IVAN REPUŠIĆ

'Orkestar traži maštovitog i duhovitog vođu, a ne ‘prometnika’ koji samo maše palicom'

 Boris Kovačev / CROPIX

Maestro Ivan Repušić ima tek 35 godina, a već je, kao dirigent velikih orkestara, postigao vrlo zapaženu međunarodnu karijeru. Tako brz uspjeh nije uobičajen u karijerama dirigenata, jer je uz rad, volju, znanje, sluh, talent, potrebno i - veliko iskustvo. Rođen je u Imotskom, školovao se u Zadru i Zagrebu. Usavršavao je svoju umjetnost u SAD-u, Italiji i Njemačkoj. Nakon značajnih dužnosti i sjajnih nastupa u Hrvatskoj maestro Repušić već dvije godine živi u Njemačkoj, na angažmanu je kao dirigent u berlinskoj Deutsche Oper i kao Kapellmeister u hannoverskoj Državnoj operi. Bio je ravnatelj opere HNK u Splitu, ravnatelj glazbenog programa Dubrovačkih ljetnih igara, docent je na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Naš mladi dirigent koji pronosi Europom glazbenu slavu Hrvatske na prvo mjesto stavlja svoju obitelj, suprugu Katju, pijanisticu i profesoricu klavira na splitskoj Akademiji, njihove dvije male djevojčice Luciju i Danicu... i, naravno, mamu Maru u Imotskom.

Imate lijep stan, ovdje u Zagrebu...

- Nije to moj stan. Zagrebačka filharmonija ima stan za svoje goste, najčešće baš za dirigente, kako bi ih pristojno smjestila u vrijeme kad imaju koncerte u Zagrebu. Lijep je stan, uredan. U samom središtu grada. Ali jučer sam u stanu našao jednog živog - žohara. Strašno.

Ubili ste ga?

- Jesam, naravno. Pa ne mogu spavati sa žoharom u stanu.

Izvrsno vodite svoju karijeru. Kako ste uspjeli?

- Moram vam priznati da tu nema ništa neprirodno. Naravno, imao sam veliku želju postati dirigent, ali nisam ništa forsirao. Ambicija, kad je prevelika, može biti opasna i bolesna. Presudna je ljubav prema onome čime se bavim. Ja, naprosto, volim glazbu. I - radim, svakodnevno vježbam, slušam, čitam, učim...

Već se u Hrvatskoj moglo osjetiti da ste talentirani.

- Možda. Svi moji profesori na Muzičkoj akademiji govorili su mi da se dirigent mora potvrditi - u inozemstvu, jer tek time stječe status u vlastitoj zemlji. Međutim, svoj put ne zamišljam tako da, jednog dana, moram dostići njujorški Metropolitan ili milansku Scalu. Ne moram. Nemam takvih ambicija. Otišao sam vanka i sad sam, usudio bih se reći, u najjačem svjetskom centru ozbiljne glazbe. Tamo su tri operne kuće i sedam simfonijskih orkestara, od kojih je jedan, Berlinska filharmonija, najbolji orkestar na svijetu. Tek tu sam shvatio, dirigirajući i slušajući izvedbe velikih dirigenata, koliko puno još trebam raditi i učiti. Sada i ja dirigiram u Deutsche Oper u Berlinu. To je ogroman privilegij. Odlazim stalno i na probe Berlinske filharmonije, jer tamo dirigiraju samo - najbolji. Sjedim, slušam, gledam i učim.

Cijeli život ćete učiti?

- Da. Sigurno. “Dirigentski put” je jako dug. Svi veliki dirgenti to priznaju. Ali, postoji jedna opasnost: mladi dirigenti koji prerano stanu pred najveće svjetske orkestre, prebrzo i - padnu. Svjestan sam toga. Zato napredujem polako, stepenicu po stepenicu.

Kako se osjećate kad stojite pred 80 ljudi koji drže u ruci instrumente i čekaju vaš znak dirigentskom palicom?

- Kako se osjećam? Pun snage. Svakog dana stječem nova iskustva. Učim kako psihološki pristupiti orkestru, jer to je 80 različitih ljudi. Kako preskočiti onu nevidljivu “rampu” koja nas dijeli, kako im, sa što manje riječi, pokazati da sam jedan od njih, a da me ipak moraju slušati. Nije to lako, dragi moj Silobrčiću.

Morate im i podilaziti?

- Ne smijem. Nikako. Puno je sofisticiraniji taj pristup. Dirigent drži u ruci partituru i sam je - nemoćan. Pijanist, na primjer, u puno je boljoj situaciji. Ima partituru, ima klavir i svira. Ja nema klavir, imam u ruci samo majušnu palicu, imam 80 raznih ljudi, 80 raznih psiha, sa 80 raznih instrumenata. I, uvijek želim odsvirati najbolji koncert na svijetu! Zamislite se u takvoj situaciji...

Imate svog agenta?

- Da, bez toga se ne može. Imam svoju menadžericu iz Berlina, gospođu Elisabeth Seifert koja se brine o mojoj karijeri. No, ne radim nikakav pritisak na nju, kao što većina mladih ljudi radi.

Imate li u Berlinu slobodnog vremena?

- Imam. Moram vam reći da je meni, uz karijeru koju stvaram, ipak najvažnija - obitelj.

Obitelj je s vama u Berlinu? Vaše tri djevojčice.

- Da, sada žive sa mnom u Berlinu. Ove godine su došle. Dobio sam drugu kćerkicu, Danicu, koja sada ima godinu dana. Starija, Lucija ima šest godina. Moja supruga Katja je docent na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu. Pijanistica je. I mama Lucije i Danice. Ona će, nakon rođenja naše druge curice, nastaviti svoju pijanističku karijeru. Berlin je i za nju izvrsno mjesto za prikupljanje novih informacija i dragocjenih iskustava. Sretni smo i zadovoljni u Berlinu.

Orkestar, tih 80 ljudi, nama anonimnih, izvodi te savršene zvukove, melodije i stvara “zvijezdu” od dirigenta, a ne od sebe samih. To je, psihološki, prilično neobičan odnos.

- Orkestar, uglavnom, podržava dirigenta, čak i nas mlade, ako ta skupina vrsnih glazbenika primijeti da postoji talent kod čovjeka koji ih vodi. Moja iskustva s orkestrima su vrlo dobra. Tako je bilo u Hrvatskoj, tako je sada u Njemačkoj. No, možda je od prepoznavanja talenta još važnije uvažavanje mog rada i mog načina rada. Tijekom godina dirigent stječe zrelost. Mislim da članovi orkestra prepoznaju moju iskrenost u radu. Moju ljubav prema glazbi. Dirigent ne može dobro raditi ako ne voli svoj posao. Tu nema rutine. Ja moram omogućiti svakom članu orkestra da ispolji svoju individualnost i izvrsnost za vrijeme izvedbe. Kako? Ima neka čarobna formula za tu istinsku i lojalnu suradnju orkestra s dirigentom.

Čarolija, velite?

- Čarolija glazbe nije samo u poštivanju notnog zapisa i u korektnom sviranju. Stvori se neki “magični trokut” između orkestra, dirigenta i publike. Publika i izvođači zajedno s dirigentom osjete da su svi skupa napravili nešto veličanstveno.

Osjeti li dirigent da je, ponekad, orkestar - protiv njega?

- To je normalno. Orkestar zna biti protiv dirigenta, iz raznih razloga. Moj profesor Điđi Šutej mi je rekao: najveći ti je problem ako vidiš da imaš stopostotnu podršku orkestra - onda tu nešto ne štima, sigurno će tu nešto ubrzo puknuti. To je istina. Bitno je da je većina orkestra uz dirigenta. Važno je da me i oni koji možda ne prihvaćaju sve moje zamisli cijene kao profesionalca. Autoritet se kod orkestra ne stječe agresivnošću i “čizmom”, nego - znanjem. U muzici, to znate, ne vrijedi ono: dva plus dva je četiri.

Može li orkestar dobro svirati i bez dirigenta?

- Mogao je prije, pretpostavljam. Dirigenti, kao vođe orkestra, pojavljuju se kasno, tek sredinom 18. stoljeća. Tada je Hans von Bülow prvi radio ono što i danas svaki moderan dirigent radi...

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. studeni 2024 02:24