg mlijeka, novac koji je uložio u svoju farmu i ozbiljni, stručni planovi o značajnom povećanju proizvodnje, biti najbolja preporuka na natječaju koji je raspisala Općina Voćin, dajući u zakup državno poljoprivredno zemljište.
Njegova tvrtka Ovina, osnovana 1996. godine, kupila je zemlju i zgradu, dio nekada moćnog Industrijsko-poljoprivrednog kombinata Osijek i ondje, u Donjim Kusonjama, vlastitim ulaganjima, pokrenula uzgoj ovaca. U početku su ovce uzgajali isključivo zbog mesa, no s obzirom na velike količine uvozne janjetine, ponajviše iz Rumunjske i Novog Zelanda, proizvodnja nije bila isplativa. Stipančić je shvatio da se mnogo više može zaraditi proizvodnjom ovčjeg mlijeka. Osnovne preduvjete već je imao, znanje i volju također, manjkalo mu je još samo zemlje za proizvodnju stočne hrane, kako bi mogao zaokružiti tehnološku cjelinu na farmi projektiranoj za 2000 ovaca. A zemlje oko njegove farme nije manjkalo, uokolo je bilo više od 200 hektara državne, od ukupno 4300 u cijeloj Općini Voćin.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....