OLIVER DRAGOJEVIĆ: Za meneje Vlada kao brod: kapetan moraotići ako se putnicima povraća

Apeliram na Vladu da budemo razumni. Mnogo zarađujemo od turizma pa ne smijemo ni pomisliti na naftne bušotine. More i nafta ne idu zajedno. Ne daj Bože da se što dogodi, poput izlijevanja nafte ili plina, mi smo gotovi! Kome uopće to može pasti na pamet? Ne znam što im je. Ne volim riječ tsunami, ali moglo bi nam more time vratiti

Sve nježne riječi svijeta - to je jedan od onih stihova za naježit se iz pjesme Olivera Dragojevića (67) i ime pod kojim će, počev od (kako prigodno!) Dana žena, pet dana zaredom naš, prema mišljenju mnogih, najpopularniji pjevač održati seriju koncerata u zagrebačkom KD-u Vatroslava Lisinskog. Svima koji ga znaju, poznato je da energiju, inspiraciju i mir uvijek skuplja u rodnoj Veloj Luci na Korčuli, pa smo razgovarali u poslijepodnevnom odmoru između pjata fine ribe i još jednog ribanja uoči najvećeg u nas koncertnog niza u posljednjih 20 godina.

- Nije to veliki raritet jer, koliko znam, Vice Vukov je svojedobno imao serijal od 18 koncerata, a Tereza Kesovija sedam. Veličina je u drugome jer će ljudima dati željene zvuke nježne glazbe, što će ih na tren odvesti od problema. Zapravo sam prvo planirao jedan koncert koji se odmah rasprodao, pa se to razvuklo na dva i tri, probali smo s četvrtim, posložio se i peti, sve spontano, ali mislim da je tu kraj, za ovaj put. Mogu ja pjevati mnogo i dugo, ali ostali glazbenici imaju drugih obaveza, od Španjolca-genijalca na usnoj harmonici, koji se mora vratiti svojim svirkama, do gudača i zboraša koji trebaju natrag u školu pa je u tom smislu već i ovo malo čudo - kaže, razotkrivajući listu gostiju i ostale detalje koncerta.

‘Puno mesa pokvari juhu’

- Uz mene će nastupiti kantautor Tedi Spalato, jazzist Elvis Stanić, Antonio Serrano, Dražen Bogdanović na saksofonu, na udaraljkama Jan Ivelić, Alan Bjelinski s gudačkim ansamblom, zbor mladih Izvor iz crkve Svetog Josipa s Trešnjevke... Emotivni naboj stalno mora biti nazočan na koncertu čiji sam dio. Pjesama je mnogo i kad stavimo program na papir, neke će možda trebati i križati jer ni predugo nije dobro. Moj je otac znao reći da puno mesa pokvari juhu - mudre riječi svoga starog ponavlja čovjek koji je u zavidnih 50 godina karijere pjevao u najpoznatijim svjetskim dvoranama poput njujorškog Carnegie Halla, Royal Albert Halla u Londonu, u pariškoj Olympiji i Opera Houseu u Sydneyju, ali za zagrebački Lisinski vežu ga posebni sentimenti.

- Lisinski mi mnogo znači jer sam tu održao svoj prvi solistički koncert, odnosno tri dana zaredom, 1978., s Velikim revijskim orkestrom kojim je dirigirao Stipica Kalogjera, pred punom dvoranom. Bilo je to nešto najslađe dosad što se tiče mojih očekivanja i snova.

Na spomen pet koncerata zaredom u pet večeri, pa puta po nekoliko sati, jasno je da to iznimno iscrpljujuće za umjetnika, mentalno i fizički. Priprema li se za to odmarajući se u Veloj Luci ili vježba za nastup, ako mu je to uopće više potrebno?

- Kondiciju moram imati jer bi inače to bilo fizički neizdrživo, ali istina je i da sam ja od onih rijetkih koji na bini ne skaču, ne plešu puno, nemam velikih fizičkih radnji da se mogu umoriti. Ali, tu je disanje, u pjevanju smo stalno pod nekim naporom dijafragme, uma, svega zajedno, što uistinu jako iscrpi. Zvučat će kao floskula, ali doista, kad publika toliko vjeruje u vas, to pomaže da se pobijede svi napori. Poslije koncerta bude malo teško jer tada se valja opustiti, a onda nas još čekaju poziranje, potpisivanje i izjave, što stvara dodatni umor, ali i to je dio posla.

U garderobi Čajkovskog

Iz duge karijere teško je pobrojati sve trenutke za pamćenje, ali postoji nešto čega se uvijek prvoga sjeti.

- To je garderoba Petra Iljiča Čajkovskog koji je svojedobno prvi imao priliku dirigirati u Carnegie Hallu. Sjećam se kako sam se osjećao sitnim i malim u ambijentu gdje je taj veliki čovjek boravio, a istodobno vam bude drago što ste živi - prisjeća se u našim konstelacijama veliki čovjek situacije kad se i on osjetio malen pokraj zvijezde. Tipično za brojne naše glazbenike, i on je na početku karijere pekao zanat po zapadnoeuropskim zemljama, čak je kao mladić osvojio prvo mjesto na natjecanju pjevača amatera Hrvatske, pjevajući hit-pjesmu “Yesterday“ Johna Lennona i Paula McCartneyja, da bi se 70-ih vinuo u domaći pop i tu ostao. Bude li mu ponekad žao što u zrelijoj fazi nije pokušao napraviti svjetsku karijeru?

- To mi je imalo nekog smisla do 30. godine, zbog ljudi koji su me gurali i eventualne zarade, ali kad si stariji, nema više nekih nadanja po tom pitanju. No, odgovarat će mi ako se dogodi još neki trenutak kao Carnegie Hall, Opera House ili Olympia. Kada dođem na koncert, važan mi je trenutak koji će me razveseliti i tada mi je dan ispunjen. To mi je veoma važno jer živim od nekih sitnih trenutaka kad se moje misli, ideje, ljubav, privrženost i talent spoje s onima drugih ljudi. Kad me to ispuni, bude mi lijepo jer znači da nisam sve ove godine radio uzalud, to što najviše volim. Uz to, imao sam sreće da od toga mogu dobro živjeti, to je sve.

Oliver će uskoro objaviti 40. jubilarni album, a koncerte i pjesme mu je doslovno nemoguće pobrojati iz njemu svojstvenog razloga.

- Ja i brojke smo u teškoj svađi, pa, iskreno, nemam pojma - kaže, bezuspješno pokušavajući pobrojati sve studijske albume i kompilacije.

Koja je tajna Vele Luke: je li mu ona baterija za punjenje energijom ili izvor inspiracije za stvaranje?

- Vela Luka znači moj duhovni mir, pripadnost, mjesto gdje je sve usporeno u usporedbi s gradskom vrevom i samim time ima veliku prednost jer čovjek može tu o sebi malo promišljati, naći vremena za sastavit neku melodiju u glavi ili dobru rečenicu. Baš je mjesto za bilo kakvo kreiranje. Možda je to stvar godina, ali strašno mi smeta gužva. Prije se odmah jurilo tamo gdje se nešto događalo i spajalo s dijelom ludila. Sad je to već počelo malo smetati. Galama i buka sastavni su dio glazbe kojom se bavim, ali kako vrijeme prolazi, počelo mi je to ići na živce. Postalo mi je draže sjesti na mirno mjesto, uz gitaru s distorzijom ili usnu harmoniku što nježno svira, koja mi je bila prvi instrument koji sam zasvirao još kao petogodišnji dječak kad sam je dobio na dar od oca Marka, pa kad čujem kolegu Serrana, kad na njoj virtuozno zasvira na koncertu, bude mi žao što sam ikad počeo - šali se.

Bi li mogao našu dnevnopolitičku situaciju pretočiti u neku društveno angažiranu pjesmu?

- Joj, to je crna strana života. Nervira me politika, iako znam da je to težak posao jer treba voditi narod i državu, ali kad se to ne radi dobro, cijeli brod povraća. Sjetio sam se priče u kojoj kapetan loše vozi brod pa svi putnici povraćaju jer tu vidim paralelu s vladom. Kako kapetan vozi, tako se putnici osjećaju, dobro ili loše. Pritom i glazba pati jer platiš za pjevanje, a ako nećeš ti, doći će novi i kvaliteta se izgubila.

Iako se svaki umjetnik uvijek ima mogućnost pozvati na apolitičnost, može li se to u današnje vrijeme, kad je politika postala pitanje punog frižidera i plaćenih režija?

- Nije to bespredmetno. Kao i većina kolega glazbenika, odazvao sam se brojnim humanitarnim koncertima za pomoć u situacijama koje je država trebala riješiti. Ne vidim da se situacija popravila, ali znam da nam stalno dolaze novi apeli. Standard je jako nizak, upita je sve više i nije mi uopće jasno dokle će to ići, ali znam da nije dobro, nažalost. Ja sam se usmjerio ne možda strogo politički, nego ekološki, pa sam izabran za UN-ova ambasadora za očuvanje obale i mora. Tako sad organiziram akciju jer moram apelirati na Vladu i ekološke organizacije u državi da budemo razumni. Zarađujemo mnogo novca od turizma, pa ne smijemo niti pomisliti na investicije u naftne bušotine. Rezolutno sam protiv toga jer more i nafta naprosto ne idu zajedno. Jadran je zatvoreno more s tijesnim izlazom kod Otranta i da se, ne daj Bože, što dogodi, poput izlijevanja nafte, plina ili koječega, mi smo skupa s morem gotovi! Kad pomislim koliko se ljudi tome moru veseli i živi od turizma, nije mi jasno kome uopće može pasti na pamet investicija u naftne bušotine u Jadranu. Ne bih to čak nazvao politikom, želim samo da djeca koja dolaze, vide to more, koje neki očito žele uništiti. Ne znam što im je - čudi se razarajućoj želji za brzom i velikom zaradom.

Moždani udar

Kad je o novcu riječ, u Hrvatskoj je jedan od rijetkih pjevača koji od glazbe dobro živi. S druge strane, postoji li svota za koju bi pjevao tijekom ljeta ili, pak, u Beogradu, za što je valjda već stoput imao ponudu i odbio?

- Svjestan sam da sam jedan od rijetkih koji sad i ovdje živi pristojno od svog poziva. Ljeti ne nastupam, ali nije to samo stvar odmora, nego zato što je to za mene zdravstveno preopasno. Prije desetak godina imao sam inzult, odnosno moždani udar, pa mi nije pametno pjevati po vrućini. Znači, ljeto ne dolazi u obzir. Moja odluka da ne nastupam u Beogradu davno je donesena. Čim je počela ratna agresija, bilo mi je to dovoljno da kažem sam sebi: ‘E, tamo nećeš ić!’ Da se ne bih osjećao loše u Beogradu s takvim sjećanjima, odlučio sam jednostavno reći ‘Ne!’ i iza toga stojim. Ta je priča za mene završena. Svi me i dalje stalno pitaju, ali ja neću i tako će ostati - obrazlaže.

- Žena mi često zna reći da nas umjetnike ne razumije. Muzičar ima najbolju pjesmu, melodiju i fenomenalan aranžman, pa zašto se trebamo ubijati kojekakvim stimulansima. Ja nisam baš od droga, ali nekad je bilo dosta alkohola uz moj stil života, kako je sve vezano uz noć, a ona nosi povezivanje s ljudima uz piće i cigarete. Nije pametno, ali je istinito. Nije mi jasno što nam nakon svega što smo doživjeli treba bilo kakav ‘doping’ jer se uglavnom svi tako ponašaju, uključujući i mene. To je prokletstvo koje nosi kontrast ljepote i nesreće. Poznato je da umjetnici nisu sretni ljudi, nego stalno traže neki okidač i svi imamo neku crtu autodestruktivnosti. Cigareta se nisam odrekao, ali alkohol sam maksimalno smanjio.

‘Vozimo u leru’

Iako nije sasvim tipičan obiteljski čovjek, ne voli predugo samovati jer mu uvijek fali društvo, tvrdi.

- Imam se običaj osamiti na brodiću nasred pučine, po dan-dva-tri, ali ne volim dulje. Nisam još dokučio je li to bijeg od ovoga što radim, ali mogu sam sebe pronaći u takvom miru, zamisliti neku ariju u vjetru, koja će me zaokupiti. Ako za prijatelja nemaš vremena, onda i niste prijatelji. Isto je s obitelji: ako im se ne daješ, onda si u vlastitoj kući gost. Moj je posao jako vezan uz putovanja, nastupe, cestu, odnosi velik dio mene koji bih trebao dati doma. Zato sam sretan što sam uspio sačuvati svoju obitelj, 40 godina sam u braku, djeca su narasla, sad su već ljudi, i sve funkcionira, ali istina je da sam im ostao dužan jer nisam fizički mogao biti svugdje istovremeno. Srećom, djeca i ja u fenomenalnim smo odnosima, prijatelji smo, tolerantni su kao i moja supruga koja se, doduše, ponekad na mene naljuti, ali ne zadugo - sretan je, uzimajući u obzir da njegovoj supruzi Vesni sigurno nije bilo lako podnijeti sve što je slava nosila.

Kao horoskopski Strijelac, druželjubiv je, ali bira društvo.

- U posljednje vrijeme ne mogu više trpjeti gluposti, besmislene rečenice, nebitne teme iz svakodnevice. Iz takve se sredine odmah mičem. To mi jednostavno ide na živce. To su teme o političkoj situaciji o kojima svi govore, a tako se malo napravi da je isprazno. Nešto treba promijeniti, promijeniti Vladu ili drugo, samo da ljudi budu bolje volje. Valja nam više raditi, nego pričati. Previše vozimo u leru, znači radimo u mjestu i ne idemo nigdje, nemamo proizvodnje, na čemu možemo zahvaliti našim dragim sudionicima pretvorbe, pa ako još uništimo prirodu, gotovi smo. Ali da ja sad ne budem jedan od onih koji zvuče katastrofično, okrenuo bih se lijepim stvarima. Volim učiti, slušati riječi koje slikaju, sve što bi normalan čovjek trebao uzimati cijeli život i ne zaboraviti zbog posla i obaveza da trava miriše i cvijeće cvate. To su bitne stvari - govori čovjek kojemu i uz veliku karijeru nije uvijek sve išlo glatko.

- Istina je da sam ostao jedini živ od sve svoje braće u Veloj Luci, ali svoj život nikako ne bih nazvao teškim. Imao sam sjajne roditelje, bili smo strašno siromašni pa sam, kad sam počeo pjevati, svu zaradu davao doma. Sve smo dijelili, nije se vagalo tko je koliko pridonio, pa sam odrastao u prirodnom okruženju, s puno ljubavi i razumijevanja, uz more. Kad sam stasao, u srednjim godinama, bio sam nešto vani, pjevao što sam volio i nešto što nisam, pa je tu bilo previranja i traženja sebe. No, ne mogu se sjetiti ružnih trenutaka, osim gubljenja najbližih. Zbog prirode posla imam mnogo više poznanika nego prijatelja, osim glazbenika tu je ekipa koja se uvijek skupi u Veloj Luci, pa tu bude i ribanja i prigovaranja, uvijek uz to more koje jako volim i ljutim se kad mu netko hoće napraviti što nažao. Ne volim riječ tsunami, ali moglo bi nam time vratit - upozorava.

Može li uopće zamisliti da se umjetnik njegova kalibra, kojemu je profesija i stil života jedno, umirovi?

Državni neprijatelj

- Ne, ne mogu zamisliti da prestanem stvarati pjesme. Ne razumijem kako se to može dogoditi umjetniku koji je toliko u svom daru, kreaciji, stvaranju. Za mene je to ravno samoubojstvu. Nije to neka velika životna filozofija, nego jednostavno moj mozak registrira što mu je lijepo, a što grubo, izabire stranu gdje mu je lakše živjeti, a to je ondje gdje je nježnije, pjevnije, dobroćudnije, praštajuće. Tako se problemi lakše podnose, kao i negativni ljudi koji se onda previde ili ne vide. Ne znam kako i zašto se u Hrvatskoj i svugdje zanemaruju ljudi, koji su njeni istinski vlasnici, a tako je bilo u svim sistemima i za svih predsjednika. Pranje mozga su crne vijesti koje nam se serviraju kako bismo se otfokusirali od pravih problema, pa od toga okrećem glavu i bježim jer vrijednosti su totalno okrenute. Ispast ću državni neprijatelj broj jedan, a nisam, jer ovu zemlju jako volim i želim ovdje dočekati kraj. Zato bih htio da ljudi koji vode državu mnogo više priušte ljudima, bar malim, sitnim pažnjama za početak, i da ih ne ubijaju vijestima koje su toliko negativne. I neka čuvaju more, to im je moja posljednja poruka.