NIVES CELZIJUS 'Oduvijek znam da sam lijepa, a sada znam i da sam među najmoralnijima'

Nives Celzijus (rođena Zeljković, udata Drpić) je sada već famozna hrvatska spisateljica, dobitnica prestižne nagrade Kiklop za najprodavaniju knjigu 2008. godine - “Gola istina”. Nakon mnogo peripetija, Kiklop joj je dodijeljen tek prošle godine, odlukom suda... No, ta pogreška donijela joj je - slavu. Nives je zgodna cura, majka dvoje djece, koja se bavi show businessom. Nives je proizvod novog doba i novih običaja. Pjeva, pleše, piše kolumne, piše knjige i pokazuje - sebe. Na zadovoljstvo svekolikog naroda hrvatskog, a i okolnih naroda.

Celzijus?

- To mi je umjetničko ime.

Zašto baš Celzijus?

- Započela sam pjevačku karijeru s Tuticom, sa Zrinkom Tutićem, i došla mi je ideja da se nazovem Nives Celzijus. Nives je moje pravo ime. Zašto Celzijus? Htjela sam jedan općepoznati svakodnevni pojam. Svaki dan na prognozi čujete... celzijus. Ima tu jedna priča u pozadini: kao mlada djevojka bila sam beskrajno zaljubljena u jednog dečka koji se prezimenom zvao - Stolica. To je bila neuzvraćena ljubav. Imala sam tada 17 godina. No, kad god sam negdje vidjela stolicu, a vidjela sam ih svaki dan, pomislila sam na svog lijepog Stolicu. Muškarci, a i žene, kad god danas čuju celzijus, pomisle na - mene... Zato sam Celzijus.

Znate li tko je bio Anders Celsius?

- Znam. Fizičar.

Švedski astronom, 18. stoljeće. Na Mjesecu se jedan krater zove po njemu - i po vama...

- Zove se Celsius?

Da.

- To nisam znala... Hvala.

Pjevačica ste, manekenka, model, spisateljica...

- Ja sam showbiz persona. Danas nije dovoljno samo pjevati, moraš biti svestran. Radim na svom PR-u, stvaram nove ideje, imam suradnike koji mi pomažu. To je moj mali tim. Ja sam multitalent osoba, svaki svoj projekt, svaku svoju estradnu ulogu pomno zamišljam i realiziram. Želim pobuditi interes medija.

Medije osvajate ljepotom, provokativnošću, seksepilom...

- Da, tako to uvijek krene. To rade sve napoznatije svjetske estradne zvijezde, posebno pjevačice.

To radite svjesno?

- Jasno.

Svjesni ste da dobro izgledate?

- Naravno! Postala sam svjesna te činjenice još kao klinka. Već kao dijete sam smatrala da sam - drugačija.

Po čemu drugačija?

- Po vanjštini. Bila sam prelijepa, kao malena. Bila sam izrazito kosooka, ljudi su mislili da sam Azijatkinja. Mama mi veli da nije bilo čovjeka koji nije zastao, pogledao me, pričao s njom... o njenoj krasnoj bebici, maloj Nives.

Već sa 13 godina ste nosili štikle?

- Ma, nisam. To je možda negdje izjavio moj otac. Neću o njemu govoriti da ne bih ponovno išla na sud. S njim se susrećem samo na sudu.

Vaš biološki otac davao je neobične izjave o vama...

- To je meni neshvatljivo. Ja, čak da vidim da mi je dijete “zaglibilo”, kako on smatra da sam ja, čak i da mi je dijete kriminalac, ja ne bih mogla izreći tako ružne riječi. O svom djetetu... kao što je to on izjavljivao o meni. On moj uspjeh ne doživljava kao uspjeh nego kao neku tragediju. Ja sam za njega najgora osoba na planetu.

Imate kontakt s ocem?

- Nemam. Osim na sudu, rekla sam vam.

“Gola istina”. Tko je napisao knjigu?

- Ja. Ja sam sama pisala. Nitko ju nije dirnuo nakon mene, osim lektora.

Sve u knjizi je vaša istina?

- Nije to samo moja istina, niti samo moje iskustvo. Nije to ni fikcija. Izdavači su je nazvali “autobiografijom s grupnim iskustvom”. To je, zapravo, točno. Nisam uvodila mnogo likova, nego jedan lik obuhvaća stvarna iskustva više osoba koje su imale neku sličnu prošlost. To nisu samo moja iskustva. Neka, naravno jesu moja. A druga su doživljaji mojih prijateljica.

Jeste li prešutjeli nešto iz svog života?

- Pa, niiisam... To i nije autobiografija.

Jeste li u mladim godinama ulazili u opasni milje?

- Imala sam takvih susreta i situacija, ali kasnije. Nisam se previše bojala. Kad sam bila mlađa, imala sam neku viziju da mi se ne može ništa ružno dogoditi.

Je li vas tko povrijedio?

- Povrijedi te masu ljudi na različite načine. Prijatelji su me, neki od njih, povrijedili na emotivan način. Fizički me nitko nije povrijedio. Jedno vrijeme bila sam u Beogradu, dvije godine. To je bilo dosta intenzivno razdoblje.

Koliko ste imali godina?

- Devetnaest.

Zašto ste otišli u Beograd?

- Otišla sam na neko snimanje. Trebala sam ostati tri dana. Ostala sam pune dvije godine. U Zagrebu sam, ranije, upoznala jednu djevojku iz Beograda. Sprijateljile smo se. To prijateljstvo ojačalo je u Beogradu. I danas mi je ona najbolja prijateljica. Mira.

Kakav je društveni život u Beogradu u odnosu na Zagreb?

- Mislim da je neusporediv. To je društveni život od ponedjeljka do ponedjeljka pa opet iznova... Nema pauze. Telefon nam je zvonio danonoćno. Stalno smo išli na razna događanja, obišle smo sve klubove, kafiće... jednostavno te uvuku u taj način života. Prihvatiš tu njihovu potrebu da budeš viđen. Tijekom dana i tijekom noći. Ušla sam u taj njihov “vrtlog”. Bilo mi je super. No, nakon nekog vremena sam se potpuno iscrpila takvim načinom života. Postalo mi je naporno i gadljivo. Zasitila sam se Beograda. Kako sam došla, tako sam i otišla. Išla sam u Zagreb posjetiti mamu i nisam se više nikad vratila u Beograd. Treba proživjeti neke događaje da ih shvatiš i da ih možeš kasnije ocijeniti.

U braku ste već osam godina.

- Osam.

To je sasvim drugačiji život od vašeg beogradskog.

- Do mog sazrijevanja bi došlo i bez braka i bez djece. Nije mi se, zapravo, toliko promijenio način života. Nećete mi vjerovati, ali ja sam dosta povučena osoba. Volim boraviti u kući.

I danas?

- Da, ali takva sam bila i prije. U Beogradu su me “povukli”, izvukli su iz mene nešto što ja, ustvari, nisam. Ne idem često u grad, na špicu, na piće. Sad imam djecu, Leone ima osam, Taisha šest godina. Leone ide u drugi razred, Taisha na jesen u prvi.

Vi ih odgajate?

- Naravno, a tko drugi? Sjajni su klinci.

Suprug je nogometaš?

- Je, nije još završio karijeru.

Kako se sjećate svog djetinjstva? S ugodom?

- Ne uvijek s ugodom. Najljepši mi je period bio kad smo živjeli s mojom tetkom, maminom sestrom, Jasnom. Ona mi je neka zamjena za oca. Onda je došao rat...

Nagrada Kiklop za “Golu istinu” jedva je došla u vaše ruke...

- To nije neobično. To je nešto što je uobičajeno u Hrvatskoj. Ne događa se samo u književnim sferama. Riječ je o dvostrukom moralu, o krivim kriterijima, mjerilima. Ja sam to osjećala i na estradi. I u privatnom životu. Ja sam, možda, drugačija. Da bih s nekim surađivala, čak i ako mi se ta osoba ne sviđa, ja nalazim nešto dobro u toj osobi. Zbog sebe same to radim, kako bih mogla lakše funkcionirati. Većina ljudi ovdje nije takva. Svi traže nešto ružno u drugim osobama, neke mane... pa se time naslađuju. Ako nema takvih mana - ljudi ih izmisle. To je grdo. Dogodilo se to, eto, i u književnim krugovima. Jednostavno, nisu željeli dopustiti da netko kao ja, “lijepa ženskica bez mozga”, napravi nešto što doživljava - uspjeh. Smatraju da ih to ugrožava. “Ona je glupa, mi smo pametni”, to je vjerojatno bilo stajalište.

Vi niste glupi...

- Ja znam da nisam glupa. Tuđi uspjeh ovdje se teško prihvaća. Sada upravo nastupam u “Masterchefu” na televiziji. Ono, kuhanje, znate. Kad je bilo najavljeno da ću se pojaviti u toj TV emisiji, osjetila sam - čuđenje: otkud sad ona? Iako, mediji me, sada, prihvaćaju sa simpatijama. Nije bilo pitanje zašto drugi celebrities, nego - zašto baš Nives Celzijus? Zar zato što sam show girl, što pokazujem svoje tijelo, što sam se slikala za Playboy? Ali, to rade sve zgodne djevojke u cijelom svijetu...

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg