OTKRIVAMO: NAJMOĆNIJI HRVAT U VATIKANU, SVJETONAZORSKI OTAC BOŽE PETROVA Odmalena ga savjetuje, on mu je životni uzor

Božo Petrov je sredinom listopada morao objasniti kako je prije dvije godine bez kredita kupio trošnu kuću u Metkoviću, tako što mu je 20 tisuća eura od svoje ušteđevine posudio njegov bliski rođak, koji mu je od malih nogu već pomagao u raznim situacijama, bivši apostolski nuncij u Bjelorusiji don Martin Vidović.

Petrova su, naime, optužili da mu je u kupnji kuće pomogla Crkva, a on je detaljno objasnio svoj odnos s don Martinom te je utvrdio da su ispod svakog dostojanstva insinuacije kako je zbog privatne posudbe bliskog rođaka u sukobu interesa ili da zbog toga nešto duguje Crkvi kao instituciji. No, i nakon njegova priopćenja, u javnosti je ostao točan dojam da je Petrov iznimno blizak Crkvi, a time - svima je odmah logično - i desnici.

Radi po svome

Takav dojam u je dijelu javnosti još više pojačan nakon što je dan poslije izbora, u ponedjeljak, predsjednika HDZ-a Karamarka primio kardinal Bozanić. Logika toga spina valjda je sljedeća: Crkva podržava HDZ pa je Karamarko zamolio Bozanića da utječe na Petrova preko njegova rođaka, visokog crkvenog velikodostojnika, koji mu je posudio novac za kuću. No, malo je poznato da bliskog rođaka Bože Petrova, monsinjora Martina Vidovića (62), već niz godina smatraju jedinim od najmoćnijih Hrvata u Vatikanu.

Danas je naslovni nadbiskup ninski i apostolski nuncij na raspolaganju Svete Stolice, a do 2011. bio je apostolski nuncij u Bjelorusiji. Od tada nema stalnog zaduženja, nego je nuncij na raspolaganju. Nema tumačenja zašto je tako. U načelu netko ostaje u diplomaciji, mijenjajući nuncijature, ili do umirovljenja kad navrši 75 godina ili do imenovanja za kardinala.

Po nekima je problem u njegovoj naravi: kada je uvjeren da je u pravu, radi po svome i ne obazire se na autoritet nadređenih. Ali nije umirovljen, nego obavlja neke zadaće, koje međutim nisu navedene u Papinskom godišnjaku.

O svemu tome, a prvenstveno o odnosu s njegovim rođakom Božom Petrovim željeli smo razgovarati s nadbiskupom Vidovićem koji je pristojno, ali odlučno odbio dati intervju našemu rimskom dopisniku, objasnivši da smatra kako bi bilo koja njegova izjava sada mogla biti shvaćena kao miješanje u politiku, u pregovore o formiranju većine, a on, kaže, niti se svrstava niti želi ostaviti dojam da se svrstava.

- Ako su posudbu iz 2013. prikazali kao miješanje… - argumentirao je našem dopisniku.

Don Martin Vidović rođen je 15. srpnja 1953. na području naselja Vidonje u sastavu općine Zažablje, 10-ak kilometara od Metkovića. Njegova rodna kuća nalazi se u pustom zaseoku Goračići, u kojem danas nitko ne živi, na jugoistoku donjega dijela doline Neretve, između Žabe na sjeveru i brda Osoja na zapadu. Do kuće don Martina, do koje vodi uska brdovita betonirana cesta, odveo nas je Jure Milolaža, zvani Ministar, koji tamo čuva 30 krava u vlasništvu njegove braniteljske udruge, s kojom na svojoj zemlji gradi i kućicu u kojoj prvi u tome kraju nagodinu planira započeti sa seoskim turizmom.

Obnova kuće

- Prije desetak godina fugirali smo kuću don Martina, a on uvijek kada je u Hrvatskoj obavezno dođe ovdje. Evo, bio je sad u ponedjeljak i utorak. Istekli su mu dokumenti pa je došao izvaditi nove i naravno da je došao obići svoju kuću. Rekao mi je da je uskoro planira i do kraja obnoviti. On vam je jako dobar čovjek, svima želi pomoći, svakog voli saslušati i zato ga svi vole. U Goračiće voli navratiti i Božo Petrov, rodna kuća njegove majke je nedaleko odavde. Don Martin je našem Boži svojevrstan uzor, i Božo je umalo postao svećenik, a don Martin ga je od malena često savjetovao i o svemu razgovarao s njime. Ali oni to ne skrivaju, pa i meni je don Martin neki dan pričao kako je Boži posudio taj novac za kuću i tu nema baš ništa sporno - s pivom u ruci kazuje nam poduzetni bivši branitelj Jure Milolaža.

- Don Martinu je prije 10-ak godina obnovu kuće vodio Niko Vidović iz Dubrovnika, znam jer sam i ja radio na kući, ali se radovima usprotivio don Martinov brat Jozo, pa je sve stalo. A što se tiče Bože Petrova, u ovom našem kraju nema ti od toga ništa. On ni u Metkoviću nije ništa napravio, dobro osim parkinga, to je riješio. Ali, ovdje su svi za HDZ. Iz ovoga kraja je 136 ljudi bilo u ratu, i onda ti je sve jasno - na putu u Goračićima objašnjava nam Drago Obšivač dok prikuplja drva za ogrjev.

U rodnu kraju don Martina Vidovića mještani govore kako on rado pomaže rodbini u nevolji, a u Vidonjama su praktički svi u rodu, ne samo u Starim Vidonjama, gdje je na popisu stanovnika 2011. bio samo jedan stanovnik, nego i u ostalim selima župe Vidonje, koja je dala dva sadašnja nadbiskupa - uz monsinjora Vidovića i monsignora Marina Barišića, splitsko-makarskog nadbiskupa, te još jednog monsignora, bivšega generalnog vikara Splitsko-makarske nadbiskupije don Milu Vidovića, kao i još 15-ak živih svećenika.

‘Pravi su ljudi’

- Naš Martin do sada je rodbini već posudio, naravno onako prijateljski bez kamata, novac za četiri kuće, a preko župnika je dao donacije za stipendije učenika i studenata - hvali ga starija mještanka Mliništa, jedinog većeg mjesta u podnožju Goračića, s nekoliko stotina stanovnika, koje nema lokalni kafić, ali ima poštu, veliku crkvu i školu - u kojoj je učiteljica i supruga Bože Petrova.

Preko ceste, pred kućom nadbiskupa Marina Barišića u Mliništu, spremno nam u bijelom stojadinu pozira njegov razgovorljivi i simpatični rođak Ante Barišić.

- Nadbiskup Marin Barišić moj je rođak, znam cijelu njegovu obitelj i pravi je čovjek. Božo Petrov nije mi rođak, ali znam da je i on prva liga - uz veliki osmijeh govori Barišić koji napominje kako ga politika uopće ne zanima.

Župa Vidonje, kao najudaljenija župa od Splita, sjedišta Splitsko-makarske nadbiskupije, nazvana je Nazaretom, objašnjavaju nam mještani, “iz kojeg Gospodin podiže proroke, pastire i apostole svome narodu”. Naime, premda malena, župa Vidonje dala je Crkvi u posljednjih 40-ak godina čak 20 svećenika, a u raznim redovničkim zajednicama danas je više od 60 redovnica iz ovoga kraja.

- Svaka obitelj u Vidonjama ima svoga sveca zaštitnika kojega štuje na poseban način, a običaj je da na velika obiteljska slavlja dolaze prijatelji i rodbina - tumače nam.

Puno zla u kraju

- Don Martinov otac Ante bio je stolar. Bio je pravi vjernik i veselio se što je njegov sin Martin krenuo za svećenika. Nadao se da će postati lokalni župnik, no bio je ponosan kada je Martin krenuo u franjevačko sjemenište u Sinj, pa na filozofsko-teološki studij u Rim. Posebno je bio sretan da mu sin radi na Vatikanskom radiju, u Papinoj neposrednoj blizini - objašnjavaju nam.

Ante i Ivana, skromni i pobožni ljudi, nisu doživjeli biskupsko imenovanje svojega sina: otac je umro 1990. a majka 2003. Ponosili su se i drugim sinom Jozom, liječnikom specijalistom za uho, grlo i nos.

- Svi naši preci borili su se protiv turskih osvajača, živjeli su pod mletačkom i austrijskom vladavinom pa u Jugoslaviji. Komunisti su napravili puno zla u ovome kraju pa su kao neka vrsta otpora, ali naravno i zbog siromaštva, mnogi iz ovoga kraja otišli u svećenike - u Goričićima nam govori Jure Milolaža. Kasnije nam objašnjavaju kako su komunističke vlasti 1953. u župi Vidonje priredili napad na tadašnjega pomoćnog splitskog i makarskog biskupa Franu Franića.

- Izazovi su ovdje bili uvijek skoro isti: bilo je potrebno mnogo hrabrosti ostati katolik i biti Hrvat. A mi smo oduvijek bili katolici i Hrvati, posve odani Crkvi. Takvi su naši nadbiskupi Marin Barišić i don Martin Vidović, ali takav je i naš Božo Petrov - složni su svi naši sugovornici.