U proteklih desetak dana srbijanski su dužnosnici vrlo žestoko napadali planove Hrvatske vojske da nabavi samovozne višecijevne lansere raketa (SVLR) M270. Srbiju posebno smeta mogućnost da će uz ove sustave i njihove standardne rakete kalibra 227 mm doći i manji broj taktičkih kvazibalističkih projektila ATACMS, a čija posljednja inačica MGM-168 ima domet od oko 300 kilometara. To naše istočne susjeda zabrinjava do stupnja da je premijer Aleksandar Vučić najavio lobiranje da SAD odustane od isporuke balističkih raketa.
Ivica Dačić je također burno reagirao, jamčeći da će Srbija pojačati svoje vojne kapacitete i da neće dozvoliti da bude ugrožena. U toj kakofoniji gotovo paničnih izjava, vjerojatno povezanih s predizbornom situacijom Srbije, glas razuma došao je od načelnika stožera Vojske Srbije, Ljubiše Dikovića, koji je naglasio da naoružavanje Hrvatske ne smatra prijetnjom Srbiji.
Ali nedavni posjet zamjenika premijera Ruske Federacije Dmitrija Rogozina Beogradu pokazao je da bi Srbija mogla dobiti određenu potporu Moskve dođe li do isporuke projektila ATACMS HV-u, jer je Vučić već najavljivao nabavu ruskog PZO sustava S-300. Rogozin je Vučiću čak i poklonio maketu lansirnog vozila tog sustava.
Srpski san o S-300
Vučić je izjavio da, ako se HV naoruža, slijede “mjeseci i godine pregovora” s Rusijom oko nabave S-300. Ovakva izjava s jedne strane jasno demonstrira da Srbija ne smatra balističke projektile hitnom prijetnjom, već njihovu moguću nabavu koristi kako bi stvarala pritisak ne samo na Hrvatsku nego i na zemlje koje bi mogle lobirati da se isporuka raketa zaustavi. Spominjući višegodišnje pregovore, Srbija tako daje vremena svojoj diplomaciji da postigne taj cilj, a istovremeno pokušava ishoditi što povoljnije uvjete za nabavu S-300, jer si punu cijenu sustava ne može priuštiti.
U slučaju da svojim lobiranjem Srbija uspije spriječiti isporuku M270 ili ATACMS-a, to bi bila još jedna pobjeda srbijanske diplomacije, nakon što je u kolovozu uspjela spriječiti sudjelovanje stranih vojnika u vojnom mimohodu kojim je obilježen Dan pobjede i 20. godišnjica operacije Oluja.
No to je i manifestacija srbijanske politike sjedenja na dvije stolice, za koju plaća visoku cijenu. Rusija joj nije prodala ili donirala niti jedan borbeni sustav u više od 25 godina: najviše što je učinjeno je donacija nekoliko akumulatora za avione kada je cijelo srbijansko lovačko zrakoplovstvo bilo tjednima prizemljeno sredinom 2014., što najbolje govori koliko pouzdanom se Srbija smatra u Kremlju. S druge pak strane, pristupni pregovori za EU teku vrlo sporo i nesumnjivo je da se u Bruxellesu neće gledati blagonaklono na kupovinu ruskog oružja.
No hoće li Srbija nabaviti sustav S-300? Vjerojatnost nije velika, jer je Srbija dosad nekoliko puta najavljivala modernizaciju vojske, računajući na pomoć Rusije koja je izostajala. Srbiji bi dobro došla modernizacija PZO-a, a nabava S-300 bio bi veliki skok u sposobnostima.
Srbija danas raspolaže s raketnim sustavima srednjeg dometa S-125 Neva-M1T (NATO oznake SA-3 Goa) i 2K12 Kub-M2T (SA-6 Gainful) koji se nalaze u sastavu 250. raketne brigade PZO, a datiraju iz 60-ih godina prošlog stoljeća. S-125 Neva je statični PZO sustav dometa do 35 kilometara. Bitnice Neve raspoređene su u okolici Beograda na tri lokacije: Jakovo, Zuce i zrakoplovna baza Batajnica.
Kub je pak mobilni PZO sustav visoke pokretljivosti koja mu omogućuje otvaranje vatre i napuštanje vatrenog položaja u roku od pet minuta nakon ispaljenja, što mu značajno povećava šanse za preživljavanje, dok mu domet iznosi 25 kilometara s maksimalnom visinom gađanja od 14 kilometara. Bitnice Kuba raspoređene su u Nišu, Novom Sadu i Kragujevcu.
Samo dva obaranja
Tijekom bombardiranja 1999. ovi su sustavi držali borbene avione NATO-a na velikim visinama, no od više od 600 lansiranih raketa ostvarili su samo dva potvrđena obaranja NATO-ovih borbenih aviona. Oboren je jedan F-16 te prvi i zasad jedini stealth avion oboren u ratu, američki F-117, koji je srušen raketom sustava S-125. Ipak, s obzirom na golemu zračnu premoć s kojom su srpske snage bile suočene, već i samo preživljavanje većeg dijela njihovih mobilnih raketnih bitnica velik je uspjeh.
U kombinaciji sa S-300 (SA-10 Grumble), spomenuti sustavi bi, pod uvjetom da su ispravno umreženi, stvorili učinkoviti integrirani sustav PZO nad Srbijom. Teže je nagađati koju bi verziju ovog raketnog sustava Rusija bila voljna prodati Srbiji, jer postoje tri generacije koje su razvijene otkad je ovaj sustav prvi put ušao u operativnu uporabu sovjetske protuzračne obrane. Prva generacija počela je sa S-300P, koji je u službu ušao 1980. Nešto kasnije razvijena je mnogo sposobnija varijanta S-300PM-1 (SA-20 Gargoyle), odnosno PMU-1 za izvoz. Vrhunac razvoja predstavlja S-300PM-2/PMU-2, koji je u operativnu upotrebu počeo ulaziti prije petnaestak godina. Od navedenih varijanti, samo S-300PMU-2 nije u potpunosti kompromitiran.
Naime, slovačka vojska raspolaže s jednom bitnicom S-300P, dok Grčka koristi S-300PMU-1, koji je preuzela od Cipra nakon krize koje su te rakete izazvale s Turskom. Ratna zrakoplovstva NATO-a stoga su odlično upoznata sa svim sposobnostima i ograničenjima ovih varijanti sustava jer protiv njih redovito vježbaju te bi njihova efikasnost protiv borbenih aviona NATO-a bila smanjena, ali i dalje bi bili veoma opasni u sklopu integriranog sustava protuzračne obrane. Dođe li do nabave, jedna od ove dvije varijante je izgledna za Srbiju, s raketama serije 5V55 ili 48N6 i maksimalnog dometa 150 kilometara.
Bolji od Hrvatske
Na najnapredniju izvoznu varijantu S-300PMU-2, koja je optimizirana za protubalističku obranu, teško da se može računati jer osim vrlo visoke cijene problem stvara i geostrateški položaj Srbije, koja se nalazi u gotovo potpunom okruženju NATO-a i bez pristupa moru, te Rusija vjerojatno ne bi bila voljna izložiti ovu varijantu elektronskom izviđanju NATO-a.
Premda dijelom zastario, PZO Srbije još je uvijek daleko bolji od Hrvatske. Mi, naime, nemamo niti jedan raketni sustav srednjeg dometa. Jedini PZO sustav kojim HV raspolaže je Strijela-10CRO, dometa samo pet kilometara. Tu rupu dijelom krpaju remontirani MiG-ovi, pa tako HRZ danas raspolaže sa 8 jednosjednih lovaca MiG-21bisD uz 4 trenažera MiG-21UMD. U Srbiji je obratno: imaju PZO srednjeg dometa, ali je njihovo lovačko zrakoplovstvo svedeno na tri MiG-a 29, jer preostala dva trenažna MiG-a 21UM nisu sposobna presretati ciljeve u zraku. Naime, jednosjedi MiG-ovi 21bis povučeni su iz službe jesenas zbog isteka resursa.
Hrvatskoj je nužan sustav PZO srednjeg dometa, a razgovori oko nabave norveškog PZO sustava NASAMS svakako su korak u pravom smjeru. Ovo je jedan od najmodernijih srednjedometnih PZO sustava, a ističe se modularnošću i informacijskom umreženošću. Za razliku od starijih PZO sustava, bitnica NASAMS-a može biti raširena na velikom području kako bi se povećale šanse preživljavanja, pa tako lanseri, svaki sa po šest raketa, mogu biti udaljeni i dvadesetak kilometara od zapovjednog mjesta i radara. Umjesto namjenske PZO rakete, ovaj sustav primarno koristi projektile AIM-120 AMRAAM koje inače nose borbeni avioni. Zavisno od inačice rakete, domet AMRAAM lansiranog s NASAMS-a može biti do 30 kilometara. No kompatibilan je i s raketama kratkog dometa AIM-9 Sidewinder, koji također nose lovci, ali i s namjenskim PZO raketama RIM-162 ESSM, koje imaju domet od preko 50 kilometara.
Zanimljivo je i da razgovori o nabavi NASAMS-a upućuju na smjer u kojem bi mogla ići nabava borbenih aviona za HRZ. Budući da borbeni avioni Gripen i američki F-16 kao primarno oružje koriste rakete kojima raspolaže ovaj sustav, odabirom PZO-a koji koristi iste projektile olakšava se logistika i održavanje. To je važno jer su sličan koncept PZO-a koji koristi rakete s borbenih aviona razvili i Izraelci. Njihov sustav SPYDER koristi izraelske rakete Python-5 i Derby, koje nose i njihovi F-16. Imajući to na umu, zasad se može zaključiti da izraelska ponuda rabljenih F-16 ima manje izglede da bude odabrana od švedskog Gripena i američkih varijanti F-16.
Utrka ili modernizacija
Unatoč dojmu da između Hrvatske i Srbije polako izbija utrka u naoružanju, riječ je zapravo o neophodnim modernizacijama oružanih snaga. Hrvatska je tu u znatno boljem položaju zbog članstva u NATO-u i jasne opredjeljenosti za taj savez. Naša je vojska u operativnu službu tijekom godina uvela i znatan broj novih sustava: borbena vozila Patria AMV, helikoptere Mi-171Sh, raketne topovnjače Helsinki te brojna logistička vozila i sada se taj niz nastavlja samovoznim haubicama PzH 2000, izvidničko-borbenim helikopterima OH-58D Kiowa Warrior, minolovcima klase Kulmbach, samovoznim višecijevnim lanserima raketa M270 i mogućim kvazibalističkim projektilima ATACMS, a u budućnosti i novim borbenim avionima te PZO sustavima.
Srbija, pak, od raspada Jugoslavije u operativnu upotrebu nije uvela niti jedan jedini značajni borbeni sustav. Stoga se može očekivati da u tempu modernizacije pokuša barem uhvatiti korak s Hrvatskom, pa makar i uz apsurdnu izliku da je ugrožena opremanjem HV-a.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....