Oni su posljednji dunavski alasi

Pred poznatim restoranom uz Dunav, glasovitom po izvrsnoj ponudi riječne ribe, u svitanje se zaustavlja crni Mercedes. U samo nekoliko minuta kašete sa stotinjak kilograma prvorazredne dunavske ribe - smuđa, kečige i soma - iz prtljažnika automobila završit će u restoranskim hladnjacima. Istodobno, desecima kilometara uzvodno, posljednji dunavski alasi svojim čamcima paraju površinu Dunava, ploveći k mrežama postavljenim prošle noći u riječnim rukavcima.

Riba koju će oni izvući neće završiti u prtljažniku crnog Mercedesa. Ugostiteljima je preskupa, njih uglavnom zanima ponajbolja riba kojom ih jeftinije opskrbljuje crno tržište. Odlično organizirana mreža ribokradica, šverceri kvalitetne ribe s lijeve, vojvođanske strane Dunava, masovni lov električnom strujom, čak i plinom, ili pojedini sportski ribolovci specijalizirani za ulov najkvalitetnijih vrsta - ali ništa manje ni neshvatljiva zakonska rješenja - doveli su dunavske alase na sam rub istrebljenja.

Iznenadna ljetna oluja, koja je u tren sastavila modru vodu Dunava s mrkoplavim nebom, stišala se jednako brzo kao što je i počela. U velikom metalnom čamcu s Petrom Šarićem i Dragom Čuturom, u praskozorje, krećemo Dunavom uzvodno, iz Aljamaša. Ovdje se, na 1380. kilometru - gotovo točno na polovici 2850 kilometara dugog toka - ta moćna, druga po veličini europska rijeka spaja s Dravom, upijajući njenu vodu i brišući ovdje njeno ime. Dva iskusna dunavska vuka, Pero i Drago, sinoć su, uz desnu obalu, na području zvanom Staklara, postavili svoje mreže.

Klizimo uz maticu rijeke, jata kormorana vrebaju s vrhova vrba i topola, sive čaplje gacaju po plićaku uz obalu. Svi smo tu zbog ribe skrivene u plićacima i dubinama Dunava. Dok plovimo ka 1391. kilometru, dva prekaljena dunavska vuka uglavnom šute; dane i godine proveli su zajedno na vodi, jedan o drugom sve znaju, sve su priče ispričali. Progovorit će tek kad se približimo prvoj mreži, sretni što je na svom mjestu i što je, zajedno s ulovom, nisu odnijele ribokradice.

Pero, u ranim šezdesetima, ali mišićav i pun snage, povlači mrežu. Prvih nekoliko metara ništa, a onda se, obasjan prvim Sunčevim zrakama, zakoprca zlatnožuti, vretenasti šaran i onako zapleten u mrežu snažno, posljednji put, pljusne repom po vodi. U mreži je ubrzo još jedan, pa još jedan šaran, a onda izranja ogromna, zastrašujuća glava sivog tolstolobika.

Snažna riba od nekih 12-13 kilograma ne da se iz vode i samo je žilav i iskusan ribar poput Pere Šarića može izvući u čamac. Još dvije deverike, svaka oko kilograma, i to je sve u prvoj mreži. Druga je kilometar dalje, u njoj je ulov skromniji: tek bijeli tolstolobik i šaran. U trećoj hrpa babuški, riječnog korova, kako zovu tu slabo cijenjenu ribu, ali koja se, s obzirom na cijenu od nekih 10 do 12 kuna, u ovim kriznim vremenima najbolje prodaje. Još dva bajina, dva šarana, nekoliko deverika, sve skupa, u tri mreže, možda pedesetak kilograma ribe.

- Jučerašnje je jutro bilo bolje. Uhvatili smo stotinjak kilograma ribe, bilo je i somova, smuđeva, štuka - kaže Pero.

Na 137 kilometara, koliko je tok Dunava kroz Hrvatsku, negdje od Batine, gdje dolazi iz Mađarske, do Iloka, gdje ulazi u Srbiju, tridesetak je ribara s ribolovnim povlasticama i registriranim ribolovnim obrtom.

- Ali, na vodi ćete naći samo desetak ribara. Ostali su odustali ili u tom teškom, opasnom i nadasve mukotrpnom poslu ne nalaze računicu - priča nam sljedećeg dana u Borovu Darko Budimir, predsjednik sekcije ribara Vukovarsko-srijemske županije. Na tih 137 kilometara, podijeljenih u tri ribolovne zone, moguće je godišnje izloviti samo 100 tona ribe. Tako je uređeno propisanim kvotama, no tih 100 dopuštenih tona, dunavski ribari moraju podijeliti sa stotinama i stotinama ribiča. Na 30 profesionalnih ribara, ljudi koji žive od tog obrta, tako godišnje otpada samo malo više od tonu i pol ribe. Ali kako je kvotama propisano i koliko se koje ribe smije izloviti te kako najveća količina otpada na ribu slabije kvalitete (primjerice, najtraženijeg i najkvalitetnijeg smuđa dopušteno je uloviti tek nešto više od tri tone, a kečige ni tonu, dok se one manje kvalitetne smije uloviti 77 tona), jasno je da prosječna cijena ulovljene ribe teško može prijeći 20 kuna. Pa kad se to pomnoži s tonu i pol i dođe do godišnjeg prihoda od tridesetak tisuća kuna, svaka računica prestaje.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg