Ovo je neobični život Mikea Vucelića: Čim je čuo za njega, Tito ga je želio upoznati. Želio je da vodi jugoslavenski svemirski program

Za sve su bile krive vražje papuče. Inženjer Michael Vucelić sjedi u kontrolnoj sobi svemirskog centra u Houstonu, kad mu odjednom zazvoni telefon.

- Treba vas supruga, kaže da je važno, imate hitnu situaciju kod kuće, javlja mu tajnica.

Godina je 1968., 11. listopada ujutro, i misija Apollo 7 upravo je počela.

Dvostupanjska raketa Saturn IB lansirala je u orbitu prvi Apollo svemirski brod s ljudskom posadom. Tri astronauta trebala su kružiti oko Zemlje punih 11 dana. Nakon samo nekoliko minuta komandant leta, astronaut Walter Wally Schirra javlja da ima električni kvar na komandnoj ploči.

- Treba mi hitno rješenje za kvar, panično govori.

U isto vrijeme u Long Beachu u Kaliforniji, u obiteljskoj kući Vucelićevih u tijeku je drama. Mikeova supruga Inge ugostila je svoju majku koja je avionom večer ranije doletjela iz Münchena.

- Ugrizao me pas. Vraćam se kući prvim avionom. Ili ja ili pas. Netko mora napustiti kuću, zapomaže Mikeova punica iz kupaonice.

U aerodromskom dućanu u Münchenu dan je ranije kupila papuče koje su na sebi imale prišivene zečje repove.

To se nikako nije svidjelo Vucelićevom bokseru Gogi.

Čim je punica izašla iz sobe, Goga ju je napala. Meta: zečje šape. Žena se u panici zaključala u kupaonicu i počela vrištati.

- Nisam znao što se točno događa kod kuće pa sam prvo htio riješiti taj problem. Električni kvar na Apollu je mogao pričekati jer ustvari nije bio toliko kritičan -prisjeća se Vucelić.

Drama s papučama

Schirra je zato na trenutak izvisio.

- Recite mu da će se malo strpjeti, moram se prvo javiti ženi - odgovorio je Mike.

Ovi su se razgovori odvijali na otvorenoj vezi, pa se čitava ekipa Apolla dobro zabavljala slušajući dramu s papučama. Tjednima su kasnije Vucelića zafrkavali da je namjerno istrenirao psa da napadne punicu.

On je na kraju ipak uspio nagovoriti susjeda da na nekoliko dana uzme psa, smirio punicu u kupaonici, a onda se posvetio poslu i uspio pomoći Schirri da riješi kvar.

Astronauti su spašeni. Sve u nekoliko minuta.

Misija Apollo 7 završila je kao uspješna, pa je nakon dva mjeseca NASA lansirala i Apollo 8, koji je prvi s posadom na sam Božić letio oko Mjeseca. Osvajanje svemira nastavilo se prema planu, a Vucelićeva punica u svojim je novim papučama u miru provela čitav godišnji odmor u Kaliforniji s kćerkom.

Ovako je usred svemirske utrke Amerikanaca i Rusa izgledao svijet Michaela Vucelića, rođenog u Garešnici davne 1930. godine. Kao mladić postao je inženjer i konstruktor zrakoplova, i jedan je od rijetkih Hrvata koji su sudjelovali u američkom pohodu na Mjesec. Uz njega, još su glasoviti Anton Cvjetković Petko i danas pokojni Tino Trepo sudjelovali u Apollo misijama.

Vucelić je uživo iz centra u Houstonu pratio slijetanje Neila Armstronga 1969. godine, a godinu dana kasnije pomagao je u dramatičnom spašavanju posade Apollo 13.

Za svoje karijere prijateljevao je s najvećim astronautima svijeta, a kod Josipa Broza Tita je po naputku State Departmenta početkom sedamdesetih pokušao lobirati podršku za zajedničku svemirsku misiju Amerikanaca i Rusa.

Od lansiranja Apolla 7 prošlo je mnogo godina, a Mikea Wallyja Schirru nije vidio sve do svibnja 2007. godine.

Wally je te večeri prvi put nakon 39 godina čuo za priču o papučama.

- Smijao se do suza, kaže Vucelić.

Čitav je život zaljubljenik u svemir i tehnologiju. Opsesiju letenjem otkrio još kao petogodišnji dječak. Čuo je za Verneovu priču “Let na Mjesec”, pa mu se svidjela ideja da se ljude topom ispaljuje sve do Mjeseca.

Zato je i sam odlučio letjeti.

No, dok su junaci Verneovog “Gun Cluba” ispaljeni iz topa dugog 270, a širokog 16 metara, Vucelić je u rukama imao samo veliki crni kišobran koji je našao negdje u kući. Te je 1935. godine živio u prizemnici uz željezničku stanicu Mišulinovac. Otac mu je bio željeznički nadzornik, pa se obitelj Vucelić često selila za njegovim poslom. Iako se Michael rodio u Garešnici, ubrzo se odselio u Bjelovar, a kasnije i u Zagreb. Dječak je u stoga u Mišulinovcu dane provodio gledajući stare mađarske parne lokomotive kako zvižde u prolasku i čekao novu selidbu.

Idilično djetinjstvo

Dugo je skupljao hrabrost, a onda se jednog dana s kišobranom u ruci krišom popeo uz željezne stepenice koje su vodile na tavan i zastao na malenoj terasi. Otvorio je kišobran, duboko udahnuo i skočio.

Na trenutak je zaista letio.

Nakon nekoliko sekundi tresnuo je na zemlju i koljenom udario u bradu.

Majka ga je krvavog odvela na šivanje, a ožiljak na bradi ima i danas.

- Davno je to bilo, ali sjećam se kako sam tih godina s ocem često išao u nadzor pruge - kaže Vucelić, danas star 82 godine.

Prugama bi jurili na malenom trokotaču na pedale, otac revno pedalirajući, a on na sjedalu iza njega.

Dok bi otac pregledavao tunele, s čijeg je stropa uvijek, prisjeća se danas Mike, kapala prljava voda, njega bi mnogo više zanimao odvojak koji je vodio do obližnje ciglane, u vlasništvu tada uglednih veleposjednika Herakovića.

Bio je fasciniran njihovim visokim pećima u kojima su se pekle cigle. Počeli su ga zanimati strojevi.

Dok razmišlja o djetinjstvu, Vucelić u svom domu u Kaliforniji lista izblijedjele albume iz djetinjstva.

Na crno-bijelim fotografijama su idilični prizori. Piknik u Garešnici, negdje 1930. godine, u posjetu majci su brojne rođakinje i prijateljice. Sumrak je, a njega kao tek rođenu bebu u rukama drži jedna od “teta”.

Društvo je veselo, svi se na fotografijama smiju.

- Moj brat Zdravko tada je imao već sedam godina, i mislim da se nitko u obitelji nije nadao još jednom sinu - kaže Vucelić objašnjavajući da ga na svim slikama kao bebu ljube i grle neke žene kojima danas više ne pamti ime.

Zanimljivo, u bratovom društvu bio je i dječak koji će kasnije postati legendarni pjevač šlagera.

Zvao se Ivo Robić.

Michael ga je često viđao u kući u Bjelovaru, u koju se obitelj polovicom tridesetih odselila. Taman je krenuo u prvi razred osnovne škole, a Zdravko je već završavao gimnaziju.

Starije je društvo zadavalo glavobolje profesorima, a Michael je za to vrijeme, kako se danas prisjeća, bio štreber i miljenik svog prvog učitelja g. Srameka.

Dok je tako mlađi Vucelić kod kuće pisao zadaće, Zdravko, Ivo Robić i ekipa obilazili su birtije. Jednom su prilikom uhvaćeni u gostioni kako piju pivo i igraju biljar. Na njih je slučajno nabasao jedan od gimnazijskih profesora pa su se Vucelić stariji i Ivo Robić dali u bijeg.

U sveopćoj strci koja je nastala, jedan od njih, a ni danas se ne zna koji točno, podmetnuo je nogu profesoru koji je pao. Iako su uspjeli pobjeći, profesor ih je prijavio pa su izbačeni iz škole.

Roditelji su se bojali da Zdravko nikad neće završiti školu, pa kad je napokon maturirao, otac se toliko obradovao da mu je kupio novi crveni sportski bicikl.

Očev je posao Vucelićeve brzo odvukao u Zagreb, pa je Mike maturirao u III. muškoj gimnaziji u Kušlanovoj ulici, i nakon toga upisao Strojarski fakultet. Bilo je to 1948. godine.

Odlazak iz Hrvatske

Diplomski je rad 1954. branio kod glasovitog Davorina Bazijanca.

Kao gorljivi član aerokluba, jedriličar i pilot, bez prestanka je radio na konstrukcijama i izgradnji malih sportskih zrakoplova i jedrilica. - Jednomotorni laki zrakoplov CA-51, amfibijska jedrilica H-49, školska jedrilica Borongaj s dva sjedala... - nabraja letjelice na kojima je radio uz poznatog konstruktora ing. Rudolfa Fizira.

Nakon diplome Vucelić odlazi. Čim je diplomirao, dobio je posao u Stuttgartu u tvornici Mercedes Benz. Kad je to čuo, nazvao ga je rođak Đuro koji je u to vrijeme živio i radio u Pittsburghu.

- Dođi u Ameriku, ja ću ti sve srediti - rekao mu je. Dok je čekao da mu rođak sredi vize i jamstva, Mike je kratko radio na konstrukciji Fordovih vozila u Kölnu.

U listopadu 1956. godine brodom uplovljava u luku u New Yorku i tada počinje njegova svemirska avantura. Kratko je radio u Cessninoj tvornici u Wichiti, a onda 1962. godine, u siječnju postaje dio projekta Apollo.

Za Mikea se zbog toga zainteresirao i Josip Broz Tito.

Prilika za prvi susret s njim ukazala se kada je astronaut Frank Borman sa svojim timom iz Apolla 8 uspješno letio oko Mjeseca. Bila je to misija nakon one broj 7, koja je na trenutak ovisila o papučama s početka priče. Nakon tog povijesnog leta astronaut Frank Borman je imao svjetsku turneju.

Između ostalog, Borman se s Titom, velikim zaljubljenikom u istraživanje svemira, susreo u Beogradu.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG