NIVES CELZIJUS ZA JUTARNJI ‘Napokon sam se izborila za svog Kiklopa i sada u miru pišem trilogiju Gole istine’

Televizijska kamera lako čita izraze lica, a posve ljudima koje privatno poznajete. Kolega novinar Branimir Pofuk iskreno je nasmijan vodio priredbu dodjele Kiklopa za hit godine Nives Zeljković, a izdavački stručnjak Zoran Simić olakšao joj je preuzimanje teškoga i ružnoga komada bronce također smiješkom ohrabrujućim. Evo dakle kako sud zbilja može, ako su akteri uljuđeni, organizirati dokumentarnu kazališnu predstavu. Naime, cijela je priredba organizirana po nalogu suda, pod prijetnjom ovrhe, no ova dvojica najvažnijih izvršitelja sudske volje, Pofuk i Simić, dali su joj i zasluženu ljudsku, u kontekstu takve predstave, dakle, i umjetničku dimenziju.

Premda je Nives Zeljković po dodjeli rekla da sebe ne broji u društvo ozbiljnih pisaca, to ne znači da nipodaštavanje ne prima k srcu. Evo kojim je monologom, započetim protupitanjem, započela naš razgovor u praznom redakcijskom kafiću.

“Zanima me, zaista, što misle kolege u vašoj redakciji, jesam li Golu istinu napisala ja ili ju je napisao Vedran Strukar, moj urednik i vaš kolega? Dakle, ako sam već napisala provokaciju, dopustite mi makar autorstvo nad njom. I ako sebe ne ubrajam među spisatelje, ipak pišem. Ako tko pregledava materijale i ocjenjuje ih, to je onda moja teta Vesna. Ona mi predlaže što da promijenim ili što da izostavim”.

Nažalost, rekao sam joj, novinari u velikim dnevnim novinama po prirodi su posla odviše cinični da bi za to marili. Nama je svejedeno.

“Mislim, ako sam već toliko glupa, pa zar mi se ni to ne može priznati.” Objasnio sam joj kako su novinarima u velikim dnevnim novinama po prirodi stvari takve literarne dvojbe komične.

Primitivan svijet

Kako bilo, Nives Zeljković svoje pisanje shvaća ozbiljno. “Zar se sad, pošto sam prodala sto pedeset hiljada tih Golih istina, ne mogu oglasiti i reći da je taj naslov metafora. Možda sam kazala nekakvu golu istinu o tom našem sportsko-mafijaškom miljeu i njegovim pravilima, ali svakako nisam precrtavala ljude iz zbilje niti sam baš osobno morala proživjeti sve što je prošla protagonistica. No taj je svijet, na primjer, primitivan i čemu to skrivati. Likove sam pravila uzimajući osobine od tri ili četiri stvarne osobe, uzela bih stvarnu situaciju i prenijela je među izmišljene ljude, tako nešto sam pokušavala. To pisci, mislim, i inače rade, zar ne?”

Tema o književnosti ovdje bi se se za mene iscrpla da nemam priliku najaviti nove književne plodove svoje sugovornice.

“Završavam pisanje drugoga dijela Gole istine. Ustvari, i njega sam podijelila na dva dijela, pa ću, zapravo, objaviti, kako se to kaže, trilogiju, na proljeće drugu, a do konca 2014. godine i treću knjigu. Moja teta Vesna bila je zadovoljnijia čitajući prvi dio. Sad tek, zapravo, donosim priču koja bi se mogla nazvati autobiografskom. Možda će zvučati dosadno, ali to je život koji se promijenio nakon ulaska u brak i dolaska djece”.

Pitam je koliko joj se promijenio stvarni život. I što je zapravo stvarni život žene nogometaša?

“Postoji, zaista, onakav svijet kakav zamišljaju naši ljudi. Ali ne ovdje. Upoznala sam u Londonu zbilja one neke, rekla bih, deregulirane žene poznatih otočkih nogometaša. Prave ‘beksice’, kako ih nazivaju. Ne mogu im reći imena jer bi me tužile. Te su djevojke i žene, ali stvarno tupaste. Kad sam čak i ja sigurna u to, možete misliti koliko su glupe. One su doista bez ikakva cilja u životu osim da se slikaju za novine. Ali ni to ne čine radi novca ili reklame, nego eto tako. Sve im se svodi na to koliko im suprug zarađuje i, ako ne dovoljno, ideja o pronalasku boljeg postaje legitimna. Njih zbilja jedino zanima nova kolekcija torbica i ne mogu zamisliti da vas ne zanima posljednja Guccijeva linija”.

Premda to možda javnosti zvuči nevjerojatno, Nives Zeljković, estradno Celzijus, obiteljska je žena u dugogodišnjem braku, majka dvoje već školske djece. Njezin je suprug, dakako, nogometaš, bivši Dinamovac Dino Drpić, čija je karijera potom zapela između manjih europskih klubova, ali je daleko od kraja.

Veliki egotripaši

“Dino je obrambeni igrač. Takvi obično nisu predviđeni da u klubu budu zvijezde. Zvijezde su najčešće napadači, a oni ljubomorno čuvaju svoj status. Tako sam ja kao nekakva medijski atraktivna i zainteresirana supruga u nekim većim klubovima bila neprimjerena. U velikim klubovima uvijek se važe koga će se uzeti i na temelju onoga što se ima. Momčad treba uvijek izbalansirati tako da se najvažniji igrači ne osjećaju ugroženi. Nogometaši su često zbilja nezamislivo veliki egotripaši. Kad je Dino potpisao u sezoni 2008./2009. za njemački Karlsruher, oni su tek bili ušli u Bundesligu. U to je doba izašla moja naslovnica u Playboyu, bila sam im atraktivna da privučem medijsku pozornost. Zato su inzistirali i da budem na potpisivanju ugovora i pojavim se pred kamerama. Takav mali klub ne može računati da će privući pozornost novcem ili ugledom kao veliki. No veći klub ima svoja pravila. Dakle, koliko sam suprugu pomogla, toliko sam mu i odmogla”.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg