Od Gazproma možda nećemo kupovati plin, ali hoćemo - struju

Kakva nas situacija s energijom čeka u 2013. godini? Kakva će biti ponuda nafte, plina i električne struje, iz kojih izvora, pod kojim uvjetima i, vjerojatno najvažnije, po kojoj cijeni?

Na ta teška pitanja nije moguće odgovoriti posve precizno i definitivno, ali svakako valja upozoriti na neke trendove koji se vrlo burno razvijaju upravo posljednjih mjeseci i koji će nam odrediti energetsku sudbinu ne samo u sljedećoj godini, nego i najmanje dva iduća desetljeća. A stanje s energijom bitno će odrediti i sudbinu ukupnog hrvatskog gospodarstva, budući da ono, zbog svoje strukture (turizam, tranzitni promet, trgovina...), jako ovisi o cijenama i dostupnosti energije, ponajprije nafte.

Najprije loša vijest.

U optjecaju su svakakve prognoze o kretanju cijene sirove nafte u 2013. no mi ćemo povjerenje pokloniti dr. Kentu Moorsu, globalnom energetskom analitičaru s portala Money Morning, koji je 12. prosinca napisao:

Rast troškova

“Među sjevernoameričkim i europskim ekspertima, tijekom naših usputnih razgovora u Moskvi prošloga tjedna, formirao se čvrsti konsenzus: prevladalo je stajalište da će cijene nafte sljedeće godine porasti, premda nastavak kolebanja neće dopustiti da taj rast bude pravocrtni. Jer, unatoč svega, postojat će čitav niz faktora koji će cijenu (europske) Brent i (američke) WTI nafte sljedeće godine, osobito u prvom kvartalu, povisiti i do 20 posto.”

Najvažniji faktor je neprekidni rast troškova pridobijanja nafte iz konvencionalnih i nekonvencionalnih izvora (bitumenskog pijeska, dubokog podmorja, slabo propusnih stijena...). Nafta se crpi iz sve manjih nalazišta i sve je lošije kvalitete (sve više je “teške”, katranske i sumporne nafte), dok su troškovi izrade i održavanja bušotina te isisavanja “crnog zlata” iz podzemlja neprekidno sve veći.

Sve je očitija i masovna zabluda kako s cijenom sirove nafte raste i njezina raspoloživost, jer sve se jasnije vidi da kvalitetne nafte, koju bi se isplatilo vaditi i pri višim cijenama, zapravo u zemlji nema. Neovisni naftni geolozi (neovisni o velikim naftnim kompanijama) upozoravaju na to već barem deset godina, ali njihov se utjecaj sustavno suzbija pa izostaju i pripreme za ublažavanje posljedica prijeteće fizičke nestašice sirove nafte.

Cijena sirove nafte

Osim iz zone eksploatacije, slutnje sve skuplje nafte dopiru i s tržišta derivata. Prodaja benzina u Sjedinjenim Državama po glavi stanovnika u ovom trenutku čak je drastičnih 19,7 posto manja nego na svom vrhuncu u ožujku 1989. godine. Kada se pad prodaje lani i ove godine ubrzao, pojavile su se prognoze da će se s prodajom slomiti i cijena sirove nafte i derivata. I ona je doista snažno “zatitrala”, ali ispod 3,5 dolara po galonu ipak nije pala. To je najočitiji dokaz kraja ere jeftinog goriva.

Stoga se mirno možemo osloniti na dr. Kenta Moorsa koji prognozira da do kraja prvoga kvartala 2013. barel nafte tipa Brent ne bi trebao biti jeftiniji od 127, a barel WTI-ja jeftiniji od 105 dolara.

Što to znači za Hrvatsku i njenu regiju?

To znači da pridobijanje i prerada nafte ponovo postaju atraktivniji biznis nego trgovina. Kompanije poput austrijskog OMV-a nastoje se vratiti svojem core businessu pa posvuda traže prilike za istraživanje i eksploataciju te preradu vlastite nafte u vlastitim rafinerijama. Ali, budući da se transport derivata isplati u krugu od najviše 250 kilometara, to znači da će u velikim problemima naći rafinerije koje, osim isplativog kapaciteta od barem 10 milijuna tona prerade na godinu, na toj udaljenosti neće imati i kupce. Upravo zato je OMV prodao svoje benzinske postaje u Bosni i Hercegovini, a traži kupca i za pumpe u Hrvatskoj.

Sve veća vrijednost i strateški geopolitički značaj vlastitih izvora nafte i plina razlog je da će i mađarski MOL svakako nastojati ostati gospodarom hrvatske Ine barem dok se ne razriješi sudbina Ininih nalazišta u Siriji. S druge strane, sve je izvjesnija tužna sudbina Inine zastarjele rafinerije u Sisku, koja na manje od 250 kilometara ima jaku i tehnički osuvremenjenu konkurenciju.

Dok se očekuje rast cijene sirove nafte, cijena prirodnog plina će ili stagnirati ili blago padati.

Geostrateške igre koje se s plinom događaju na našem području posve su drukčije nego one s naftom: uz pad potrošnje, cijene i zarade, tu se treba snažno boriti za kupce, a glavne točke sukoba nalaze se na mjestima dodira interesa i planova Europske Unije (i NATO saveza) te Rusije i njezina plinskog diva Gazproma.

Gradnja terminala

Europska Unija uvozi oko 60 posto prirodnog plina koji troši, a oko četvrtine potrošnje zadovoljava plinom koji kupuje od Gazproma, najvećeg svjetskog proizvođača s više od 400.000 zaposlenih, 150.000 kilometara plinovoda i godišnjim prihodom od 160 milijardi dolara. No, taj i takav Gazprom, donedavna neprikosnoveni vladar plinskoga tržišta, praktički monopolist, od siječnja do ožujka ove godine zabilježio je pad dobiti od 23,5 posto i navodno izazvao bijes predsjednika Putina.

Ekonomska kriza uzela je danak i Gazpromu. S jedne strane, potrošnja se smanjila, a s druge Europljani su se pobrinuli da smanje ovisnost o ruskom plinu gradnjom terminala za uvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG-a). U Engleskoj, Belgiji, Španjolskoj, Portugalu, Francuskoj, Italiji, Švedskoj, Grčkoj i Turskoj danas je operativno čak 20 LNG prijemnih terminala, a u planu je gradnja (ako smo ih dobro prebrojili na karti) barem još 30, među kojima i onaj na Krku.

Paralelno s gradnjom LNG terminala, Europljani su povećali kapacitete za podzemno skladištenje prirodnog plina, primjerice u Austriji i Mađarskoj. Ta skladišta kupuju plin kada je najjeftiniji (izvan ogrjevne sezone), a plasiraju ga na tržište kada za njim poraste potražnja. Tako se događa da se i ruski plin u Europi na spot tržištu nudi po cijeni nižoj od Gazpromove! Potrebno je samo još proširiti mrežu interkonekcijskih cjevovoda pa da taj plin bude na raspolaganju jednako svim potrošačima.

VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU MAGAZINA