Ovo nije škola za odlikaše, ovo je škola za one... koji misle da treba promijeniti svijet

Pseudomaorskih kontura, lijepo oličenih zidina koje su kulisa austrougarskom, ponešto klasicističkom interijeru, zgrada mostarske gimnazije strši u središtu grada. Ta “kuća” je ne samo davni urbani već i suvremeni ideološki “incident”. U oba slučaja uvezen izvana. Austrougarske su vlasti koncem 19. st. napravile zgradu koja je valjda samo njih podsjećala na arhitekturu osmanlijskog vremena. A međunarodna zajednica baš pod tim krovom danas gradi integrirani obrazovni sustav u Bosni i Hercegovini (BiH), suprotan etnički čistim školama koje su ovdje tužno pravilo.

Ostaju dvije godine

Pod krovom gimnazije ujedinio se najprije mali dio Mostara, potom mali dio globalnog svijeta. Prvo, to je jedina srednja škola u BiH, od mnogih u projektu “Dvije škole pod jednim krovom”, koju u istoj smjeni pohađaju učenici dvije etničke skupine. Doduše, rade po različitim programima, ali barem u istom turnusu, koriste iste učionice i sreću se istim hodnicima, ujedinili su birokraciju, imaju i zajedničke izvannastavne aktivnosti… djeca skupa zaigraju nogomet. A to je, ovdje, puno. Jer sve ostale srednje škole u gradu su duple, jedni rade po hrvatskom, drugi po bošnjačkom programu. Tako Mostar sa oko 120.000 stanovnika ima po dvije medicinske, ekonomske, strojarske... Drugo, na zadnjem katu zgrade gimnazije šestu godinu radi Koledž ujedinjenog svijeta. Balkanska ispostava mreže United World Colleges (UWC) , udruge koja širom svijeta drži trinaest takvih koledža. Prvi je osnovan 1962. u Walesu s namjerom da se prevlada hladnoratovska podjela svijeta. Ovaj mostarski nastao je ne bi li pomogao da u BiH ponovno zaživi integrirano, multietničko školstvo. Mostarski je UWC lani upisao šestu generaciju. Učenici ovdje ostaju dvije godine, završavaju posljednja dva razreda srednje škole, rade po International Baccalaureate programu međunarodne mature; poslije većina uspije upisati fakultet na boljim sveučilištima, najčešće po Americi i zapadnoj Europi. Trenutno imaju 124 djece iz 34 zemlje. Najviše ih je iz BiH.

Šetnje niz Neretvu

U učionici koju zovu “španjolskom sobom” (obnovljena španjolskim donacijama) zajedno se pripremaju za ispit Palestinka Noor Yaghmour (16) i Židovka Noga Terry (17). Obje su odrasle u Jeruzalemu, na dvadeset minuta udaljenosti. Ili, nekoliko sati puta, uzmu li se u obzir sve nadzorne točke, provjere i ponižavanja koja bi Palestinka trebala proći da je poželjela doći do židovske djevojčice. Tamo, kod kuće, rastući u palestinskoj četvrti, pohađajući palestinsku školu Noor Nogu, ni ijednu drugu Židovku svojih godina, ne bi ni upoznala. U Mostaru, okružene djecom iz Skandinavije, Afrike, Arapima, Slavenima, Amerikancima, prvi put u životu slušaju različite interpretacije bliskoistočnog sukoba. Nekidan su zajedno odlučile početi džogirati, smiju se dok pričaju kako su brzo kapitulirale, završile u polaganoj šetnji niz Neretvu. Jasno je da je riječ o nepatvorenom, tinejdžerskom prijateljstvu. Makar ono i bilo potpomognuto specijalnim socijalnim laboratorijem pacifističkog koledža…“Među nama su česte miroljubive diskusije koje mijenjaju i mene i nju“, objašnjava Noor etimologiju tog prijateljstva. “Noga nikada do kraja nije bila za zid kojim su Izraelci okružili Palestince. Ipak, ona taj zid osjeća kao zaštitu, a ja kao prepreku, kavez. No, tamo kod kuće, kad bih čula za neke bombaške napade, ja bi brzo zaboravila na njih, a Noga će nekoliko takvih pamtiti vječno, jer i danas zbog njih živi u strahu“, empatična je Noor.

Izraelku čeka vojska

Noga je uhvati za nadlakticu: “Ovdje dobiješ drukčiju perspektivu. E sad, na meni je da odlučim - jesam li dio svijeta ili dio svoje zemlje. Pristanem li tvrdoglavo držati stare animozitete, zauvijek ostajem samo izolirani dio vlastite zemlje. Oduvijek sam bila lijevo orijentirana, ovaj koledž samo me dodatno otvorio.“

Ni prije dolaska u Mostar Noga nije željela ići u vojsku (žene u Izraelu obligatorno služe dvogodišnji vojni rok), sad je sasvim sigurna da oružje u ruke neće uzeti: “Mogla bih se izvući na mentalne probleme, ali to bi bila laž. Tražit ću da dvije godine volontiram u nekoj socijalnoj instituciji, valjda će prihvatiti. Nešto trebam dati Izraelu, dapače, samo to nešto nije vojni servis.“

Za razliku od nje, Židovka Toam Feldestein, nakon što ovo ljeto maturira u Mostaru, vraća se kući, u kibuc Ruhama, a potom će u vojsku. Na pitanje kako se osjeća pri pomisli na to odmahne glavom: “Kad se rodiš u zemlji u kojoj svi tako rade, ne razmišljaš previše. Da imam šansu birati, ići u vojsku ili ne… ne znam što bih odlučila. Ovako, znam da moram i to je to. Doduše, radije bih odmah upotrijebila ono što sam naučila ovdje.“ Može li nešto od onog što je naučila u Mostaru upotrijebiti u izraelskoj vojci?, sliježe ramenima: “Malo sam hendikepirana stoga što su moji prijatelji koji završavaju srednju školu u Izraelu već čuli puno o tome što ih čeka u vojsci, a ja ne…“ A onda doda: “Nisam fanatična, nisam ni previše politična. Noor mi je dobra prijateljica, ne gledam je kao Palestinku, već kao osobu.“

Turčin Yener Tuz (17) ulijeće sa svojom interpretacijom: ”Puno sam pričao s ‘našim’ Izraelkama i Palestinkom, to više nije sukob nacija, to je ekonomski vođen sukob“.

Karta za budućnost

Djeca žive u dva đačka doma, dijele sobu s dvoje, troje cimera istog roda, najčešće druge etničke i vjerske pripadnosti. Dok u zajedničkoj kuhinji Amerikanka uči kolege raditi kineske proljetne rolice, a Belgijanac maže hrpu palačinki koje je ispekla razgovorljiva Katalonka, Mostarac Toni Čerkez za stolom do njih čita “Velikog Gatsbyja.” Iako blizu kuće, živi tu u domu Musala s ostalom djecom, takva je politika škole. Prije nego što je krenuo na koledž, jedva da je prelazio na drugu stranu grada. Sad na istočnoj strani i živi, osjeća se kod kuće. Cimer mu je Haris Eminović iz Gračanice. “Odrastao sam i ja djelomice s idejom ‘nemoj ići na istočnu stranu’, tamo su ‘oni’. Malo me sramota reći da ja, Mostarac, istočni Mostar nisam poznavao, da me strani koledž doveo na drugu stranu. Nije da baš prije nisam nikad prešao ovamo, jesam, ali se nisam zadržavao i uvijek sam se pomalo nelagodno osjećao.“

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista