STVARANJE 'JUGOSLAVENSKOG HOLLYWOODA'

Nepoznati život Franje Ledića... ili priča o genijalnom filmskom megalomanu

Film goleme raskoši i iznimne napetosti, djelo bez konkurencije koje je već prodano u Ameriku, film o kojem se govori u svim krugovima i koji će donijeti novca koliko je pijeska u moru - tako su davne 1919. njemačke novine najavljivale film “Angelo Das Mysterium des Schlosses” - kod nas preveden kao “Angelo misterij Zmajgrada”.

Mozak reklamne strategije i autor filma bio je tada 27-godišnji Franjo Ledić koji je u pionirskom razdoblju svjetske kinematografije pokušavao uspjeti u tadašnjoj filmskoj meki - Berlinu. Od prvog ekspresionističkog filma hrvatskog autora ostalo je sačuvano tek 38 nepovezanih sekundi, otprilike onoliko koliko bi donedavno bilo potrebno da se izreferiraju podaci o našem čovjeku koji je uspio u svijetu, ekscentriku koji je sredinom 1920-ih u Zagrebu pokušavao pokrenuti “jugoslavenski Hollywood”.

Odlazak u Berlin

Zahvaljujući povjesničaru filma Danielu Rafaeliću, priča o tom osebujnom entuzijastu tragične sudbine ipak je istražena te će, nakon nedavnog predavanja u Muzeju za umjetnost i obrt, biti ispričana i na skorašnjoj izložbi u Klovićevim dvorima posvećenoj hrvatskom ekspresionizmu.

Rafaelićeva potraga počela je prije dvije godine kad se uputio u Berlin kako bi pronašao kopiju “Angela”, djela važnog za početak naše filmske povijesti. Na relaciji Zagreb - Berlin pohvatao je i konce životne priče dostojne velikog platna.

Franjo Ledić, samoprozvani prvi jugoslavenski filmski redatelj, rođen je 1892. godine u Derventi. Prvi pisani tragovi o njemu javljaju se u kolovozu 1919., u doba kad Ledić živi u Berlinu. Dvoje važne filmske novine - Film-Kurier i Zentralblatt für die Filmindustrie - na velikom su prostoru odlučile predstaviti upravo pokrenutu producentsku kuću Ocean - film, a njezina osnivača predstavljaju kao orijenatalista, ambicioznog čovjeka koji želi ne samo pomoći u izvozu njemačkih filmova na Istok nego i u snimanju njemačkih filmova na Balkanu. Slika u novinama svidjela se promućurnom filmašu koji je zarana shvatio da je upravo prisutnost u medijima jedna od važnih tajni uspjeha.

Uostalom, njegova tvrtka upravo je trebala izbaciti prvo djelo - nijemi film u 6 činova “Angelo”. Ledić je film o ukletom dvorcu snimao prema vlastitom romanu, čiji se primjerak i danas čuva u Nacionalnoj biblioteci u Berlinu. Osmislio je strategiju reklamne kampanje, vođene po principu - agresivno i pažljivo dozirano.

Nekoliko mjeseci uoči premijere, u siječnju 1920., sve njemačke filmske novine bile su zatrpane bombastičnim reklamama za film u kojima se navode tek naslov i ključne riječi: misterij, dvorac, mistika, srednji vijek, smrt, ujedno i čarobne riječi za privlačenje tadašnje publike.

- Već tad su se mogli primijetiti zameci pretjerivanja po kojima će kasnije biti poznat. Kad sam listao te stare primjerke novina, reklamu za ‘Angela’ naprosto niste mogli preskočiti, bukvalno su se nalazili na svakoj drugoj strani - objašnjava Rafaelić.

Mjesec dana uoči premijere, Ledić u kampanju uvodi nove elemente; objavljuje popis filmske ekipe, uključujući i ime glavne glumice - debitantice Line Salten, te ime redatelja Roberta Lefflera, tada poznatog epizodnog glumca.

Nezaustavljivi promotor

Lefflera će, doduše, na hrvatskoj premijeri prekrižiti, sam se potpisujući kao redatelj. Šlag je sačuvao za kraj, kad se uz novine tiskaju posebne brošure i prilozi posvećeni filmu s detaljnim sadržajem i kadrovima. Uvjeren u uspjeh na blagajnama, ulagao je u svaki aspekt filma i njegove promocije.

- Iz kritika se doznaje da je film bio viražiran, što je postupak kojim se zbog dodatne dramatičnosti pojedinih scena filmska vrpca bojala npr. crvenim, zelenim, plavim ili žutim tonovima, što je trebalo i platiti, baš kao i sve te silne reklame. Ledić je očito raspolagao s pristojnim novcem. Kako ga je stekao, veliko je pitanje. Zna se da je bio asistent Ernstu Lubitschu, ali je li tu zaradio novac ili je imao druge izvore, nije poznato. No, ne bih isključivao mogućnost da je dio reklame, obavljivan i po nekoj prijateljskoj liniji, po principu “usluga za uslugu”. Ne smije se zaboraviti da je to bilo pionirsko razdoblje industrije, doba iznimno teške ekonomske situacije kad su svi još uvijek ispipavali teren i međusobne usluge nisu bile rijetkost.

Upravo zahvaljujući toj kampanji, Rafaelić je uspio rekonstruirati okolnosti nastanka i sadržaj filma, što je dotad bilo nepoznanica. Na žalost, do podataka o gledanosti iz kojih bi se dalo zaključiti kako je film prošao na blagajnama nije došao. Kritike su bile podijeljene, a već početkom veljače novine sve rjeđe izvještavaju o bombastično najavljivanom filmu. Uskoro su iz novina nestale i reklame, iz čega se da zaključiti da je Lediću ponestalo novca. No, ne i entuzijazma.

Savska čerga

Sreću je odlučio potražiti u Italiji, gdje snima nekoliko filmova, ali i to kratko traje. Napokon se, 1925. godine, vraća u Zagreb s jednom misijom - pokrenuti kinematografiju u svojim krajevima.

U Zagrebu osniva tvrtku, koja nosi isto ime kao i berlinska tvrtka Ocean film, koju ubrzo preimenuje u Jadran film. Dodjeljuje si titulu “prvog jugoslavenskog filmskog režisera”, kupuje zemljište na Horvaćanskoj cesti i tamo podiže impresivno zdanje koje naziva “jugoslavenskim Hollywoodom” te kreće u snimanje filma “Ciganska krv - dobrotvorka Balkana” - priču o ljubavi, strasti, ubojstvu i potjeri smještenoj u savske čerge.

Objavljuje prvu hrvatsku knjigu o filmu, znakovitog naslova “Film - kako se može postati filmski glumac i glumica. Što o filmu mora znati svaki kandidat i kandidatkinja?” Ni to mu nije bilo dosta, pokreće prvi filmski časopis - čija se tri broja danas čuvaju u NSK.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2024 03:57