NEPOZNATA STRANA OSLOBAĐANJA NACISTIČKOG LOGORA 'Tito je zatvorio logoraše koji su zarobili SS-ovce. Bilo mu je sumnjivo kako su preživjeli’

Kada su se ove subote postrojili bivši logoraši Buchenwalda, ono malo što ih je još živih, sedamdeset godina poslije oslobađanja nacističkog logora u srcu Europe, fascinantna priča o svemu što se tamo događalo još nije do kraja ispričana.

Pogotovo se malo ili gotovo ništa ne zna o ulozi naših ljudi koji su se, zajedno s logorašima iz drugih zemalja, u krajnje očajnim prilikama u logoru politički i vojno organizirali i na kraju ga sami oslobodili. Zarobili su 120 SS-ovaca prije nego što su 11. travnja 1945. Amerikanci umarširali u logor.

S obzirom na to da je relativno mali broj ljudi s ovih područja bio zatočen u Buchenwaldu, za razliku od Rusa, Poljaka i drugih, a kada se zna da su formirali čak 16 borbenih grupa koje su sudjelovale u oslobađanju logora, učešće Hrvata i logoraša s područja bivše Jugoslavije u političkom radu i vojnom oslobođenju bilo je najbrojnije! Rudi Supek, slavni zagrebački sociolog koji je 1944. godine dopremljen u Buchenwald, bio je i član Međunarodnog komiteta koji je rukovodio oslobađanjem logora.

Morbidna pitanja

Ali, dolaskom slobode, za bivše logoraše Buchenwalda nije došao i kraj njihovim mukama. Preživjeli su se vratili u bivšu Jugoslaviju i tamo ih je komunistička vlast dočekala s morbidnim pitanjima “kako ste uopće preživjeli”. Neki od njih završili su ponovno u zatvoru, pod sumnjom da su bili valjda neki čudni razlozi što su sačuvali živu glavu. Svi bivši logoraši Buchenwalda postali su “sumnjiva lica” i trebale su godine da speru ljagu sa svojih imena.

Dr. Olga Supek, profesorica antropologije koja je dugo predavala u Americi, prisjeća se priča svog oca dr. Rudija Supeka, koji je stvarao planove za oslobođenje logora.

“Nije volio o svemu tome pričati. Meni i mom bratu Rudiju Srđanu samo je tu i tamo govorio što je prošao. Raspričao bi se samo kada su mu dolazili njegovi stari drugovi. U svom je novčaniku uvijek nosio malu sličicu snimljenu u logoru, na kojoj je bila gomila leševa, tijela poginulih logoraša. Kada su mu jedanput ukrali novčanik, rekao je ‘nije me briga za to, žao mi je samo što su mi uzeli sličicu’.”

Rudi Supek osobno je dao veliki doprinos organiziranju logoraša u zloglasnom koncentracijskom logoru na brežuljku Ettersberg kraj Weimara, trećem izgrađenom na području Njemačke.

“Znate što je nevjerojatno. Kada sam bila profesor u Americi, došla mi je jedna moja kolegica i rekla: ‘Zamisli, moj otac je bio u sanitetu kod generala Pattona koji je ušao u Buchenwald. Tko zna, možda se tamo sreo s tvojim ocem’, priča Olga Supek, naglašavajući da je Rudi Supek uvijek govorio da Nijemci nisu genocidan narod. “Sve je to bilo djelo kriminalne organizacije s Hitlerom na čelu.”

Nabavljanje oružja

Malo se danas zna i o nevjerojatnoj hrabrosti Hrvata, ali i Slovenaca, Srba, Makedonaca, koji su u užasnim uvjetima života u logoru uspjeli nabaviti čak i oružje, jer su mnogi logoraši radili izvan logora.

Kada se tog 11. travnja, prije sedam desetljeća, u 11.15 oglasila sirena u logoru Buchenwald, bio je to znak da se približavaju Amerikanci. Hrvati su u tom času uzeli u ruke petnaest pušaka i krenuli u napad na čuvare logora. S jedne strane su SS-ovce pritisnuli sami logoraši, s druge Amerikanci, pa su surovi čuvari uskoro postali zarobljenici. U 15.15 sati zalepršala je crvena zastava i logor je bio slobodan, krematorij više nije radio i nije se osjećao miris spaljenog ljudskog mesa. Ali ono što su zatekli Amerikanci teško se može prepričati. Ljudski kosturi, s oružjem u ruci, bili su svjedoci patnji i užasa, ali i otpora i hrabrosti. Užasa koji traži da se o njemu i danas govori. Sve je počelo u kabinetu Heinricha Himmlera, oca zloglasnog Gestapa, koji je 1937. dekretom naredio da se iskrči šuma i podigne logor.

Danonoćni rad

Odmah je dugačka kolona ljudi krenula prema vrhu brežuljka i na mjestu bukove šume, gdje su zimi temperature bile i minus 30, brzo su podignute barake. Na izgradnji logora radilo se danonoćno, pa je izgrađeno osamdeset baraka, 17 četverokatnih zidanih zgrada i nekoliki vila za SS oficire, kantina, garaže, bolnica. Na brežuljku je ostao samo jedan hrast, koji je bio vezan uz Goetheovo ime, a sada, toliko godina poslije svega, ostao je samo panj. Na godišnjicu oslobađanja Buchenwalda bivši logoraši s tog panja redovno šalju poruke mira. U početku su u logor dopremani njemački politički zatvorenici, a prva prozivka je bila 19. srpnja 1937. Brojno stanje u logoru je tada iznosilo 149 zatvorenika, da bi sljedećih godina, do kraja rata, kroz Buchenwald prošlo 238.980 ljudi.

Prvih 16 iz Jugoslavije

Prvi logoraši s područja bivše Jugoslavije, njih 16, dopremljeno je u Buchenwald iz logora Begunje u Sloveniji 18. kolovoza 1941. Kasnije je stigao i transport sa 500 logoraša iz bivše Jugoslavije.

U siječnju 1944. iz Zagreba je prispjela grupa političkih zatvorenika, a sudbina tih ljudi bila je gotovo identična. Svi su bili simpatizeri komunista, ilegalno su radili, dok za njih nije saznao Gestapo. Prema relativno dobro vođenoj evidenciji, kroz Buchenwald su prošla 3872 logoraša s naših područja, s time da je 607 dočekalo slobodu.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg