Kad smo dovršili razgovor u sobi na trećem katu glavne zgrade KBC-a Rebro, neposredno pred novogodišnje blagdane, akademik Željko Reiner uputio se sanacijskom upravitelju naše najveće zdravstvene ustanove na razgovor kako dalje nastaviti rad na Zavodu za bolesti metabolizma.
”Moram vidjeti i u Saboru kako naći neki modus da zadržim vezu sa strukom, kroz volontiranje ili nešto slično. Volio bih u svakom slučaju ostati u kontaktu sa svojim studentima i pacijentima”.
Novi predsjednik Hrvatskog sabora, ugledni internist svjetske reputacije Željko Reiner svjestan je da će to zbog obveza koje slijede biti teško, daleko teže nego dok je bio potpredsjednik Sabora iz oporbe.
”Tada sam bio u puno lakšem položaju, nisu mi dali niti voditi sjednice jer su sve držali vladajući, pa sam svaki dan bio u bolnici i imao svoju redovitu ambulantu i studente. Sada to, naravno, neće biti moguće jer ću kao predsjednik Sabora iz redova vladajućih imati puno više obveza. Ali, volio bih svakako na neki način ostati i u struci i znanosti”.
Razgovarali smo u njegovoj kancelariji u Zavodu za bolesti metabolizma, a prije toga primao je čestitke liječnika i sestara koje su ga zatekli na hodnicima.
”Znate, baš mi je drago da ćemo imati nekog svog ‘tamo”, rekla mu je spontano jedna medicinska sestra, srdačno Reineru čestitajući na izboru. Dan ranije se službeno oprostio sa svojim kolegama na Rebru, ali je i sljedeće jutro prvo navratio u kliniku, u bijelom, liječničkom ogrtaču.
Gotovo je nemoguće nabrojati u jednom novinskom tekstu sve što je akademik Reiner radio u životu. Njegov životopis prepun je detalja iz stručne i međunrodne znanstvene karijere, a manje se zna da je uz stalno bavljenje strukom pisao i tekstove za pjesme koje je uglazbio Arsen Dedić i drugi, a pjevali Ibrica Jusić, Radojka Šverko i mnogi drugi. Kaže mi da bez podrške supruge Eugenie, koja je odradila lavovski dio posla u kući i oko kuće, ne bi uspio.
”Ona ima i svoju vlastitu, vrlo uspješnu karijeru kao profesorica oftamologije i liječnica u Vinogradskoj. Ali bez nje ni desetinu toga ne bih mogao postići, jer je ona uistinu držala sva četiri kraja kuće”.
Sin i kćerka profesora Reinera, koji je i sam iz ugledne liječničke obitelji, o kojima s velikim ponosom priča, nisu krenuli očevim putem. Sin Ivan počeo je studirati dva fakulteta, paralelno, no pravo je ostalo njegov životni poziv. Asistent je na zagrebačkom Pravnom fakultetu i sada radi na doktorskom radu, a kćerka Marija je odlična maturantica. ”Isto kao ni moj sin nije zainteresirana za medicinu”.
Kada sam dr. Reinera pitao kakav je profesor, je li strog, odgovorio mi je ”To treba pitati moje studente”. ”A kao doktor, s pacijentima. Ima li tu nekih tajni”? ”Ma nema, prije svega treba pratiti novosti iz struke, jer se u medicini svakog dana događa nešto novo, a s druge strane treba uvijek imati na umu da su liječnici tu zbog bolesnih, ustrašenih ljudi. Naša je svrha i smisao pomoći bolesnima, a bolesni čovjek uvijek je u pravu i mora biti u centru pozornosti. Ako se te dvije stvari slože onda si, valjda i dobar doktor. Ali nema dobrog doktora bez humane komponente i empatije. Možeš biti najveći stručnjak, ali ako nema tog ljudskog kontakta s pacijentom i razumijevanja, uspjeh liječenja će biti slab”.
Dr. Reiner je iz poznate liječničke obitelji, otac mu je bio sveučilišni profesor interne medicine, a majka profesorica pedijatrije. ”Nisu bili baš za to da idem studirati medicinu, nisu me ni odgovarali, ali su mi slali poruke da je bolje da upišem nešto drugo. Govorili su da je to naporan posao, što i jest, da se cijeli život mora učiti, da imaš dežurstva, nema blagdana, nema subota i nedjelja”.
Ipak, želja za medicinom je prevladala i Željko Reiner odlučio je upisati medicinski fakultet. Baš kao što je i prije toga bio uporan upisati Klasičnu gimnaziju. ”Išao sam u školu ‘Pavleka Miškine’, najbližu mjestu gdje sam stanovao i gdje sada stanujem. Moj otac, koji je u Požegi bio klasičar, znao mi je govoriti ‘pa eto, tata je bio klasičar, teško možeš studirati medicinu bez latinskog i grčkog’.
U antikvarijatu je Reiner kupio knjige i počeo učiti latinski i grčki, u početku, kako kaže, malo i ‘poskrivečki’. ”Moji su roditelji vidjeli da imam motivaciju, položio sam razliku i upisao se u prvi razred zagrebačke Klasične gimnazije”. U vrijeme kada su u njoj predavali karizmatski profesori Sabadoš i Zmajlović, a u generaciji kojoj je pripadao Željko Reiner, godina plus i godina minus, bili su i današnji rektor Sveučilišta dr. Damir Boras, akademik Mislav Ježić, liječnica Maja Strozzi, odvjetnik Marijan Hanžeković, glazbenik Neven Frangeš, političarka i profesorica Ljerka Mintas-Hodak i mnogi drugi.
”Već od osnovne škole, od osmog razreda, imao sam želju studirati medicinu i ta mi se želja i ostvarila nakon mature. Mi smo bili zadnja generacija koja je, bez obzira na odličan uspjeh, morala maturirati i nakon toga sam upisao i završio Medicinski fakultet”.
Studij je započeo s idejom da se bavi bazičnim, znanstvenim istraživanjem, pa je uporedno Reiner htio upisati i molekularnu biologiju na PMF-u. Shvatio je ipak da ne može paralelno studirati dva tako teška fakulteta i na kraju je ostao samo na medicini. ”Prvenstvena motivacija tada bila su znanstvena istraživanja, a ne klinički rad s pacijentima, iako su mi i otac i majka bili kliničari”. Iako je sve kliničke predmete odlično savladao i nakon završetka studija dr. Reiner želio je raditi istraživanja u laboratoriju. Nakon staža upisao je magisterij kojeg je izradio na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu i tada ga je zanimao proces nastanka ateroskleroze. ”Preko pedeset posto ljudi umire od posljedica ateroskleroze. Ateroskleroza je promjena krvnih žila koja dovodi do infarkta srca i koronarne bolesti srca i do većine moždanih udara. Kada sam završio studij od posljedica ateroskleroze umiralo je u Hrvatskoj 53 - 54 posto ljudi, a sada je to samo nešto manje, oko 48 posto. Glavni uzrok atroskleroze su poremećaji masnoća u krvi i ta su me istraživanja silno zanimala. Time se u nas jedino na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu bavio tada docent Eugen Koren”.
Mladi liječnik pokucao mu je na vrata i rekao kako mu kako bi rado s njim radio. Dr. Koren, izuzetan znanstvenik koji je kasnije otišao u Ameriku, širom je otvorio vrata Željku Reineru. ”U njegovom sam laboratoriju napravio magisterij, upravo na masnoćama u krvi i otkrio jednu novu vrstu čestica. Poslije sam to objavio u uglednom znanstvenom časopisu a dr Koren mi je postao prijatelj. On mi je u znanosti, uz prof. Alaupovića sa kojim sam radio u SAD sigurno bio glavni znanstveni uzor”.
Ali, istovremeno je Reiner, uz sve rezultate koje je već na samom početku imao na području bazičnih istraživanja, shvatio da možda ne bi bio sretan da do kraja života ostane samo u laboratoriju. ”Tada je vrijeme od nekog znanstvenog otkrića do primjene bilo dosta dugo, ponekad i desetak, petnaest godina a tehničke mogućnosti u nas bile su jako oskudne. Osjećao sam se malo i frustrirano da će, ako i nešto značajno otkrijem, trebati proći mnogo vremena do primjene i koristi za pacijente”. Tada se zainteresirao i za kliniku i nakon nekog vremena dobio specijalizaciju u zagrebačkoj bolnici ‘Sestara milosrdnica’, u Vinogradskoj. Specijalizirao je internu medicinu, a dio specijalizacije je zbog veza koje su postojale između tadašnjeg šefa interne, akademika Mladena Seksa i profesora Čabrijana s Hamburgom, napravio je u Njemačkoj. Bio sam tamo sam, bez obitelji i želio sam iskoristiti vrijeme pa sam puno radio i napravio doktorat. Razmišljao sam gdje doktorirati, u Hamburgu ili Zagrebu, a tih devedesetih godina bilo je naravno važan i financijski moment. Trebalo je rad tiskati u dvanaest primjeraka u Njemačkoj, a kasnije bi u Zagrebu to trebalo prevesti na hrvatski i opet ponoviti prilično sličan postupak. Zaključio sam da bi bilo bedasto to raditi dva puta, pa sam cijeli doktorat napravio u Hamburgu, ali sam ga napisao i na hrvatskom i obranio kada sam došao u Zagreb”.
Pitam dr. Reinera kako je današnje stanje na području kojim se cijeli život bavi, pogotovo nakon blagdana kada smo potrpali u sebe sve te odojke, francuske salate i što već ne. ”Stanje je i dobro i loše, danas ipak bolje nego što je bilo prije tridesetak godina. Danas imamo lijekove s kojima možemo bolje liječiti visoki tlak i masnoće, ali u nekim stvarima se nismo baš mnogo popravili. Još uvijek je učestalost pušenja u odraslog stanovništva u Hrvatskoj daleko prevelika, veća nego u većini razvijenih zapadnih zemalja. Jedemo preslano. Premalo se bolesnika s povećanim masnoćama u krvi liječi, premalo se i bolesnika s visokim tlakom liječi ili se liječi neodgovarajuće - dobiju lijek, ali premale doze ili samo jedan lijek, a trebali bi možda dva ili tri. Stanje se uistinu poboljšalo, ali još uvijek jako puno ljudi umire od posljedica ateroskleroze, daleko više nego u zapadnim zemljama. Posla još puno ima”.
Teško je uopće nabrojati sve što je dr. Željko Reiner tijekom svoje znanstvene karijere radio. Kaže mi da se od mladosti, već i pod utjecajem roditelja, naučio dobro organizirati vrijeme. ”Mislim da sam bio prilično marljiv u životu”, govori mi dok čitam dijelove njegovog životopisa u kojem je naznačeno što je sve radio, publicirao te da je u svijetu najviše citirani znanstvenik iz medicine koji živi u Hrvatskoj. Ali, kaže mi da se kao mladi čovjek bavio i posve različitim stvarima, ali je kasnije bilo za to sve manje vremena, jer je medicina istusnula mnoge druge aktivnosti. ”Uz znanstveni rad sam pokušavao biti i dobar doktor i evo, još danas sam tu, na mom zavodu”.
Jedna od ljubavi Željka Reinera bila je i poezija. Počeo je pisati još u gimnaziji, a kasnije je napisao i nekoliko knjiga koje su sve dočekane uz dobre kritike. ”U gimnazijsko doba, a posebno kasnije kao student, upoznao sam se s Dragom Britvićem, koji je po mom dubokom uvjerenju bio i ostao naš najbolji tekstopisac. Uz njega sam ušao i u taj svijet i pisao sam tekstove za šansone i zabavnu glazbu i dobio i neke nagrade na festivalima”. Reiner je surađivao je s mnogim istaknutim autorima iz glazbenog svijeta. ”Na jedan moj tekst pokojni Arsen Dedić napisao je glazbu i dobili smo drugu nagradu na Krapinskom festivalu. Pjevali su te pjesme razni, od Ibrice Jusića do Radojke Šverko. Nikada to nisu bili neki strašno popularni šlageri, jer ja sam uglavnom pisao šansone, a to nikad nije bilo baš ludo popularno, osim možda dvije, tri iz onog vremena. Današnje mlađe generacije možda ni jednu ne znaju. Na žalost, sportom se nikada nisam previše bavio, jedino što sam ozbiljno trenirao bilo je mačevanje”.
Do Domovinskog rata Željka Reinera politika nije previše zanimala, a onda je poput mnogih istaknutih hrvatskih liječnika otišao u dragovoljce i spojio dva, gotovo nezamislivo spojiva posla, medicinu i politiku. Teško je nabrojati sve liječnike, prije svega one afirmirane u svojoj struci, koji su, manje ili više uspješno, prošli slični politički put, od Andrije Hebranga, Mate Granića, I vice Kostovića, Ivića Pašalića do Miranda Mrsića, Rajka Ostojića, a sada i Drage Prgometa i Bože Petrova. ”Motivi su kod svakoga od nas da krene u politiku bili različiti. Motivi moje generacije i onih par godina starijih od mene bili su vezani uz rat. Prije se nikada nisam bavio politikom, ali kada je počeo rat odmah sam se javio kao dobrovoljac. Motivi onih koji danas odlaze u politiku su sigurno različiti”.
Željko Reiner i Rajko Ostojić (SDP)
Glavni stožer saniteta bio je prva ozbiljna, ustrojena jedinica dok nije bilo ni Zenga, a kamoli Hrvatske vojske. Jedna grupa liječnika entuzijasta, koji su shvaćali da će ubrzo doći rat i da predstoji potreba za zbrinjavanjem ranjenika formirala je sanitetsku službu, u početku doslovno tajno, kasnije polutajno i tek nakon toga javno. Od tu je i mnogo ljudi koji su kasnije otišli u politiku, od ratnog ministra Andrije Hebranga, pa prvog zapovjednika stožera prim. Prodana, Mate Granića, Ivice Kostovića, Mate Ljubičića i mnogih drugih. ”Ja sam u početku bio pomoćnik zapovjednika Stožera za edukaciju, surađivao sam s Hebrangom i u jednom me trenutku pitao je li bi bio njegov zamjenik. Malo sam se dvoumio i rekao da može, ali na godinu dana, uz uvjet da mogu nastaviti svoj posao u bolnici. Hebrang je to prihvatio”.
Jedna se godina produžila na nekoliko godina. Kada je Hebrang imenovan ministrom obrane, predsjednik Franjo Tuđman predložio je dr. Željku Reineru da bude ministar zdravstva. ”U početku sam se, moram priznati, malo nećkao, ali se Tuđmanu bilo dosta teško nećkati. Na kraju sam prihvatio, opet s idejom da to budem samo do sljedećih izbora, za dvije godine i pod uvjetom da mogu dva dana u tjednu dolaziti u bolnicu i imati svoju ambulantu i raditi sa studentima”. Tuđman je to prihvatio, kao i želju da Reiner bude na toj dužnosti samo do novih izbora. U međuvremenu se politička situacija promijenila, HDZ je sišao s vlasti i Reiner se, kako je i planirao, vratio kompletno struci i fakultetu.
Pitam ga zbog čega je uvijek, uz sve druge angažmane, pa i političke, želio ostati na klinici. ”Valjda sam bio jedini ministar zdravstva, koliko znam, koji je istovremeno radio u struci. Tada se to, srećom, nije smatralo sukobom interesa. Mislim da je to bilo bolje nego sada, kada se to ne dozvoljava. Da, cijelo vrijeme sam radio i u struci, dva prijepodneva sam bio ovdje u bolnici, imao sam svoju ambulantu, radio vizite, održao predavanja za studente. Manjim intenzitetom, nego inače, ali cijelo sam vrijeme bio u struci”.
O politici nismo namjerno razgovarali. Ionako ovih dana dr. Reiner već dobiva mnoge pohvale ali i kritike zbog najava kako će voditi parlament, a mene je prije svega zanimalo kako ugledni liječnik postavlja dijagnozu stanja u društvu koje očito u mnogim segmentima treba i ‘ozdravljenje’. ”U svom inauguracijskom govoru dao sam naglasak na to da je Hrvatskoj potrebno zajedništvo. Da mnoge stvari ‘domislimo’ zajedno i kada se postigne konsenzus da se toga držimo. Smatram da postoji cijeli niz stvari koje su neprovedive za mandata jedne vlade ili jednog saziva Sabora, već zahtijevaju više mandata. Nažalost, do sada se nije često tako razmišljalo i nadam se da ćemo ubuduće, kako će i društvo biti zrelije, biti svjesniji da nekim stvarima moramo upravo tako pristupiti. Postići konsenzus oko važnih tema i onda to provoditi, bez obzira radi li se o zdravstvu, obrazovanju, znanosti.” Ne može se, objašnjava mi novi predsjednik parlamenta, znanost poboljšati u roku od godine dana. ”Čak niti povećanjem financiranja, za što se ja jako zalažem, naravno. Ako povećamo sredstva 2016. godine efekt će se vidjeti tek nekoliko godina kasnije i obrnuto. Zato mislim da se oko niza stvari u Hrvatskoj mora postići konsenzus, a ostat će još uvijek dovoljno toga oko čega se možemo politički sporiti i nadmetati”.
Reiner kaže da ni razlike u stavovima ne moraju uvijek biti iskazane kroz mržnju i neprijateljstvo. ”Dapače, različita mišljenja mogu dovesti do toga da se izbruse neka rješenja i da se dođe do najboljega. Naravno da ćemo o nekim stvarima uvijek različito razmišljati, zato i postoje stranke i ne možemo svi isto misliti, ali ako polazimo od dobre volje i želje da dođemo do rješenja vjerujem da se može naći zajednički nazivnik koji će biti bolji od svakog pojedinačnog gledanja. Vjerujem da je to ono čemu bismo trebali težiti kao društvo”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....